To što je baletna prvakinja Albina Rahmatullina prošle godine uz ovacije HNK-a u Splitu otišla u plesačku mirovinu nije značilo kraj njezina vrijednog rada. Nakon karijere obilježene sjajnim ulogama, od Ani u „Bečkim ljubavima“ (Slavko Pervan) iz 1994. pa do Blanche DuBois u „Tramvaju zvanom čežnja“ (D. Bogdanić/M. Tarbuk) iz 2015. (a između je otplesala sve što baletna prvakinja može poželjeti), Albina Rahmatullina i dalje ima pune ruke posla – ovaj put kao baletna majstorica u splitskom nacionalnom kazalištu. Uhvatili smo je nedugo nakon uspješne izvedbe „Snježne kraljice“, u zahtjevnim pripremama za čitav niz izvedbi „Orašara“, a njezina je fantastična životna priča na relaciji Taškent-Moskva-Split inspirirala našu Nemi Bulat za fotografiranje u stilu Tolstojeve Ane Karenjine. Rahmatullina nam je otkrila što se krije iza konkurentnosti najboljih baletana, koliko je važan pedagoški rad s plesačima, kakva je pozicija Hrvatske na baletnoj karti svijeta, koje su ljepote i zamke modernog baleta, ali i kako se opušta kad ne radi, odnosno ne pleše.
Kako trenutačno izgleda Vaš raspored? „Orašar“ je, kao i svake godine, veliki hit, a gotovo istovremeno se spremala i „Snježna kraljica“ za kojom je interes također velik. Stiže li baletni ansambl odraditi sve što je zacrtao?
- Raspored je gust, ali kad imate iskustva s tim, snađete se. S obzirom na to da sam ja sada u mirovini, radim honorarno kao balet majstorica, što znači da ne dolazim na baletne vježbe koje sam prije radila i držala. Posla je zbilja mnogo, ima tu puno i papirologije, raspisivanja rasporeda… Ove je godine izazovno što smo u vrlo kratkom periodu morali mnogo novih plesača naučiti koreografije – i to doslovno od nule. Ovo smo ljeto putem online audicije dobili neke prinove pa je rad s njima jedan od glavnih poslova kad se pripremaju ovako bitni naslovi.
Kako se balet organizira kad odjedanput imate preko 80 izvođača na pozornici, uključujući i mališane koji rade svoje prve baletne korake? Kako osiguravate da će sve u svakom trenutku savršeno funkcionirati?
- Kad dolazim na zadnje probe uoči nastupa, najčešće već znam gdje bi se mogao dogoditi nekakav problem i unaprijed planiram kako ga riješiti. Naravno, odmah na te probleme upozorim sve nove direktore Baleta, a promijenili smo ih zbilja mnogo. Na to sam isto navikla, ali snalazim se na krilima svoga iskustva, i kao balerina, i kao baletna majstorica. Brzo uočavam probleme pa ih nastojim i preduhitriti te upozorim sve u ansamblu da bi nam se pogreške što manje događale.
Poslušaju li direktori Baleta Vaš savjet?
- Neki poslušaju, a neki imaju svoje mišljenje – i to mi je u redu.
Jeste li se cijelo ovo vrijeme dobro snalazili s čestim promjenama direktora? Dojam je da je u baletnim ansamblima to poseban izazov.
- Mislim da je posljednja promjena na čelu Baleta u splitskom HNK-u moj trinaesti ili četrnaesti ravnatelj. To je naša realnost i jedan od većih izazova ovoga posla. S godinama sam shvatila nešto što može zvučati oštro, ali smatram da je jako važno da ravnatelj Baleta bude – naš. Kad kažem naš, ne mislim nužno Hrvat jer bi bilo licemjerno, ali mislim na nekoga tko poznaje hrvatske prilike, tradiciju i prije svega mogućnosti hrvatskog baleta. Za stranca koji s tim nema dodir uvijek postoji bojazan da je došao samo zbog nekih svojih interesa i Split mu je možda samo usputna stanica, a možda ne razumije složenost posla i važnost prilagodbe ovim uvjetima i ljudima.
