Vrijeme radnje – između dviju proba druge dramske premijere na 70. Splitskom ljetu, mjesto radnje – blizu radnog mjesta, zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Glavni lik – nagrađivana mlada glumica Ana Marija Veselčić, stalna članica ansambla Drame HNK-a Split od 2021. godine. Iza nje je hvalevrijedan niz zapaženih kazališnih uloga, među kojima se posebno ističu Bianca u „Kroćenju goropadnice“, Lena u „55 kvadrata“ i Silva u „Crvenoj vodi“. Surađivala je s Gradskim kazalištem lutaka, dobitnica je niza glumačkih nagrada, a u biografiji joj se posebno ističe Nagrada hrvatskog glumišta za najbolji originalni dramski tekst za predstavu „Domaši“, autorski projekt koji je osvojio gledatelje svih generacija diljem Hrvatske. Usprkos pretrpanom rasporedu, Ana Marija razgovor je odradila s osmijehom, a pojavila se sa stilom – na biciklu, uz riječi: „Ja sam ovdje biciklom, objasnit ću“, što je neplanski otvorilo prvo pitanje.
Niste još polagali vozački ispit?
Vozački sam upisala 2020., prije vrhunca korone. Prvi sam put otišla na propise kao prava lijenčina, nespremna, drugi sam put također pala, slična situacija, treći sam put već učila kako treba, ali došla sam na pogrešno lokaciju… Žena iz autoškole izderala se na mene, ha-ha, tada sam shvatila da im je odličan slogan da su svi dio njihove obitelji čim se gospođa izderala na mene kao neka tetka, sve u svemu, zakasnila sam dok sam stigla na pravo mjesto, pa onda opet nervoza na ispitu, treba ti 108 od 120, ja imam 107… Horor priča, znam! A nakon toga stalno su mi ulijetali neki projekti i poslovi od kojih nisam stizala, i eto me danas ovdje biciklom… Ali riješit ću vozački! I nemojte mi gledati noge, dlakava sam.
Postoji li i iza toga neka zabavna priča?
Puštam dlake i ne smijem se sunčati, ali ne mogu još ništa detaljnije reći osim da snimam treći dugometražni film najesen. Kolega Goran Marković snimao nas je za audicije koje su jako dugo trajale i mnogo mi je pomogao oko uputa. Veselim se tom novitetu u životu, uz iskustva iz dječjeg kazališta i HNK-a, i osjećam se kao da sam na prvoj godini fakulteta, da opet učim nešto o sebi kao o glumici. Koliko je god zanat isti, na filmu treba i više nego u kazalištu skrivati, i od sebe i od drugih – da glumiš.
A sada ono standardno pitanje – zbog čega ste se odlučili za studij glume? Kad ste osvijestili svoj talent u tom području?
Upisala sam studij glume zbog svoje profesorice hrvatskoga jezika, koja je uočila moj talent, širila moju ljubav prema književnosti, vodila me na LiDraNo… Uvijek smo imale poseban odnos, a njezina radna etika i ljubav prema djeci i danas me oduševljavaju.
Za sve one koji se nikad nisu našli u situaciji da idu na glumački casting – događa li se to da redatelji iskreno kažu, primjerice, da ste im za neku ulogu fizički neprikladni, sitni, visoki, mršavi, debeli? Kako se općenito taj fizički aspekt manifestira kod glumca?
Treba osvijestiti da ne možeš utjecati na neke karakteristike s kojima si se rodilo i da je normalno da će se neki dio tebe promatrati kao zaštitni znak. Evo, meni je rečeno da sam fizički neprikladna, odnosno presitna za ulogu žene čija je debljina bila važna fizička karakteristika lika, no na kraju su se, zbog nečega čime sam ih očito osvojila na audiciji, odlučili za mene – koja sam sa svojim golemim naočalama i osobnošću očito ipak imala nešto što je bilo dovoljno zanimljivo i zabavno. Čini mi se da je ženama dulji put do sigurnosti u sebe i svoje tijelo. Naprimjer, u predstavi „Sretna ne bila“ doslovno moja stražnjica „nosi“ dio karaktera. U predstavi ćeš se tome nasmijati, a opet, netko će te u stvarnom životu kritizirati zbog toga jer si mršaviji, deblji ili naprosto drugačiji od neke zamišljene idealne slike – koja u stvarnosti, jasno, ne postoji.
Je li glumački posao fizički zahtjevan?
