Na 756 metara nadmorske visine iznad Splita smjestio se zaseok Petričeve Staje. Ovo je zadnji zaseok općine Lovreć, na razmeđi puteva.
Geografski, 'cvit Imotske krajine'. Imotski se nalazi 20 kilometara istočno, Biokovo i Makarska pola sata vožnje. Zavelim je tu, granica s Bosnom i Hercegovinom na 6-7 minuta vožnje autom.
Davne 1963. u Petričevim stajama rodio se Dušan Petričević i tu živio do svoje 23. godine kada odlazi u Split na daljnje školovanje, vojsku, a zatim se zapošljava u jednoj građevinskoj firmi.
Danas, jedan je od osam stalnih stanovnika Petričevih staja i zasigurno jedan od još rjeđih koji se ipak sjećaju starih običaja na Badnju večer.
"Sam taj Badnji dan, ta emocija, to sjećanje na život, vraća te natrag u djetinjstvo. To mi je najradosniji dan, Badnja večer. Paljenje badnjaka, ponoćka, večera. Ali i Božić. No ipak, Badnjak je nešto još jače, Badnjak je iščekivanje", uvodno nam je rekao Dušan.
"Stolica na kojoj sada sjedim je stolica koja je stara oko 150 godina i na njoj je sjedila glava kuće - najstariji član obitelji koji bi predvodio molitvu"
Dušan je nedavno prepilio stari orah koji je već dotrajao. Ispred ulaza u dio kuće u kojem se ukućani okupljaju na Badnji dan nalaze se drva za sušenje mesa, drva za komin.
Za Badnji dan ljudi su pretežito dolazili kući iz Njemačke. Taj dan je post, kuhao bi se bakalar, okupila bi se cijela obitelj. I odlazilo bi se u crkvu na misu ponoćku. Crkva je udaljena pet kilometara, a običaj nalaže da se ide pješke. Iako, danas se cijeni i sami dolazak i povratak tradicijama, makar na jedan dan, pa je i auto u tu svrhu dopušteno. Nakon ponoćke, e tek tada započinje prava priča.
"Stolica na kojoj sada sjedim je stolica koja je stara oko 150 godina i na njoj je sjedila glava kuće - najstariji član obitelji koji bi predvodio molitvu. Kada sam bio manji, bio je to moj djed, danas sam to ja", rekao nam je Dušan i nadodao:
"Božićno vrijeme kod nas kreće adventom, početkom došašća, odnosno i svetom Katom koja je 30-ak dana prije Božića. U tom vremenu drugačije se osjećamo i imamo potrebu drugačije živjeti, promišljati i djelovati u nekim dobrim stvarima. Onda dolazi sveti Nikola, pa sveta Lucija.
Treća nedjelja adventa su materice koje su posvećene svima majkama, majke darivaju djecu na način koji je u prošlosti prikladan bio - smokvama, cukrom ili grudom meda. Sada su djeca naučena na druge poklone, možda koji mobitel, tko će ga znati. Očići su zadnja nedjelja došašća i tada očevi daruju svoju djecu. Naravno, i ja darivam svoje", otkrio nam je.
Od mjesta do mjesta božićni običaji su slični, ali se ipak razlikuju u detaljima. Dušan nam je ispričao kako izgleda kada se u današnje vrijeme, po stoljetnim tradicijama priprema za Božić na Badnji dan u njegovom zaseoku.
"Obično bi se u prošlosti okupili muškarci, djeca, ali i starješine. Žene su pripremale jela i iznosile ih na stol kada bi za to došlo vrijeme.
Molili bi radosna otajstva, 50 Zdravo Marija, 5 Očenaša i 5 puta Slava Ocu, za čast i slavu svetoga rođenja Isusova.
Onda bi ulazio prvi, najstariji sin, to bi bio moj brat Mijo, a iza njega bi se ova tri badnjaka nosila i polagala tu na vatru. Prvi koji nosi badnjak, izgovarao bi riječi: 'Hvaljen Isus i Marija, na dobro Vam došla Badnja večer i sveto porođenje Isusovo'. Ostali bi odgovarali: 'I s tobom zajedno'. Tako bi sva tri badnjaka ušla unutra.
Iza toga bi se dizao djed sa stolice, uzeo bi očenaše u ruke, a dok bi ih držao u rukama, istovremeno bi posipao slamu koja simbolizira rođenje Isusa Krista u betlehemskoj štalici.
Nakon toga bi se nastavilo moliti. Iza molitve se mole svete letanije, iza toga nastavila bi se peći riba, crno vino bi se pilo iz bukare.
Zatim se prilazi u kuhinju, u toplije. Jeo bi se kuhani bakalar, a s gradela neka pastrva.
Slama bi se prostirala po cijeloj kužini. Ta slama bi ostala do sveta tri kralja, djeca bi se valjala.
Iza Božića dolazi božićno vrijeme koje bi trajalo do Sveta tri kralja. Dok u crkvi, u liturgijskoj godini ono traje do svijećnice.
Starješina kuće bi prije večere zapalio tri svijeće zabodene u pšenicu koja je zasijana za svetu Luciju. Što veća pšenica, to uspješnija godina, kazalo bi se. I onda bi se nazdravljalo iz drvene bukare koja je kružila i u kojoj se nalazilo crno vino.