Jesu li ravnatelji Baleta HNK-a Split svjesni kapaciteta splitskih plesača u trenutku kad dolaze u ovaj ansambl?
- Mislim da nisu. Problem je što imamo jako malo plesača. Čak i kad sam ja došla, bilo je vidljivo da nekolicina uvijek pleše na visokoj razini i odrađuje sve zadatke, a s nekolicinom se ne može napraviti mnogo… Jasno, zbog manjka plesača svi su u predstavama, ali zato se vidi razlika u njihovoj kvaliteti. Logično je i da vas umara i ljuti kad jedan dio radi do iznemoglosti, a drugi ne, pogotovo kad se zareda mnogo predstava. No opet na kraju dana ili prihvatiš ili ne prihvatiš teškoće ovoga posla, a ako prihvatiš da naprosto neće sve ići glatko, lakše ti padne.
Mislite li da publika primjećuje kad je netko veći radnik ili kvalitetniji plesač u usporedbi s nekim drugim?
- Svakako. Pogotovo u malenim ansamblima. Prije, recimo, nismo imali privilegiju gledati sebe na snimkama i analizirati svoj nastup. Uvijek svatko za sebe misli – jao, ja sam fantastičan/fantastična. I onda dođe neki koreograf, ali on te ne primijeti i ne uzme te za željenu ulogu. Opet sam tek s godinama racionalizirala neke razloge koje kao mlad plesač previdiš - trebao mu je netko drugačiji, niži, viši, smireniji od mene… Umjetnički je posao i zbog tog faktora vlastite i tuđe kritike vrlo stresan. Svatko želi dobiti veliku ulogu, a ponekad se čak i sukobe mišljenja direktora baletnog ansambla i koreografa predstave. Kad sam počela asistirati i biti baletna majstorica, bila sam svjedok kad je zadnja bila direktorova riječ, a ne koreografova, no bila sam svjedok i tomu kad je koreograf rekao – ovako ili nikako drugačije. Često kad dobijemo koreografov video, vidimo da bira identične ljude za glavne uloge – fizički gotovo iste, iako ta osoba u tom drugom ansamblu možda i nema kvalifikacija ni snage za iznošenje uloge, a on je forsira. Solisti moraju razmišljati drugačije od plesača koji se može donekle skriti u zadnjem redu, kad dobiješ naslovnu ulogu i spremaš se za nju, drugačije je nego kad si dio ansambla. Znaš da nećeš završiti u 15 sati, ostat ćeš na poslu dulje, koliko god treba, s pauzom ili bez pauze, to tako ide. Uvijek kad izađeš na pozornicu znaš da ti je, da sve bude dobro, nedostajalo točno onoliko koliko si propustio. Profesionalac to osjeća, čak i ako publika ne primijeti.
Kakav je osjećaj izići na pozornicu?
- Naša je profesija jako zanimljiva i teška, ali taj osjećaj kad dođeš na pozornicu je nešto neopisivo, nešto najbolje što se može dogoditi umjetniku. Još ja imam dobar vid i jako volim gledati publiku. Jedna mi je kolegica uvijek govorila da ne lutam pogledom po gledalištu ako mi to može omesti fokus, no moram priznati da me vuče pogled u publiku. Kontakt s njima jedan je od najljepših dijelova našeg posla.
Koji je forte koji današnjeg baletnog plesača može izdvojiti u skupini?
- Svako tijelo ima drugačiji forte. Iako svi plesači u ansamblu imaju iste vježbe, svatko ih izvede na svoj način. Moramo imati predispoziciju za balet, pogotovo za soliste. Prije se više gledala artističnost i ukupan umjetnički dojam, mislim da je zato što je bilo manje plesača. Sad su jako dobri pedagozi otišli svugdje po svijetu i šire svoja znanja. Primjerice, u Koreji postoji umjetnički centar gdje je ogromna mašinerija s fantastičnim profesorima pa baletni plesači izlaze „k'o po traci“, što je u jednu ruku dobro zbog razine kvalitete, ali konkurencija je zbog toga jako velika. To se pogotovo vidi ako uspoređujete s manjim sredinama poput Hrvatske.
