Povremena loša raspoloženja i burne reakcije su normalni dio adolescencije koja je itekako zahtjevna ako uzmemo u obzir da je to vrijeme kada mlade osobe trebaju i moraju uspostaviti ravnotežu između svojih strahova i očekivanja. Ali što kada se ne radi samo o tome već je riječ o puno ozbiljnijem problemu – psihičkom problemu?
Na sreću, odgovorni roditelji prepoznaju promjene u ponašanju svoje djece i čine sve kako bih im omogućili potrebno liječenje. Prvi korak jest spomenuto prepoznavanje problema, a potom odlazak kod stručne osobe, najčešće dječjeg psihologa ili psihijatra.
Iako živimo, kako volimo kazati, u modernom dobu, još uvijek je tema odlaska kod psihijatra tabu tema i o tome se čak uopće dovoljno ne govori. Neki se srame, smatraju da je to nešto loše, prikrivaju to, dok drugi odmah misle da 'nitko nije toliko baš lud' da mu treba psihijatar. Mišljenja je mnogo i podijeljena su, ali činjenica s kojom se svi trebamo upoznati jest da se pregledi dječjeg psihijatra odnose na problematiku iz područja dječje psihijatrije koji obuhvaćaju psihički razvoj djeteta i adolescenta, razvojne varijacije i odstupanje od prosječnog razvoja te na različite psihičke tegobe koje mogu nastati već u ranom razdoblju života.
Djeca s problemima mentalnog zdravlja predstavljaju najranjiviju skupinu našeg društva i treba im pristupiti s posebnom pažnjom stoga je jako bitno odmah i naglasiti kako su sve te teškoće s kojima se roditelji i djeca susreću premostive samo je potrebno zatražiti pomoć.
Alarmantne brojke
Poražavajuća, itekako zabrinjavajuća, jest brojka hitnih hospitalizacija djece sa psihičkim problemima. U 2019. godini broj hitnih hospitalizacija bio je 1.448 dok se u prošloj godini, 2022. godini, ta brojka popela na 2.264. To je povećanje od čak 56%! Broj suicida je porastao za gotovo 30% u 2022. godini u odnosu na prošle godine izviješteno je na tematskoj sjednici Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku o stanju dječje psihijatrije u Hrvatskoj.
Zašto je broj mladih sa psihičkim problemima u porastu, jesu li uzrok njihovom 'neprihvatljivom' ponašanju pametni mobiteli, tableti, internetski sadržaji koji su danas lako dostupni svima, njihova okolina,… te kako zapravo prepoznati radi li se kod djece/adolescenata o neraspoloženju i fazi 'proći će ga' ili o ozbiljnijoj bolesti poput depresije ili možda o nekom drugom problemu koji ima psihičku podlogu,…? Odgovore na ova i još mnoga druga pitanja dao nam je poznati splitski psihijatar, profesor Tomislav Franić, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije.
„Odlazak kod psihijatra uvijek je bio težak i nosio je neku stigmu. Motiv za dolazak kod nas ,ali i općenito kod bilo kojeg liječnika, jest nekakav vodeći simptom koji nas na to na tjera, samo je teže zatražiti pomoć psihijatra. Teško je govoriti o definiranim i jasnim poremećajima, bolje je govoriti o nekim vodećim simptomima koji alarmiraju i potiču, bilo same adolescente bilo roditelje bilo drugo okolinu, da upali alarm i da se jave“, uvodi nas u razgovor profesor Franić.
Na već gore spomenutoj sjednici iznesen je i podatak da je broj dječjih i adolescentnih psihijatara nedovoljan u odnosu na potrebe i da treba povećati broj specijalizacija psihijatara u svim dijelovima države što nam je potvrdio i profesor Franić.
„Nažalost, nas kao stručnjaka ima malo i onda se dovodimo u situaciju da nama psihijatrima dospijevaju 'vrišteći' slučajevi. A to što nama dolazi je zapravo samo vidljivi dio ogromne santa leda, kao što su nekakva samoubilačka promišljanja ili pokušaji samoozljeđivanja, u zadnje vrijeme su to i sve češći poremećaj prehrane. Uvijek pa tako i danas su ipak vodeći poremećaji koji su povezani s anksioznošću i tjeskobom“, kazuje profesor Franić.