Evo, najkraće rečeno – zbog jednog pogrešnog pokreta u 30-ima krećem kod fizioterapeuta, osvješćujem koji su mi dijelovi tijela slabi, borim se s išijasom i idem na pilates. Treba paziti na svoje zdravlje na vrijeme, gluma zahtijeva zdravo i funkcionalno tijelo.
Koliko je gluma financijski isplativa?
Može se živjeti od glume, ali kad radite u kazalištu, nije loše imati i koju priliku sa strane, primjerice film. Partner i ja, kao i većina mladih ljudi u Splitu, želimo steći nekakav kapital da bismo skrojili dom po svojim mjerilima, ali činjenica je da živimo u izuzetno skupom vremenu te da ekonomske okolnosti mladima uopće ne idu u prilog, teško se skućiti. Mi se samo nadamo da ćemo dugo i uspješno raditi i ostvariti svoje skromne, ali životno važne snove.
Kako zamišljate dom iz snova?
Prigradska kućica s funkcionalnim vrtom, podrumom i roštiljem ono je što prvo vidim pred očima.
Vježbate li kod kuće svoje uloge naglas?
Da, ali tada moram biti sama. Smeta mi čak i ako je netko u drugoj prostoriji, treba mi potpuni mir.
Koju ulogu pamtite kao posebno izazovnu?
Svi koji su gledali „Kukce“ pokojnog Saše Anočića sjetit će se da sam sat i pol visjela u zraku kao golema kukuljica, a užasavam se visine! Nisu mi smetali plastika i til, ali visjeti u tom „jajetu“ bilo je nadrealno iskustvo. Kolegica Anja Ostojić napravila je sjajan scenski pokret, ona ima predivnu energiju, autoritet je bez galame, ljudi je slušaju i sve se napravi kako treba, a pokret proizvodi kao ekstenziju onoga što glumac već nosi u sebi, to je napravila i s Katarinom Romac u nedavnoj „Juditi“. Kad je Saša umro, nekoliko je dana bio potpuni raspad sistema, trebalo je odlučiti hoćemo li uopće nastaviti s predstavom. Anja Ostojić i Matija Antolić koji je radio glazbu okupili su nas i dali nam vjeru i snagu da to odradimo, bili su nam utjeha. I sad mi treba zraka kad se sjetim toga, ali ono što izabirem pamtiti od toga vremena činjenica je da od tada znam u kojem sam ansamblu i čega sam ja dio. Znam da se te stvari ne vide na van, ali iznutra je bitno znati čemu ili komu pripadaš. To mi je iskustvo dalo kičmu i tu sliku odabirem uz uspomene na Sašu.
Koliko ste u svom poslu naučili od redatelja s kojima ste radili?
Mnogo. Uzet ću Paola Magellija za primjer. Magelli je kazališni mag, on je nas zapalio svojim idejama, izazvao nas je kao ansambl na pravi način, starinski. Prvo smo uočili poštovanje prema čovjeku, a onda prema glumcu. Kad on tiho govori, svi šute. Tada sam vidjela našeg rekvizitera, koji je predivan čovjek i dobri duh kazališta, kako i on iza stupa u Meštrovićevu Kaštilcu sluša Magellijev briefing. Gledao je u njega kao dijete u mentora, to je bio predivan osjećaj, vidjeti čovjeka iz tehnike koji je dio naše kazališne obitelji. Magelli ima nos za otkrivanje koji je „đir“ ansambl pred njim, mi smo kao hrpa divljih životinja, u nama treba zapaliti vatru oko koje ćemo se okupiti. I tada možemo sve!
Dakle, smatrate da ste jak glumački kolektiv?
Tako je, ansambl-predstave su nam forte. Može se dogoditi da ti se ne sviđa neka podjela, program, imaš osjećaj da ne rasteš… Ali pogledaš tko je s tobom u podjeli na „Kroćenju goropadnice“, „Kukcima“, „LizistRATi“ i taj osjećaj cjeline uvijek prevlada. Ako se i dogodi neki projekt u koji ne vjerujemo, a događa se kao i u svakom poslu, ipak idemo zajedno u to. Bilo je predstava i tekstova koji su bili toliko kompleksni da smo se u ponoć svađali tko je kome što u predstavi. Kolega Stipe Radoja u takvim trenucima odlično kaže: „Idemo prsima o beton!“ Odraditi se mora, a putem uvijek nađemo rješenja za svoja pitanja – među samima sobom.