Hrvatski balet mora biti uporniji zato što je pun stranaca koji imaju bolju kvalitetu od nekih domaćih plesača. To je zasad činjenica i sasvim je očekivana s obzirom na slabiju tradiciju, manjak obrazovnih ustanova koje se bave baletom, pa i broj plesača. Treba osvijestiti da će se na kraju dana na audiciji ipak izabrati kvaliteta, a ne nacionalnost. Na audiciji prolazi tko je bolji, a ne ono odakle je. No nadam se da će doći do trenutka kad će Hrvati biti konkurentniji. Treba više rada i discipline. Uvijek poludim kad u umjetnosti čujem izreku „Bit će bolje“ – neće biti bolje nego treba raditi da bude bolje.
Jeste li tijekom svog baletnog obrazovanja i rada u Taškentu i Moskvi iskusili strogost režima koji je proizvodio izvrsne plesače, ali o kojemu se uvijek govori sa strahopoštovanjem?
- U moje se vrijeme nakon ulaska na akademiju na sebi radilo 10 godina. Od skoro 90 ljudi koji uđu u akademiju, izišlo bi 6-7 profesionalnih plesača. Zato što su pedagozi iz toga vremena i s tih prostora znali za što vas spremaju. Radije vas maknu na vrijeme ako vide na niste za to, nego da vas muče do kraja i daju lažnu nadu. To je nešto što bi nam i danas dobro došlo – poštena kritika. U toj su zgradi osnovna i srednja škola, glazbena škola, karakterni plesovi, povijest umjetnosti, povijest glazbe… Jako sam zahvalna na svom obrazovanju i na roditeljima koji shvaćaju koliko je važno imati pedagoga s takvim znanjem.
Kakav je vaš odnos prema glazbi?
- Obožavam glazbu, iako sam kao mala od predmeta baš mrzila solfeggio. Prije baleta sam išla na ritmičku gimnastiku. Moj je tata radio u tvornici aviona, ali strašno je volio pjevati i on me upisao u glazbenu školu. Pjevala sam u zboru, sve je bilo lijepo, a onda je došao solfeggio (smijeh). Izdržala sam, ali bilo mi ga je preko glave. No ljubav prema glazbi je ostala, to sam naslijedila od oca.
Što je presudilo da se odučite na upis baletne akademije?
- U baletnu me akademiju upisala mama kad je na televiziji vidjela poziv za upis. Moja ju je trenerica na ritmičkoj gimnastici pitala je li normalna, zašto da se deset godina mučim da bih stajala u posljednjem redu u ansamblu – ali eto, odigralo se drugačije. Inače, trenerica mi je bila Irina Viner, sadašnja glavna trenerica ruske reprezentacije i bivša predsjednica Ruske federacije ritmičke gimnastike. Poslije je ona otišla u Moskvu i povukla neke djevojke sa sobom. Razumijem zašto je neki ljudi u svijetu sporta zovu strogom i oštrom, ali zna što želi i zna to izvući, zato i ima rezultate kakve ima.
Koliko vam je treniranje i plesanje bilo zahtjevno?
- Teško je, pogotovo kad si dijete od pet godina. Ipak svi volimo da nas netko mazi i pazi, a ovdje trenerica zabranjuje roditeljima da dolaze jer kad te gleda mama, a radiš špagu, možeš početi plakati pa nije htjela taj pritisak pogleda zabrinutih roditelja. Neka te doma roditelji maze i paze, ovdje vlada druga politika, to je taj princip. Balet je jako teška disciplina jer nije samo kao sport. Na početku moraš naučiti tijelo na ponašanje u baletu, kasnije postaje lakše. Ja sam bila sretna učenica jer sam dobila prekrasne pedagoge.
Kakva sjećanja imate na svoj život u Taškentu?