Možemo li tražiti i krivca u gadgetima na kojima mladi danas provode gotovo cijeli dan bilo da igraju igrice, tipkaju se, zabavljaju se na društvenim mrežama?
„To što spominjete mobitel, igrice i slično, rekao bih da su to više simptomi 'bijega' i zatvaranja. U zadnje vrijeme mladi ljudi sve češće imaju problem sa socijalizacijom, s ostvarivanjem kontakta i s prilazom nekim drugim društvima.
Jako su osjetljivi i ako imaju probleme sve slabije čitaju nekakve socijalne ključeve. Možda je i to zbog mobitela jer su sve više okruženi komunikacijskim sredstvima, sve moćnijim i sve savršenijim. Paradoksalno je da u principu sve slabije znaju komunicirati, sve slabije znaju socijalizirati se u stvarnom životu i najveći problem i jest zapravo ta otežana socijalizacija. Imamo otuđivanje jer su sve više na ekranima i sve manje se druže, njihova komunikacija, ogroman dio komunikacije, je putem mobitela, poruka, društvenih mreža“, rekao je profesor Franić.
Kazao je da se ne mora nužno na nove tehnologije gledati samo kao na prijetnju te se osvrnuo na znanstveno istraživanje iz 2023. godine.
„U jednom vrhunskom časopisu u kojemu su baš išli s hipotezom da provođenje ispred ekrana i igranje igrica dovodi do nekakvih negativnih posljedica, došli su čak do saznanja da ekran ima i nekakve pozitivne učinke ali opet moramo uzeti u obzir da se to gledalo izolirano, a odnosi se na nekakve zadatke memorije, zadatke usmjerenosti pažnje i slično.“ Dakle nalazimo i pozitivne učinke na pojedinačne kognitivne i mnestičke funkcije. Ali ipak veći dio istraživanja ukazuje na nepovoljne učinke tehnologije, osobito kod neprimjereno intenzivne izloženosti.
Nema komunikacije, doba je emotikona
„Ako igrice stavim u širi kontekst i promatramo ponašanje osobe koja mora ostvariti novi level u igrici, ta osoba treba napraviti čitav niz stvari i njena pažnja i veliki dio interesa su usmjereni samo na to. To doprinosi otuđenju, ali ne samo igrajući igrice jer mi danas u svakoj sekundi preko tih uređaja možemo dobiti nekoga i na drugom kraju svijeta. Problem je što je to komunikacija samo komunikacija pismom ili komunikacija riječju, a vrlo malo ima neverbalne komunikacije. Mladi danas uglavnom komuniciraju površno, porukama, društvenim mrežama ili kanalima za dopisivanje. Danas je najbrže razvijajuće pismo pismo emotikona. Obzirom da je pojava pisma kao takvog - kao sredstva komunikacije granica između pretpovijesnog i povijesnog doba koje se dogodilo prije 3,5 tisuće godina pr.Kr. kada je postojalo samo slikovno pismo, ja moram postaviti pitanje jesmo li se mi u tom smislu vratili 5,5 tisuća godina unatrag?“, pita se profesor Franić.
Danas, kada su nam kao društvenim bićima jako bitne neverbalne poruke, govor tijela, boja tona u glasu i kada je jako važno s kim razgovaramo jer samim time stječemo dojam, stvaramo vlastite stavove, mi sve više koristimo emotikone, crtano pismo preko kojeg je komunikacija na najnižoj razini. I to šalje jako bitnu poruku. Poruku da ne možemo dobiti potpuni dojam o okolini koja nas okružuje.
U dječjoj i adolescentnoj psihijatriji stručnjaci smatraju da je najveći broj problema s kojima se susreću djeca i njihovi roditelji, a vezanih za psihički razvoj, nastaje u odnosima djeteta i njegove okoline. Tegobe uzrokovane psihičkim čimbenicima najbolje se mogu riješiti razumijevanjem i suočavanjem s problemima, unošenjem promjena u odnose djeteta i njegove okoline, poboljšanjem opće dobrobiti djeteta kada dijete bolje razumije svoje osjećaje, potrebe i strahove te se oslobađa svega negativnog i razvija samopouzdanje.