Jedna je od najvažnijih nagrada u Vašoj karijeri Nagrada hrvatskog glumišta za originalni dramski tekst predstave „Domaši“. Kako ste se pripremali za taj projekt?
Prije pisanja „Domaša“ godinu sam dana istraživala, igrala sam se novinarke Svetlane Aleksijevič, ona mi je fascinantna. Tema je sjajna, ali treba joj pristupiti istraživački od temelja. Shvatila sam da iskustvo života u domu za nezbrinutu djecu ne mora i neće biti u potpunosti moje, ali kroz tekst se mora osjetiti moja žila kucavica.
I sami smo svjedočili tome da nekad publiku dovedete do suza, ali znalo se dogoditi i da u gledalištu sjede ljudi koji nemaju nikakav kazališni ni ljudski bonton. Koliko takve situacije utječu na vas?
Baš sam zbog nekih neprihvatljivih situacija s publikom prestala igrati „Domaše“. Došla sam do faze gdje su mi se otvorili vidici, konačno sam postala emocionalno mirna i ispunjena, Slovensko kazalište otkupilo je moj tekst na tri godine i ondje se u ŠKUC teatru napravila premijera, Lara Wolf je igrala moju ulogu, a izvedena je i radiodrama. Uz mir koji je proizišao iz kvalitetne veze, interesa za moj tekst, a i glumačkog iskustva na otvaranju zgrade „Četiri palme“ došlo je do odluke o prestanku igranja „Domaša“. Imala sam susret s nekoliko kompleksnih srednjoškolskih razreda, bila sam mlada glumica i nisam se mogla zaštititi jer nisam znala od čega sam se trebala zaštititi. Nekoliko me mjesta u predstavi dirnulo i glumački i privatno, a alarmantno je kad publika ne shvaća, pa i ismijava iskustvo iz doma za nezbrinutu djecu. Čak sam u jednom trenutku bila prekinula izvedbu, nakon što sam predstavu izvela više od 40 puta. Na kraju, od te sam predstave dobila ono što sam trebala dobiti, ne mislim pritom na nagrade, nego na moralnu satisfakciju. Međutim, dogodila se izvedba na kojoj sam shvatila da više nemam emocionalnog kapaciteta te da radije biram više je ne igrati nego snositi teret neprihvatljivih reakcija.
Vjerujem da su „Domaši“ ipak donijeli mnogo više lijepog, mnogi su isticali tu predstavu kao vrhunac emotivnosti, pa i društvenog djelovanja.
Slažem se, biram pamtiti ono najljepše. Primjerice, oduševila me jedna izvedba na Visu, učenička publika, prvi razred Turističke škole – progutala ih je emocija koja se proširila po gledalištu. U jednom sam trenutku došla do djevojke koja je tijelom bila zatvorena u odnosu na mene, ali u očima je izgledala kao da me želi zagrliti. I zagrlile smo se – a publika ju je pozdravila ogromnim pljeskom. To je bilo čarobno iskustvo. Sutra su me mještani zaustavili na trajektu i donijeli mi domaće limune, sok i buket poljskog cvijeća. Kasnije sam saznala da je ta djevojka kod kuće imala neku tešku situaciju i da joj je baš trebao zagrljaj. Sretna sam što smo se osjetile u pravom trenutku. I bilo je trenutaka kad je ta predstava postala veća od života. Prof. Golovko često ističe da je sretan što sad mnogi studenti glume sami pišu svoje tekstove, a „Domaši“ su vjerojatno dodatno potaknuli taj trend.
Ali sada idete u nove, drugačije projekte?
Tako je. Više nisam Ana Marija iz doma ni „Domaša“. Žena sam, glumica i idem dalje. Ta mi je priča donijela mnogo iskustva, ali došao joj je kraj, ona nije, grubo rečeno, krava koju treba musti do unedogled. Odrasla sam i imam još mnogo toga za ponuditi, a tekst drugim putom živi dalje.
Kako se nosite s profesionalnim i privatnim životnim izazovima?