- Taškent je vrlo gostoljubiv grad, u koji su nakon Drugog svjetskog rata dolazili umjetnici iz drugih zemalja, primjerice Rusije. Mi smo prije raspada socijalizma bili ogroman grad s različitim kulturama. Klima nam je jako dobra, u podnožju smo velikih planina, ljeti je vruće, a zimi je podnošljivo. Na primjer, na -10 stupnjeva se nije išlo u školu. Poslije se puno toga promijenilo, čak i neke ekološki potresne stvari, primjerice, mijenjao se tok rijeka radi navodnjavanja polja, upletalo se u rad prirode i priroda je to poslije vratila.
Posjećujete li svoj rodni grad?
- 25 godina nisam bila doma. Tako je ispalo, spletom okolnosti nisam mogla ići. Išli smo u Moskvu zato što obitelj moga muža, također baletana Leva Šepošnikova, ondje živi. Mi smo iz istog grada, Taškenta. U putovanju su me sprječavali i rigorozni zakoni oko promjene putovnica, uvijek sam se bojala da se neću moći vratiti, pogotovo kad sam rodila kćer u Splitu. Kći je fascinirana Azijom. Otkriće joj je bilo da je domovina njezinih roditelja muslimanska država, potpuno drugačija od Hrvatske. Međutim, ona ne bi mogla ostati ondje, ona je dijete drugoga vremena, dijete demokracije. Često sam razmišljala da bih se možda vratila, i kolege su me u kazalištu to pitale. A kći kaže: „Da nisi ni pomislila!“ Ona je ipak Splićanka…
Jeste li se kroz godine zahtjevnog rada u baletu naučili zauzeti za sebe?
- Komunistički je sistem, a i moj odgoj, bio ovakav – uvijek nešto moraš, moraš se prilagoditi, moraš trpjeti… Nije dobro nemati svoje „ja“. Zavidim mladim ljudima koji imaju svoje „ja“. Ne mogu zamisliti da bi u moje vrijeme netko od nas iz ansambla otišao nešto pitati upravu, boriti se za neka svoja prava. Mi smo znali svoje obveze, ali nismo znali prava. Bojim se da je danas često tako da mladi znaju svoja prava, ali ne mare za obveze.
Hvala Bogu na sindikatu sada u kazalištu, mi smo prije propadali u baletnom studiju, ostajali do ponoći, radili prekovremeno, dvokratno, nitko nije reagirao. Kad su nam počeli zapisivati prekovremene sate, pitala sam se – gdje ste bili prije? Kao da nikoga nije bilo briga. Pretrpan je raspored rezultirao s mnogo ozljeda. Radi se o velikom kazalištu, ali u velikom kazalištu vani imate fizioterapeute, masere, kantinu gdje odete nešto pojesti, odmoriti se, velike, ugodne garderobe s kaučima… Ovdje nažalost nije bilo uvjeta za sve to. Evo, sad imamo fizioterapeuta. Bolje da vam ne govorim koliko prosječan baletan potroši na Voltarene.
Kako je tekao vaš baletni put kad ste postali solistica?
- Odlično – jer mi se posrećilo s kvalitetnim pedagozima. Jedna je od njih bila učenica svjetski poznate sovjetske i ruske pedagoginje Vaganove. U kazalište su nam stalno dolazili poznati pedagozi, plesači, zvijezde, ostavljali su svoj trag i onda bi svako malo uočili nekoga među nama tko je bio talentiran. Na početku sam imala male solističke uloge u Taškentu s nevjerojatnim zvijezdama. Bila sam vrlo rasplesana djevojka s mnogo ritma, možda su me zbog toga zapazili. Ne znam, možda bi se danas sve drugačije odigralo, ali bila sam uporna. Tata mi je bio jako strog, a volio je gimnastiku i tjerao me na rad pa sam fizički uvijek bila spremna. Izdržljivost je uvijek bila moja velika snaga. Zato me vole svi koreografi koji danas dolaze – mogu brzo naučiti koreografiju i odmah mi ostane u glavi. Kako su na naše ispite u Taškentu dolazili direktori kazališta, gledali nas i imali priliku uzeti nekoga tko im se svidio. Već sam na akademiji imala dobre uloge. Ako ne iskoristiš priliku, znaš da ćeš se vratiti odakle si došao. Bila sam jako zadovoljna u kazalištu u Taškentu, voljela sam tu atmosferu, sunce, ljude, gostovanja, obilaženje pola svijeta… Međutim, kad je došao prijelomni trenutak za odlazak u Moskvu, Lev i ja smo otputovali i ostali ondje. Nikad se ne premišljam mnogo, druge prilike obično nema. Slijedim svoju intuiciju.