„Mladi sve slabije komuniciraju u realnom svijetu, sve slabije čitaju te socijalne ključeve, pogrešno procjene nekakve situacije ili teško prihvaćaju odbacivanje. To sve može čak rezultirati i pojavom na tjelesnom planu na način da vi danas imate sve više poremećaja koji nisu na prvu ruku ni psihijatrijski ni psihički, a u principu imaju psihijatrijsku podlogu. To su takozvane somatizacijski smetnje.
Primjerice kod djece rane školske dobi, dijete krene u školu i jednog dana škola mu se ne sviđa ili mu pristup učitelja profesora nije sjeo i onda dijete ujutro kaže da ga stvarno boli glava, trbuh, pojave se nekakvi neobjašnjivi bolovi koji nemaju organski uzrok, a ustvari je podloga psihogena“, objašnjava profesor Franić.
Sve više adolescenata 'u dječjoj' psihičkoj dobi
Simptomi depresivnosti, ali i spomenuti simptomi koji najčešće i imaju psihijatrijsku podlogu mogu se javiti kao reakcija na stresne događaje, ali se mogu javiti i bez nekog vanjskog povoda.
„Od početka svog rada s mladima primjećujem, a sada je to sve više i više, da mi imamo adolescente i djevojke i mladiće na odjelu pedijatrije koji imaju tako nekakve nerazjašnjene bolove, glavobolje čak i pseudo napadaje i onda se ustanovi da je podloga psihogena tj. psihološka, a počeli su je zapravo iskazivati na način kojim svoje smetnje iskazuju djeca u ranijoj dobi. To znači da oni nisu usvojili onaj sljedeći stupanj u razvoju jer adolescenti bi trebali biti već u zrelijoj fazi i fazi prepoznavanja svojih emocija i znati puno više prepoznati i izraziti negativna emocionalna stanja kroz riječ, kroz razgovor“, mišljenja je profesor Franić te se vraća na temu današnjeg brzog tempa života i korištenja mobitela.
„Ja volim kazati da su naša djeca naš proizvod. I sam sam roditelj te to zbilja što sam i rekao kažem i drugim roditeljima. Smatram da roditelji imaju veliku ulogu u ponašanju djece i isto tako mislim da bi roditelji trebali imati aktivnu ulogu.
Jedan dio problema je nastao iz jedne pasivizacije roditelja u tom nekakvom roditeljskom smislu čemu opet nisu ni oni do kraja krivi. Tempo života, žurba za ostvarivanje egzistencije, osiguranje egzistencije i slično, 'kradu' nam vrijeme, a u isto to vrijeme imamo ispred sebe savršena pomagala da se dijete zabavi i da mu se tako odvuče pažnja, a to su upravo mobiteli, tableti.
Nekada je to bio televizor pa dijete sjedne ispred televizora, a sada im daješ nešto u ruke što je čak interaktivno i to je velika razlika između televizijskih sadržaja i interaktivnih sadržaja.
Djeca imaju osjećaj da nešto rade, a to rezultira ugodnim posljedicama ili neugodnim i to je još interesantnije za odvlačenje pozornosti. Igrice su adiktivne u smislu da pružaju osjećaj ugode, daju osjećaj nagrađivanja, skupljaju se bodovi i možda se upravo taj mladić ili djevojka ne mogu ostvariti u stvarnom životu, a u tom virtualnom životu se ostvaruju kroz nekakva postignuća i osjećaju se bolje. Zato tamo i bježe jer za razliku od stvarnog svijeta koji nije uvijek nagrađujući nego upravo suprotno, tamo pronalaze sebe i svoju ugodu.
I kada dođe do frustrirajuće situacije u toj jednoj emocionalnoj zanesenost i kada ne ostvari cilj lako baci joystick i to dovodi do nekih nekontroliranih agresivnih reakcija koje nisu možda u prirodi djeteta kao takve ali ih refleksno mogu početi usvajati“, ukazuje profesor i na one negativne strane igranja igrica i usvajanje negativnih ili neopravdanih obrazaca ponašanja.
