Na današnji dan se prisjećamo Sonje Bučan, mlade Splićanke, koja je na današnji dan 1944. godine stradala od ustaške ruke.
Nje se prisjetio splitski SDP-ovac Damir Barbir, koji je objavio tekst prenesen iz Dnevnika Vladimira Bege.
Prenosimo ga u cijelosti:
S O N J A
24. kolovoza 1944.
Noćas su ustaški krvoloci izvršili grozan zločin. Objesili su tri partizana i našu dragu rodicu Sonju, mladu majku i najidealniju ženu na svijetu.
Bile su joj tek tri godine kad je natrag dvadeset godim stanovala u sadašnjoj našoj kući. Krasno dijete, blondinka, sa zlatnim uvojcima razveseljavala je svojom životnom radošću roditelje i svu svoju okolinu. Tada bijah tek zaručen. Zvao sam je Sonjica i donosio joj bombone, a ona me radosno dočekivala vičući: "Bigica, Bigica". I oženio sam se radi nje. Tko ne bi poželio da mu se rađaju tako krasna djeca i zaista, moja su sva tri sina u djetinjstvu bila slična maloj Sonji.
Kasnije je ona otputovala u Zagreb kod svojega djede Janka Perića, koji je solidno odgajao u kršćanskoj skromnosti, te je svršivši muzički konservatorij postala učiteljicom glazbe. Divno je svirala violinu i podučavala svoje drugarice, kad se je zaljubila u školskog druga Bučana i s njime vjenčala, dosegla je svu sreću koju joj život može dati nakon što je drugu umjetniku porodila sina, malog Dana.
Dijete se nije ni odbilo od majkine dojke kad je njezin muž morao da pod ustaškim terorom pobjegne u partizane. Roditelji su joj ostali na Hvaru, djed u Zagrebu, a ona sama sa djetetom i svekrvom u Splitu. Ipak je ona sa velikim optimizmom junački svladavala sve teškoće života. Stanovala je na Bačvicama gdje su bombe najljuće praskale čak i po njezinoj kući, dok se je ona mirno šetala sa dječjim kolicima ili žurila na rad pošto se je uzdržavala davanjem muzičkih lekcija. Bila je uvjerena da se njoj ne može ništa dogoditi prosto zato što te bombe nisu njoj namijenjene. Oduševljavala se je partizanskom ideologijom u uvjerenju da je konačno otkrila ostvarenje Kristove nauke, i dok se je sa djetetom svake večeri skrušeno molila Bogu. Bijaše sretna se njezin muž i brat bore za slobodu i jednakost svih ljudi na zemlji. U mjesnoj organizaciji antifašističkih žena neumorno je radila i oduševljavala svoje drugarice za partizanski pokret. Bez taštine i bilo kakve brige za samu sebe oblačila se je u najskromnija odijela, često nosila naočale i zanemarivala svoj vanjski izgled, a pošto se nije pudrala ni rougom mazala, nije tko ja tko zapažao fizičku ljepotu te mlade žene solidno naobražena, intelektualka, naučila je više jezika, ali je ipak malo govorila a mnogo radila.
Kako je bila naivna, izgleda da je nasjela nekim ustaškim špijunima koji su joj se prikazivali kao partizani. Našla se neka zlobna duša, koja je Sonju prokazala ustaškim krvnicima. Uhapsili su je na ulici i odmah odijelili od svijeta onemogućivši joj svaku vezu s nami. I mučili su je u zatvoru. Tko bi znao s kolikom mržnjom i podivljalom obijesti postupahu s njome ustaški krvnici, naročito njihov mahniti šef Radež fratarski polupismeni gojenac, opterećen bosanskim predrasudama o inferiornosti žena, kod se je namjerio na intelektualku, koja je po naobrazbi i po srcu bila daleko superiornija od njega, muškarca.