Dakle, iz Moskve ste naposljetku došli u Split? Kako se odvila ta priča?
- Tako je, Lev i ja smo iz Moskve došli ovamo. Njegova je prijateljica otišla raditi u Split i kada se dogodio rat, svi su se iz starog ansambla razišli. Sanader je bio intendant, a uprava je odlučila napraviti koncert i jedan odlomak iz Labuđeg jezera. Naravno, za to su trebali baletane koji to mogu otplesati. Ansambl koji se razišao bio je odasvud pa je nastao problem kad se sve raspalo. Krenuo je glas da, tko god ima poznanike baletane koji bi došli, neka pozove. Zvali su Leva jer muških plesača pogotovo nedostaje, a on je rekao – ne mogu samo tako doći, ja sam s Albinom. I onda su mu rekli da oboje dođemo. Objasnili su nam da je ovo turistički grad koji nije toliko pogođen ratom, ali bilo je problema dok smo spremali dokumente, mi smo već bili dobili ugovor, a mi nikako dobiti papire…
Ali uvijek ste, i u radu i privatno, bili nerazdvojni?
- Točno tako. Lev i ja smo se upoznali u kazalištu u Taškentu, bili smo na istoj akademiji, ali tko bi gledao dečke od toliko rada i učenja! Slučajno su nas spojili za jedan duet i tako je sve počelo. Kad me mama pitala za Leva, rekla sam joj da među nama nema ništa, da smo mi prijatelji, a zapravo se naše upoznavanje već pretvorilo u ljubav i Lev nije htio da odem sama u Moskvu. Odlučili smo otići i ondje živjeti kod rodbine i raditi. Nakon diska bismo znali kasno doći pa bi mi bilo neugodno banuti maminoj tetki u kasnim noćnim satima, jedva smo čekali imati nešto svoje. Na kraju smo došli ovdje, za Novu godinu 1992. Ovdje nam se rodilo i dijete – naša je kćerka prava Splićanka.
A kako ste se Vi prilagodili Splitu?
- Moram priznati – teško. Prvo sam imala taj dojam malog grada, što je očekivano nakon Taškenta i pogotovo Moskve, koja je velika kao 11 Zagreba. Pamtim kako smo se smrznuli na kolodvoru u Zagrebu, a naviknuli smo na centralno grijanje i nismo mogli shvatiti kako se to događa, grlila sam radijator (smijeh), Lev me omotao u neki šal i kapu… Onda se odgađao autobus za Split, bilo nas je stotinu, većina na nogama, svi s kartom pa svi navaljuju u isto vozilo, a ja već nervozna, sjedimo među vojskom, Lev me ušutkava da se smirim, a ja sam - na tatu – vrlo sarkastična. Danas mi je takva kći, Lev uvijek govori – evo je, ista ti! Netko je od tih vojnika sjedio na mom mjestu, ja sam već krenula raspravljati s njim, no Lev me utišao. Još smo i došli s ruskom putovnicom, pa kad su uočili naše crvene putovnice, cijeli je autobus počeo jaukati. Naravno, imali smo ugovor i propusnicu, ali njima je bilo smiješno otkud sad ovi, dolaze zbog baleta… Taksijem smo za minutu došli do Zente, gdje su nas prijatelji smjestili. Ondje ima grijanja! Ja sam se šokirala – ukrcali se za minutu, iskrcali se za minutu, djelovalo mi je kao da je grad premalen. Lev je, čim je prvi put udahnuo topli zrak u prosincu, rekao: „Ostajemo!“ Ja sam bila ta koja je govorila „Čekaj, vidjet ćemo.“ Eto, on je pravi Dalmatinac u duši. Na početku sam svugdje bila malo „u kantunu“, po strani, plakala, trpjela redukcije i tu cijelu tešku godinu. Ali preživjeli smo, uz pomoć prijatelja i gostoljubivosti u ansamblu.