Tri sam godine išla na Gestalt psihoterapiju. Prije toga sam prošla kroz težak prekid, htjela sam otići iz grada, čak sam bila i u užem izboru za jednu sapunicu u Zagrebu i mislila sam – to je to, odlazim, kupit ću stan i gotovo je sa Splitom! Kad nisam dobila ulogu, za mene je to bio raspad sistema. Onda sam završila na zamjeni u Gradskom kazalištu lutaka, tako da nisam uvjetno rečeno bila „kruha gladna“, ali privatno sam bila u rasulu. A korona je to sve dodatno pojačala. Po preporuci svoje odgajateljice iz Dječjeg doma Maestral, koju doslovno smatram dijelom obitelji zbog ogromne pomoći koju mi je pružala tijekom početka studija u Splitu, otišla sam kod Gestalt psihoterapeutkinje. Iznimno mi se svidjela. Dotad sam imala iskustva s mnogim psiholozima u dječjem domu, već sam znala da kad dođu psiholozi moram napraviti otprilike ovako – reći da sam dobro, da je u školi sve dobro i nacrtati nešto što izgleda pozitivno. Zato sam s nepovjerenjem i dozom prkosa otišla na susret sa psihoterapeutkinjom, sasula sam joj svoju kompleksnu priču u lice, gledala me slično kao Vi sada – potpuno mirno, staloženo, i kimala je glavom. A ja sam očekivala da ću je šokirati. Međutim, toliko je sjajno odmjerila toplinu, profesionalnost, a opet i zdravu dozu distance da je dobila moje povjerenje.
U kojem ste trenutku znali da Vam je Gestalt pomogao?
Nakon tri godine rekla je da je došla naša faza oproštaja. Tada sam s dečkom bila otišla u Vinkovce da upozna moju obitelj. Odlazak kući na mene uvijek snažno utječe i treba mi neko vrijeme da se posložim i vratim u „splitsko stanje uma“. Taj je put prošao odlično, a onda sam iznijela neka razmišljanja psihoterapeutkinji, na što mi je ona rekla – takve stvari sad već možete sami riješiti, imate alate. Drago mi je što imam priliku reći koliko je Gestalt sjajan, koliko je psihoterapija općenito izvrsno ulaganje u sebe. Trebali bismo na to gledati kao na zubara – bez mentalne higijene nema napretka. Bavim se poslom gdje mi treba snažna, zdrava glava. Često radimo tekstove koji se tiču naših rana. Ako u tom trenutku nisam mirna sama sa sobom, može me slomiti. Zato se brinem za svoje zdravlje i ulažem u buduću sebe, koja želi i svojoj okolini i obitelji biti najbolja verzija sebe.
Kako se snalazite u radu sa studentima na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu?
S jedne strane mi odgovara što nemam punu odgovornost jer sam asistentica na kolegiju Gluma kod profesora Gorana Golovka, koji je majstor svog zanata i od kojega se svakodnevno može učiti. S druge je strane posao „pepav“ jer sam u kontaktu s mladim ljudima koji nemaju iskustva u glumačkom poslu, što iziskuje da budem pažljiva s njihovim emocijama. Kad je netko mlad glumac kojemu dajete uputu, to na njega može djelovati i utjecati na osobnoj razini, zato stalno treba tražiti zdrave granice da im date konstruktivnu kritiku, a i dovoljno onog prijateljskog dijela sebe zbog kojega će se otvoriti. Osjećam se kao da služim kao most između studenta i profesora. Sjećam se da sam ja kao studentica imala problema s iskazivanjem bijesa, ali sam se oslobodila kroz izazovnu ulogu Elektre. Tu sam da ohrabrim i pojasnim, kao što su drugi radili sa mnom. A profesor Golovko iznimno je strpljiv i posvećen studentima. Na njemu se vidi ogromno životno i pedagoško iskustvo. Nenad Srdelić, koji je tip ingenioznog glumca, također me osvojio uputama koje se ne zaboravljaju, koje mi se i danas tijekom predstava vraćaju, a kao studentica ih još nisam bila razumjela u punini. I prof. Bruna Bebić netko je čiju sam cjelokupnu brigu o studentu shvatila tek kad sam diplomirala.
Kako se nosite s konfliktima u glumačkom svijetu?
Dogode se, kao i svugdje, ni ja nisam lišena nekih razgovora nakon kojih ti je teško zaspati. Zato se uvijek trudim ipak sve riješiti s kolegama u četiri oka. Jednom sam neprimjereno reagirala prema starijem kolegi s kojim sam imala „situaciju“ na probi, a nisam bila potpuno u pravu jer sam pogriješila u pristupu. Prišla sam mu, razgovarali smo, dali si „besu“ i sve izgladili.
„Klikne“ li svaka klasa na studiju glume kao mala zatvorena zajednica, često za sebe kažu – kao obitelj?