Kad su partizani ubili na ulici njezinog mučitelja nekog strašnog jamara, detektiva, redarstvena je vlast iste noći za odmazdu objesila našu dragu Sonju i još tri partizana. Dovukli su ih po noći kao lješinari u Bihaćku ulicu, te ili povješali na električne stupove već mrtve nakon što su ih u zatvoru dotukli i ubili. Sonji su ukrali zlatni vjenčani prsten i još neke predmete a kad su povratili posteljinu njezin jastuk bijaše pun zgrušane krvi.
Tako je naša mala Sonja u 23. godini života mučenički ispustila svoju plemenitu dušu. Gledajući je obješenu na stupu sa spuštenim rukama i krvavih prstiju bez nokata, jer su ih krvnici izgulili sa poluotvorenim očima i ustima i dobro nategnutom i nagnutom glavom kao da u ekstazi svira violinu, čudio sam se divnom izražaju njezinog lica, kao da je svu dobrotu svoje plemenite duše i mladenačku ljepotu htjela u zadnjem času izraziti laganim pobjedničkim osmijehom. Je li joj netko prije smrti za utjehu prišapnuo da je baš toga dana oslobođen Pariz, a Rumunjska da je kapitulirala i okrenila puščane cijevi protiv općeg neprijatelja ili je snaga plemenitih duša jača od smrti, kad ni najstrašnije fizičke muke ne mogu taj odraz duševne ljepote na licu zadržati svakako u tome mora da postoji neka klica besmrtnosti. Poklonio sam se pred tolikom ljepotom i otkrivene glave gledao obješenu moju malu Sonju sa zlatnim uvojcima.
„Bože, kako je lijepa ova mlada majka - uzdisala je kraj mene neka postarija žena - i je li moguće da je svijet ovoliko ogrezao u zloći kad su nju objesili".
Tada su pristupili radnici i stali skidati lješove sa vješala, a ja sam prišao grobaru i potiho ga zamolio neka u mojoj grobnici sahrani Sonjino mrtvo tijelo, ali me je on nagovorio da to ne činim, pošto bi se i meni i njemu mogli ustaše osvetiti. On će je svakako u drvenom sanduku na sigurnom mjestu sačuvati i predati je roditeljima nakon svršetka rata.
U istoj ulici, koju sada nazivljem Sonjinom ulicom, visjela su još tri mlada partizana sa strahovito nabreklim žilama na rukama. Obješeni su orači i kopači i sputana je njihova silna snaga. Koje su to mračne sile što zadržavaju izgradnju i napredak čovječanstva?
Izdajice i farizeji. Oni su se istoga dana zaprepastili od svojega zločina, pošto su naredili skidanje lješeva koji su morali četiri dana visjeti. Baš toga dana morali su doznati za katastrofalne poraze Nijemaca na svim bojištima, te su kao Pilat stali prati ruke isto kao i Talijani, tek nakon izvršenog zločinstva.
Iza zloglasnog šefa policije Radeša stoje moralni i faktični krivci, stoje oni koji su takovog šefa dobavili Splitu, oni čijom je moralnom podporom uspostavljen odurni ustaški režim stoje naši klerikalci i vajni propovjednici Kristove nauke radi koje je Sonja i obješena.
Žalosno je, da se Kristova načela već dvadeset vjekova pripovijedaju, a da se ljudi nisu ništa oplemenili, dapače, postali su još i krvoločni. Kao da to propovijedanje nije imalo nikakove odgojne svrhe već samo cilj, da ugoji i održi pri vlasti i blagostanju toliko parasita kroz vjekove.
Za nas je još žalosnije, da se u ovome slučaju kao obično nije ni pitalo za krivce, već je namjerno izvršena odmazda nad nevinim članovima vlastitoga naroda. Takav zločin nije izvršio niti Hitler, taj demon odmazde, nad vlastitim narodom, kada su njegovi oficiri napravili na njega atentat, već je, barem proforma, tražio krivce. Time su ustaše i njihovi moralni pomagači najbolje dokazali da su samo produljena krvava ruka okupatora, koji u okupiranim zemljama vrši sa namjerom istrebljenja krvoločne masovne pokolje.
Još su javnim proglasom objavili, da će u buduće za odmazdu, za svakoga ubivenog prostog ustašu objesiti dvadeset građana, a za svakoga oficira pedeset.