Biste li mogli izdvojiti najdražu ulogu?
- Volim dramske uloge. Aktivna sam plesačica koja želi izazove, volim Kitri u „Don Quixoteu“, u „Labuđem jezeru“ više volim Crnog labuda. Spretna sam i muzikalna pa sam bila jako dobra u dramskim ulogama. Voljela sam uloge koje su imale puno skokova i pokreta, ali također i lirične uloge kao Juliju iz „Romea i Julije“, Žizelu, Mariju iz „Bahčisarajske fontane“...
Što mislite o modernom baletu?
- Kao mlada ga nisam shvaćala, a sad ga obožavam. Lev me, primjerice, učio moonwalk i slične pokrete jer ih ja nisam znala izvesti. U Moskvi sam se susrela s modernim baletom i skoro sam svaki dan htjela otići da u tome ne sudjelujem – voljela sam samo klasični balet. Na kraju krajeva, potpuno se drugačije postavlja tijelo, visoki skokovi zahtijevaju mnogo energije, vrtnje na podu troše koljena i hrskavicu... Međutim, počela sam učiti i moderni i suvremeni ples i vjerojatno je moja koordinacija presudila tome da su me koreografi birali i za takve izazove. Moderni mi je balet s vremenom pomogao u klasici, posebno u balansu. No moram istaknuti – ako moderni balet ima naslov taj i taj, mora slijediti originalnu priču kao da je to predstava– ako se zove „Labuđe jezero“, to mora ostati „Labuđe jezero“. I mora biti dobro. A ne da za istu koreografiju možeš reći da je „Hamlet“ ili „Ana Karenjina“. I treba stalno imati na umu – da nije klasike, ne bi bilo ni modernog.
Kako izgledaju pripreme koreografije u kazalištu? Kako koreograf „prenese“ koreografiju i koji je zadatak baletnog majstora?
- Ima različitih varijanti. Ponekad koreograf dođe kreirati, ponekad satima kreira dva koraka. Neki imaju svoje kombinacije koje pokažu i prekroje te u tome svemu imaju svoj stil, a ti moraš „uhvatiti“ taj stil. Ako ga dobro kopiraš – unutra si. Nekad gledamo djelo koje je koreograf već postavio, nekad nam pošalje samo asistenta, nekad koreograf dođe tjedan dana prije izvedbe, što zna biti jako stresno. Ja sam s ansamblom cijelo vrijeme, stojim iza njih i učim pokrete i kombinacije. Ponekad plesači „ćirnu“ u mene kao u šalabahter i to im pomogne.
Koji su Vam koreograf i izvedba najviše ostali u sjećanju?
- Rami Be'er i njegov „Magnum“. Be'er nije samo imao koreografiju, on je bio graditelj predstave od prvog do zadnjeg trenutka, radio je sve, od svjetla do pokreta. Njegova je predstava uvijek bila kao neki show. „Magnum“ je čitav pretopljen modernim, teškim pokretima. Asistenti iz Izraela bili su jako strogi, sve je moralo biti savršeno. Predstava je bila skupa, ali i izvanredno primljena, a oblikovanje svjetla bilo je rijetko viđeno. U baletu je svjetlo jako važno, voljela bih kad bismo se tu modernizirali i „prepisali“ od onih koji znaju kako to kvalitetno napraviti.
Jeste li zadovoljni splitskom publikom i medijskim praćenjem ansambla Baleta HNK-a?