Nazdravljalo bi se za Božji blagoslov, a onda i čestita Božić i sveto porođenje Isusovo. Kada bi to završilo, starješina bi se prekrstio, ponovno izmolio Boga, i dalje bi se jelo.
Na samome kraju večere, starješina bi se prekrstio, zamočio bi u crno vino koricu kruha, obično od krajca, i ugasio svijeće", ispričao je Dušan običaje uoči Božića.
Zašto se vratio iz Splita?
Nakon što se uključio se u prvu borbenu postrojbu i bio o u ratu svih pet godina, život je jednostavno učinio svoje. Obitelj sada živi u Splitu, kćeri su se udale, sin živi s majkom, Dušanovom ženom.
A Dušan se vratio tamo odakle i potječe. Otiđe kod žene povremeno, kako bi naši stari rekli 'na silo', ili dođe ona kod njega, u njegove Petričeve staje, koje se prostiru na oko 10 tisuća kvadrata.
"Ujutro se budim oko šest sati, slijedi kavica pa namirivanje i obilaženje blaga jedno 2-3 sata, jedna krava ima i GPS, pa tako lociram cijelo stado. Kroz posljednjih osam mjeseci, propješačio sam više nego u osam godina života u Splitu, po 10-15 kilometara dnevno", rekao nam je Dušan.
Mještani ovoga sela bili su poduzetni kroz povijest, išli su trgovati u Rumunjsku, ali Petričeve staje uvijek su bile baza - kuća i obitelj. Njegov djed također je išao u Rumunjsku, pa otac u Njemačku, a on je završio građevinsku školu tako da je i sam sudjelovao u obnavljanju kuće.
"Gdje god čovjek bio, gdje god se nađe na ovoj kugli zemaljskoj, njegova duša ostaje ondje gdje je rođen. Ja i kada sam u Splitu ili bilo gdje drugdje, uvijek razmišljam o mojim Stajama. Sada sam dočekao da mogu biti doma", istaknuo je Dušan.
U pola Dušanove kuće nalazila su se goveda, u drugoj polovici živjela je njegova obitelj
Zdravstveni problemi uzrokovani stresom nisu nestajali sami od sebe, sve dok mu jedan doktor nije dao savjet nakon kojega život odlučuje okrenuti za 180 stupnjeva.
"Doktori su mi savjetovali da se što više vratim u prirodu i budem s prirodom. Tada sam počeo s promišljanjem i odlučio se pomalo vratiti u rodno mjesto i nabaviti koke hrvatice i zagorske purane. Kada sam krenuo s tim, povuklo me je da idem na izložbe koka i tamo sam susretao sve više kokošjih pasmina, peradi i domaćih životinja. Osjećao sam se kao da sam se vratio u djetinjstvo. Sve sam htio imati. Slijedom tih izložbi krenuo sam nabavljati jaja za leženje. Tako je priča krenula, s uzgojem koka hrvatica i 29 drugih pasmina", ponosno je kazao naš sugovornik.
Dušan je uskoro kokošima napravio nastambe, kućice, ali umiješao se orao. Orao je u Lovreću prirodni neprijatelj za kokoši, nakon čega ih je odlučio zbrinuti.
U Petričevim Stajama sve je zaraslo, priroda je podivljala, a upravo su takvi uvjeti najbolji za uzgoj ovaca, koza i krava buša koje Dušan sada ima.
"Nakon kokoši, došlo je vrijeme kada sam odlučio nabaviti krave, ali kako reći obitelji? Mi smo se kao djeca odgajali uz krave. Rekao sam im da ću kupiti samo dvije, a već sam ih bio pogodio osam. Obitelj je mislila da će i oni morati brinuti o njima, ali rekao sam im da je sve moja briga. Danas ih imam 16, a ponekad i žena i djeca pomognu", smije se Dušan.
"Sad je već prošlo 7-8 mjeseci otkako sam se potpuno upustio u ovo. Čekam da prođu sva četiri godišnja doba da budem siguran kako će sve teći, što će se moći još napraviti. Za sada mi je ovo isključivo hobi, vidjet ćemo hoće li kasnije prijeći u nešto više. Ali ovo je izražavanje mojih potreba za daljnjim radom i stvaranjem", priča nam naš sugovornik.
Dušan je odlučio ići i na izložbe pasa. Kako nam kaže, nama najbliže su ipak autohtone sorte, pa se odlučio za tornjake.
"Otišao sam do Tomislavgrada, odakle su mi prvi primjerci pasa, i iz Gruda, tako da sam prijavio svoju uzgajivačnicu. Sada imam četiri velika i leglo malih", kazao je.
Europski fondovi za početak su bili dobra odskočna daska, a ostalo financira sam, malo po malo iz vlastitoga džepa - od onoga što je sam stvarao, zarađivao i radio. Planira napraviti i skladište za hranu, ali i kušaonicu jela kako bi cijelu priču uokvirio.
U Stajama ih ima osmero stalnih, vikendima ih je 20-ak, a sada u blagdansko vrijeme i više je povratnika. Kako je život na selu izgledao prije samo 50-ak godina, to je sasvim druga priča. U pola Dušanove kuće nalazila su se goveda, u drugoj polovici živjela je njegova obitelj. Slušao je kako goveda riču, kako se krave tele. I sve se to odvijalo u kući staroj 400-tinjak godina.
Danas, ta kuća ima svoga stanovnika, heroja svojega kraja koji povijest i tradiciju usmenim govorom i radom prenosi novim naraštajima.
