Autizam možemo definirati kao neurorazvojni poremećaj koji se odlikuje značajnim poteškoćama u socijalnoj interakciji. Može se reći da je to jedna od gorućih tema današnjice te da je malo koji roditelj ostao neupućen u simptome koji upućuju na poremećaje iz autističnog spektra. Posljednjih godina zabilježen je porast broja djece s dijagnosticiranim autizmom ili sumnjom na tu dijagnozu. No, postavlja se važno pitanje – raste li zaista broj djece s autizmom ili se poremećaj jednostavno češće prepoznaje i dijagnosticira? Ranije su djeca s poremećajem iz spektra autizma (PSA) rjeđe dolazila u psihijatrijske ambulante, dijelom zbog velikog manjka dječjih psihijatara, što je rezultiralo manjim brojem postavljenih dijagnoza. No, ono što me kao dječjeg psihijatra ugodno iznenađuje jest činjenica da sve više djece dolazi na pregled u sve ranijoj dobi. Do nedavno je postojao trend prema kojem su djeca s PSA upućivana svim suradnim strukama osim dječjim psihijatrima, iako su oni jedini stručnjaci koji mogu postaviti službenu dijagnozu. I danas postoji određena stigma i otpor prema dovođenju djeteta na psihijatrijski pregled, što može odgoditi pravovremenu intervenciju.
Pitanje koje često roditelje zanima je kada se uopće može postaviti dijagnoza autizma. Minimalna dob dijagnosticiranja ASP-a jest 18 mjeseci. Ako prije pojave prvih simptoma postoji razdoblje normalnog razvoja, govorimo o regresivnom tipu poremećaja, dok je kod progresivnih oblika poremećaj prisutan gotovo od rođenja. Simptomi koji već u prvoj godini života mogu upućivati na ASP su brojni. To najčešće primjete roditelji koji su do tada imali dijete urednog psihomotornog razvoja. Djeca već od rođenja komuniciraju s majkom, ne riječima, ali svim drugim oblicima komunikacije. Prvi znakovi koji mogu ukazivati na ASP su manjak interesa za ljudsko lice (sjetimo se kako dijete od nekoliko mjeseci proučava majčino lice), odsutnost kontakta očima, teškoće u uspostavljanju „združene ili zajedničke pažnje“ i privrženosti, izostanak prvog pravog smiješka koji se događa s 3 mjeseca , praćenje pogledom i rukom igračaka u dobi od 4,5 mjeseci, manjak reakcije na dozivanje imenom te odsutnost pokazivanja prstom. Ne dolazi do razvoja gestikulacije i mimike, nema reakcije na udaljavanje roditelja, kao ni veselja nakon njihova povratka, a izostaje i sudjelovanje u igrama pretvaranja. Ne igraju se skrivača, ne mašu „pa pa“ Veliki broj djece ima uredan razvoj, ali dolazi u određenoj dobi, najčešće oko 18 mj. do regresije, što znači da gubi do tada sve naučeno, pa i značenjske riječi koje je do tada govorilo te se povlači u svoj svijet.
Bitan kriterij za postavljanje dijagnoze je uočavanje poteškoća u odnosu prema vršnjacima, dijete često ne dijeli svoje igračke, ne pokazuje strah prema strancima, ima manjak interesa za igru s vršnjacima ili poteškoće u igri. Simptomi koji dodatno upućuju na ASP su i inzistiranje na rutinama, tako npr. Pri odlasku u trgovinu uvijek moraju ići istim putem ili u suprotnom dolazi do znatnih izljeva nezadovoljstva i ljutnje. Često su prisutne radnje koje nazivamo motoričkim stereotipijama kao što je lepršanje rukama, vrćenje u krug i sl. Jedan od bitnih kriterija koji je uvršten u DSM klasifikaciju 2014. god je hiperreaktivnost (hiperpodražljivost) ili hiporeaktivnost (hipopodržaljivost) na senzoričke podražaje, tako npr. Često pokrivaju uši jer im smeta buka, njuše ili ližu stvari, teško prihvaćaju novu odjeću i sl.
Uočavanje prvih znakova je pravo vrijeme da se dijete dovede na pregled jer je ključan za uključivanje u program rane intervencije. Ono što roditelji najčešće griješe je što se fokusiraju isključivo na razvoj govora tako kad dođu prvi put na pregled na pitanje zašto su došli, odgovoraju često „jer dijete ne priča“. Iako su kašnjenja u jezičnom razvoju česta, nisu specifična za ASP te su zbog toga izostavljena iz dijagnostičkih kriterija. Među roditeljima je još uvijek duboko uvriježeno mišljenje da čekaju do 3. rođendana da dijete progovori te se time gubi dragocjeno vrijeme u kojem bi se intenzivnim terapijama kada je mozak najplastičniji mogao postići znatan napredak.
U postavljanju dijagnoze danas ima bitnu ulogu ADOS-2 protokol. Iako je dobar dobar dijagnostički alat, konačnu dijagnozu ipak može postaviti samo dječji psihijatar.
Uloga dječjeg psihijatra u dijagnostici i liječenju PSA-a
Dječji i adolescentni psihijatar igra ključnu ulogu u ranoj dijagnostici, procjeni, liječenju i dugoročnoj podršci djetetu i njegovoj obitelji. Njegove glavne uloge su: Rana dijagnostika i diferencijalna dijagnoza PSA-a od drugih razvojnih i psihijatrijskih poremećaja (npr. ADHD-a, anksioznih poremećaja, intelektualnih poteškoća). Individualizirani plan liječenja i terapija, uključujući farmakološku terapiju ako postoje pridruženi poremećaji (anksioznost, depresija, agresivni ispadi, hiperaktivnost). Multidisciplinarna suradnja s logopedima, psiholozima, edukacijskim rehabilitatorima i radnim terapeutima kako bi dijete dobilo cjelovitu podršku. Savjetovanje roditelja o prirodi poremećaja i strategijama prilagodbe. Suradnja s obrazovnim institucijama i centrima za socijalnu skrb u cilju osiguravanja prava i podrške za dijete.
Lijekovi i stigma
Roditelji često strahuju od medikamentoznog liječenja jer postoji uvriježeno mišljenje da dječji psihijatri odmah ordiniraju lijekove koji "od djeteta naprave zombija". Lijekovi se ne koriste olako – propisuju se isključivo ako dijete pokazuje agresiju prema sebi ili drugima, a druge metode nisu bile uspješne. Cilj je pronaći lijek koji u minimalnoj dozi može pomoći djetetu u samoregulaciji i spriječiti samoozljeđujuće ponašanje bez značajnih nuspojava.
Autizam i ekranizam – ključna razlika
Postoji mit da prekomjerna izloženost ekranima uzrokuje autizam, što nije točno. Ekranizam je stanje uzrokovano prekomjernim korištenjem digitalnih uređaja u ranoj dobi, što može dovesti do simptoma sličnih autizmu. Međutim, kod djece s ekranizmom simptomi nestaju kada se smanji izloženost ekranima i potakne interakcija. Tako često čujemo roditelje kako komentiraju kako se njihovo dijete izliječilo od autizma. Autizam nije prolazno stanje – traje tijekom čitavog života, ne može se „izliječiti“, ali se ranim intervencijama može poboljšati kvaliteta života i komunikacijske vještine.
Pravovremeno prepoznavanje i stručna podrška ključni su za kvalitetu života djece s PSA-om i njihovih obitelji.