- Mislim da se svake godine balet sve više i više cijeni, ali mnogo ovisi i o ljudima iznutra, iz kazališta. Kad je Almira Osmanović bila direktorica, stalno je nešto organizirala, gostovali smo na radiju, davali izjave o predstavama, govorili o procesu rada… Ona je promovirala balet i preko sebe i preko nas, nekad su nas TV-snimatelji snimali, primjerice Leva i mene, kako izgleda naš radni dan te općenito kako izgleda život plesača. Ljudi ponekad ne znaju o čemu su predstave, a kad imaš plakat s pomidorama, kako će iz toga znati tko i što pleše? Za plakat je bitno da čovjek koji nema pojma o baletu poželi doći i pogledati nas.
Balet jako puno radi, u vrlo zahtjevnim uvjetima. Smatramo da balet zaslužuje poštovanje, želimo da se o njemu govori i da nas publika dođe gledati. Trenutak kad se otvori zastor uvijek izazove ushićenje. „Orašar“, naprimjer, objašnjavam dječici ovako – priča počinje kad se otvori zastor, vi ste sat koji priča priču, vi morate biti precizni i svi će gledati samo vas. Te oduševljene oči u publici ponesu i plesače. Volimo nekad čuti i reakcije tinejdžera, smijeh, čuđenje. Bude mi žao kad shvatim da neka djela koja su na pozornici oni inače ne bi upoznali. Ja sam kćeri čitala Tatjanino pismo „Onjeginu“, a to više ovdje nije obvezna lektira, što je šteta.
Koje su vaše privatne i profesionalne želje?
- Naglo sam prekinula plesačku karijeru, ne svojom željom, tako je u tom trenutku odgovaralo novom direktoru, ali barem sam je završila sam predivnom predstavom na Sustipanu, „Tramvaj zvan čežnja“. Ta je uloga bila psihički teška, za zrelu osobu, i baš sam bila zadovoljna reakcijama publike. Kako sam naglo stavljena u položaj balet-majstorice, a mislila sam da će mi karijera još trajati jer sam bila u dobrom fizičkom stanju, bilo mi je jako teško prihvatiti taj zaokret. No nastavila sam s poslom balet-majstorice jer trenutačno nije bilo osobe koja bi to mogla preuzeti. To je težak posao koji čovjeka može umoriti na svim razinama i ne treba se čuditi što neki odustanu čim vide o čemu se radi.
Kakva će mi biti budućnost? Ne znam, nemiran sam duh. Volim putovati, ali isto tako mogu i cijeli dan na kauču gledati filmove. Volim čistiti kuću. A kad imam puno posla, kao sad s „Orašarom“, ponekad mi dođe da ne odem raditi nego da ostanem čistiti (smijeh). Mama me odgojila tako da bi mi teško palo da netko drugi čisti, iako to uopće nije loša stvar. Ja ne bih mogla ostaviti suđe u lavandinu, čak ni kad bih se mrtva umorna vratila s predstave. Volim i šivati, svojoj sam kćeri sašila prvu posteljinu i ogradicu za krevetić koje sam kupovala u Primi Grad. Kći mi je „natovarila“ psa, obožavamo novog člana obitelji.
I za kraj – što vas čini sretnom?
- Obitelj. Moja kći. Suprug se neće ljutiti, vjerojatno bi ovo svaka majka rekla – rođenje kćeri za mene je bio najsretniji trenutak u životu. Ljubav roditelja prema djetetu je neopisiva. Jako sam zahvalna što imam obitelj. Kad sam prestala vježbati koreografije, vidjela sam sva ta predivna jutra koja sam propuštala, nekad sam već u 7 i pol bila na satu i život je prolazio pored mene. Sad kad sam počela dolaziti u 11:30 ili sa psom ići na more, nakon 30 godina sam prvi put vidjela nekakve parkove u kvartu – milina! Ponekad bih samo šetala, uživala i bila sretna. To je dokaz one izreke da nam malo treba za sreću.