Roditelji trebaju pratiti djetetov emocionalni rast
Iako mobiteli, tableti i ostali interaktivni ekrani imaju i jako negativne učinke na ponašanje djece i mladih, profesor Franić smatra kako ih roditelji ne mogu u potpunosti zabraniti iz dva razloga.
„Roditelji imaju veliku odgovornost i ne smijemo putem pasivnog odnosa djecu prepustiti mobitelima. Ne možemo u potpunosti ni zabraniti upotrebu mobitela, ali ono što bi mogli napraviti stavio bih u dvije kategorije.
Imamo kategoriju u teoretskom smislu da vidimo kako bi sve trebalo izgledati, nekako odgovorno roditeljstvo u odnosu na ovu temu igrica i sadržaja na igricama, a s druge strane imamo drugu temu roditelja čija su djecu već zaglibila u tome pa što napraviti.
Imamo primjere i u popularnim crtanim filmovima i klasičnim bajkama u kojima ima nasilja, ne samo u igricama, i ono što smatram da roditelji mogu napraviti jest da djeci objasne sadržaj onoga što gledaju ili igraju, da to ipak nije prihvatljivo ponašanje i da u stvarnom svijetu nije dobro ponašanje jer nosi negativne posljedice. Potrebno je pokazati djetetu druge pozitivne primjere“, naglašava.
Svi mi trebamo pravila, kao pojedinci i kao društvo, trebamo smjernice i vodilje. Roditelji, prema riječima profesora Franića, ne smiju biti previše restriktivni ali ni previše zaštitnički prema djetetu jer oba odgoja vode u negativne konsekvence i dovode na kraju da se dijete nađe u situaciji frustracije s kojom se ne zna nositi. Stoga je potrebna određena razina strukture, vođenja i granica u odgoju.
„Mi trebamo imati određenu razinu frustracije kada odrastamo. Treba biti roditelj koji je uvijek, simbolički rečeno, dva, tri koraka iza svog djeteta, koji treba biti dostupan emocionalno, ali i fizički. Dakle roditelj je nenametljivo uvijek tu negdje. Roditelj treba pokušati prepoznavati emocionalne potrebe djeteta , ali ne ih predviđati na način da ide unaprijed i pokušavati smisliti što dijete želi i to ostvariti. Roditelj je tu da prati emocionalno stanje djeteta, da je tu kada ga dijete zatreba, a ne da ga vuče za sobom“.
Samopomoć putem stručne literature, seminara, webinara,…
Otkrio nam je i psihijatar Franić koliko roditeljima može pomoći (ili odmoći) čitanje i proučavanje stručne literature, sudjelovanje u sve popularnijim on-line radionicama psihološke pomoći od strane xx osoba, konzultiranje s osobama koje su završile samo nekakav tečaj o psihološkom stanju djece u određenoj dobi, a danas nude online seminare, online knjige o samopomoći i slično.
„Znači u situaciji gdje je roditelj svjestan da nešto ne štima definitivno nisam za tako neke seminare jer iza toga može biti svega i svačega. Ako postoji problem i roditelj je svjestan problema, tu treba definitivno potražiti pomoć stručne osobe.
No ne znači nužno ako netko ide kod psihijatra da je to veliki problem, možda se jednostavno dogoditi situacija i da kroz jedan razgovor shvatimo da to baš i nije nekakav intenzivan problem, možda se samo radi o nekakvoj korekciji ponašanja. Bitno je ako roditelj vidi problem da se javi i potraži stručnu pomoć bilo psihologu bilo psihijatru.
Vi nikada ne znate tko stoji iza ovih gore spomenutih oblika pomoći (seminara, online radionica) niti koje su njegove reference u stvarnome životu i radu.
