Pravo na posao ima svatko. Posao je nužan za život. Ako nemaš novac, šta onda? Ne možeš ništa. Jednostavno si izoliran, ograničen, nemaš ni za osnovno. Kako se prehraniti? Kako platiti račune? Kako živjeti? Ostaješ izoliran u svoja četiri zida, ako imaš sreće da su tvoja i da nisi podstanar. Čak i ako primaš sa biroa za nezaposlene, nije to ni od kakve pomoći. Sa svotom od dvije stotine i osamdeset eura ne možeš ništa, a ni to ne traje vremenski dugo. To je čisto ruganje sa nezaposlenima.
Država bi trebala pomoći čovjeku dok se ne snađe. Što ako je taj netko podstanar? Kako platiti najam? Kako režije? Kako se prehraniti? Cijene hrane su vrtoglavo visoke. Svaki put kad uđem u dućan, osjećam se kao Alisa u zemlji čudesa. Cijene rastu na dnevnoj razini. Bezobrazno su visoke. Kako rasporediti taj novac? Ako samo platiš režije, ne ostaje ti gotovo ništa. A mjesec je dug. Svaki dan treba jesti, treba živjeti. Čak i ako imaš pristojnu plaću, ne možeš je rastegnuti da ti traje cijeli mjesec, a kamoli sa ovom crkavicom.
Nije lako uzeti ako nemaš
Tko je čovjek bez posla? Nitko. Kakav mu je život? Nikakav. Možete li zamisliti što ta osoba proživljava? Prisiljena je da se izolira. Ne može izlaziti vani, jer svaki izlazak košta. Ne može se naći s prijateljima, i očekivati da oni plaćaju. Platit će jednom, dva puta, ali treći put? Nije to nimalo lijep osjećaj. Ta nemoć, beznađe, sve to vuče čovjeka prema dnu. Nisu svi ni snalažljivi, a ni psihički jaki. Ne mogu svi izdržati taj pritisak neimaštine. Čovjek propada fizički i psihički. Vjerujte mi da je to tako. Čak i ako će ti netko pomoći, učinit će to jednom, dva puta, ali treći neće. A nije lako uzeti ako nemaš. Uzimaš sa strahom, sa osjećajem poniženja i ljutnje. Pogneš glavu s knedlom u grlu, i osjećaš se kao nekakva jadnica. Čak i ako želiš posuditi novac, kako ćeš vratiti? Užas. Baš užas. Ako nemaš za ono nužno, prolaziš svojevrsnu Kalvariju. Sam osjećaj da ne možeš kao ostali, da nemaš ni za osnovno, uništava osobu.
Dobro je ako si zdrav. Prihvatit ćeš bilo kakav posao, a šta ako nisi? Što ako ti treba za lijekove? Otuđen, sam, bolestan i bez novca? Živ si, a ne živiš. Zaborave te svi. To nije izuzetak, nego pravilo. Ako ne možeš pratiti tempo društva, ono te izolira. A izoliraš se i sam, silom prilika. Tko nije gledao u prazan tanjur, to ne može razumjeti. Kroz život sam naučila da ti nitko neće pomoći, i da se za sve trebaš pobrinuti sama. Ponosna osoba će raduje umrijeti, nego moliti za pomoć.
Većina živi za danas
Uvijek me je bilo strah da ne ostanem bez posla, zato sam radila tri paralelno. Imala sam rezervu, i rezervu od rezerve. Taj način života i razmišljanja mi je pomogao da, sad, u vrijeme dok sam bez posla, živim bezbrižno, i bez ikakvog stresa. Sve sam učinila da ne dođem u situaciju da moram svoje dijete pitati za kilogram kruha, grubo rečeno. Osigurala sam sebi krov nad glavom, mogućnost da preživim i bez posla. Jer, kad si sama, i kad se nemaš na koga osloniti, onda razmišljaš unaprijed. Vučeš poteze koje većina, sa sigurnim poslom, nikada neće razumjeti. Što god da se dogodi, spremna sam se dočekati na noge. A ne razmišljaju svi kao ja. Toga sam i te kako svjesna. Većina živi za danas, misli na danas, i zaboravljaju da postoji i ono sutra, ono nepoznato.
I zato… ne žugajte što morate na posao. Neki bi dali sve da mogu imati probleme zaposlenih. Mislite i na sutra, jer nitko od nas ne zna što nam život nosi. Život zna biti itekako maštovit, kad su nevolje u pitanju. Sjednite i trezveno predvidite sve opcije. Život vam može zadati udarac, ali nemojte da vas nokautira. Sakrijte od sebe dio novca, imajte crni fond za '' NE DAJ BOŽE '' situacije. Jer nitko od nas ne zna što donosi sutra, a još manje preksutra. A danas je takvo vrijeme, vrijediš onoliko koliko imaš, u očima nekih ljudi. Učinite to zbog sebe. Nemojte da vas zatekne situacija. Budite spremni na sve. To je jedini savjet koji Vam mogu dati.