Ne. Ne klikne i ne mora. Ni moja klasa isprva nije djelovala kao savršeno kompaktna cjelina. Obično se nakon faksa posložimo. Znaju se dogoditi klase koje nisu jake u zajedničkim zadacima, no to je samo jedna okolnost uz koju se treba naučiti raditi.
U kuloarima se često spominju glumačke akademije kao mjesta u kojima na prijamnim ispitima za studij glume nepotizam često odigra ulogu. Jeste li Vi čuli takve priče ili se možda s njima osobno susretali?
Naravno, čula sam priče. Uzimam u obzir da su to priče, da nitko ne podastire dokaze po medijima. Iz iskustva s naših, splitskih prijamnih, obično tek na trećoj godini saznam ako je netko „nečije prezime“ jer je Split malen grad i ionako se sve dozna. Međutim, što se samih prijamnih ispita tiče, nikoga normalnog nije briga ni za što osim za jasno postavljene kriterije kroz jasno postavljene zadatke. Neću se praviti da nisam čula priče, doduše izvan Splita, čula sam, ali ne mogu suditi o studijima na kojima nisam bila. Htjela sam Split i akademiju o kojoj nisam načula ništa sporno, a bila je dovoljno daleko od kuće da se otisnem u novi, samostalni život. Bila sam talentirana i tu mi je bilo mjesto.
Nemate problema s time da sebi date kompliment, što je pohvalno. Jeste li oduvijek bili takvi?
Odrasla sam. Dok sam bila tinejdžerica, sama sam sebi bila najružnija, u odjeći kojom skrivaš da si žensko, s promašenom crvenom nijansom boje za kosu, bucmasta… Smatrala sam se nedovoljno lijepom, a istovremeno sam imala potrebu da se svima svidim, zato i jesam glumica. Bila sam dovoljno hrabra da se otisnem u ovu avanturu i isplatila mi se.
Kakav je glumački ansambl HNK-a?
Sjajan, zabavan, jednostavan, obiteljski tip, svjestan veličine, ali ne i nedodirljive veličanstvenosti svoga posla. Netko je jednom rekao nešto tipa „Ne operiramo mozgove!“ Pomislila sam – pa to je to! Naš je posao zabaviti ljude, nečemu ih podučiti, prenijeti im ljudsko iskustvo, oni kupuju kartu da vide našu glumu, a ne da ih operiramo. To nije degradacija, ovaj je posao težak i treba ga voljeti, ali to ne znači da drugi poslovi nisu još teži.
Imate li na svom radnom mjestu neki nadimak?
U ansamblu me zovu Juniorka i Teglenica – zbog naočala! Kažu da me se treba čuvati kad svežem kosu u punđu i stavim teglenice. Miks sam djeteta i bakice, ha-ha!
Biste li mogli izdvojiti neki komentar bližnjih koji Vam je kao glumici bio osobito drag?
Cijela je moja obitelj gledala „Domaše“ i svima se predstava izuzetno svidjela, ali baka, koja je došla, zamislite, biciklom, u jednom mi je trenutku predstave, kad sam joj prišla, spustila majicu da ne prehladim bubrege. Može li jači potez jedne bake? A nekoliko dana poslije rekla mi je da je shvatila da ja cijeli život moram učiti od nule. Bilo je osvježavajuće čuti tako pronicljiv komentar osobe koja je miljama udaljena od moje struke. Ona je osvijestila da sam, ja koja sam bila smotano dijete koje je samo čitalo knjige, razvila vještinu. Ne treba mi veći kompliment od toga.
Malo je poznata činjenica da pišete. Možemo li možda u budućnosti očekivati objelodanjivanje kojeg rukopisa?
S jednom prijateljicom često razmjenjujem poeziju. Imam nešto pjesama koje zapisujem u dnevnik, ali smatram da je dug put od rukopisa do objave te da na svom pisanju treba ozbiljno raditi. I književnost je posao koji zahtijeva mnogo volje, marljivosti i vremena. Ima i nekih tema koje su toliko osjetljive da ih ne dijelite ni s kim, a u Splitu bi teško bilo izigravati Elenu Ferrante i pisati pod pseudonimom. Trenutačno ne osjećam potrebu da to iziđe van jer bi poremetilo moj mir. Sad se samo bavim oblikovanjem koje će mi dokazati da sam razvila svoju vještinu pisanja. Zanimaju me i kratke horor priče, no i toga se treba uhvatiti kad budem imala vremena. Tko zna – možda nekad u budućnosti!