Ako roditelji potraže pomoć oni i nemaju toliko puno problema jer su već svjesni da imaju problem, znači samim time su i svjesni i mogućih negativnih situacija u stvarnom životu. Veći je problem doći do onih koji imaju problem ali nisu osviješteni da problem zbilja postoji jer onaj tko je došao kod mene kao psihijatra to je osoba očito već vidi da postoji nekakav problem i očito je da taj problem traje i da je to već toliko intenzivno da su se odlučili doći kod psihijatra ili psihologa“.
Psst, tabu tema - Odlazak kod psihologa ili psihijatra
Ne možemo pobjeći od činjenice da je kod djece prisutna sve češća potreba za logopedom, psihologom, psihijatrom, ali to je i dalje tema o kojoj se nerado govori u javnosti. Ima li načina kako razbiti taj tabu? Pokazati da odlazak kod bilo kojeg stručnjaka pa tako i psihijatra nije nešto o čemu se treba šutjeti.
„Već sam 20-ak godina u struci, ipak na svu sreću mogu vidjeti neke pomake na tom području. Danas imamo sve više ljudi koji dolaze sa svojom djecom, ali i sami adolescenti kažu svojim roditeljima da im je potrebna pomoć i traže pomoć. Sve više imamo situacija da su upravo adolescenti ti koji traže roditelje da ih dovedu jer se ne osjećaju dobro, oni su ti koji su sami shvatili da im je potrebna pomoć i 'pritiskali' svoje roditelje da shvate da se ipak nešto događa. Dobro je da mlađi usvajaju da to nije ništa sramotno niti problematično niti bi trebalo biti stigmatizirano“, kazao nam je psihijatar Franić i time potvrdio da se nešto ipak u ovom našem 'osuđujućem' društvu mijenja.
Postoji izreka 'Na mladima svijet ostaje', a u ovom slučaju izgleda da su mladi shvatili da je itekako važno i mentalno zdravlje te su postali puno otvoreniji u pogledu razgovora o mentalnom zdravlju za razliku od starijih generacija.
I za kraj našeg razgovora zamolili smo profesora Franića da pojasni razliku između odlaska psihologu i psihijatru.
„Psihijatar bi trebalo biti onaj koji mora razlučiti da li je problem zbilja psihičke prirode jer ponekad postoji tjelesni simptomi koji su povezani sa psihom, ali postoji i obrnuto. Postoje tjelesne bolesti koje se manifestiraju kroz psihičke smetnje i probleme. Primjerice problemi sa štitnjačom: hipotiroza ili smanjenja funkcija štitnjače može imitirati depresivnost dok hipertireoza može imitirati simptome smetnji ponašanja euforičnost, impulzivne reakcije i slično.
Mi kao psihijatri prvo moramo raščlaniti da li je to uopće psihološki ili psihijatrijski sadržaj, a ondai možemo dijete ostaviti kod sebe u tretmanu ili uputiti psihologu.
Dakle, postoji čitav niz situacija u kojima je potrebno objektivno, medicinski procijeniti situaciju pa ako treba vratiti dijete stepenicu „niže“ , ali da smo sigurni da se ne radi o nečemu što obuhvaća teške psihijatrijske poremećaje, iako ovo izgleda kao zatrpavanje i nabacivanje još više posla i kolegama psihijatrima se ovo možda neće 'svidjeti' mislim da je bolje obaviti deset psihijatrijskih pregleda 'viška' nego jedan 'manjka', kazao je psihijatar Franić te još jednom naglasio kako u posljednje vrijeme zbilja postoji jedan povećani priljev i potreba za njihovom pomoći što ukazuje da se ljudi danas manje srame potražiti pomoć psihijatra, ali nažalost i da je broj smetnji u psihičkom zdravlju mladih sve veći.
Zbog svega ovdje napisanog, obratite pažnju na svoje mentalno zdravlje, na mentalno zdravlje vaših bližnjih, a naročito one najranjivije skupine, djece i adolescenata. Ako primijetite da je bilo čije psihičko i fizičko zdravlje narušeno, ne ustručavajte se tražiti pomoć jer jedino tako možete pomoći sebi i drugima da nadvladate probleme u kojima ste se našli i naučite se nositi s istima ili onima koji tek dolaze, jer nažalost život nije 'med i mlijeko'.
