Ne može se ništa reći izborniku Zlatku Daliću kad je na svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018. osvojio drugo mjesto. Dobar trener, dobar lik, uspjeh za povijest, hrvatski sport nikad nije doživio takvu slavu, uspjeh, radost, veselje. Ćiro je bio ljubomoran. nacija je slavila nogometaše, izbornik je obožavan. Ali, poslije toga.
Sve poslije toga je bilo loše. Do utakmice protiv Češke Hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je 30 utakmica.
Vrijedne pobjede: Španjolska u Ligi nacija na jesen 2018., potom Slovačka 4.0, Mađarska u Splitu 3-0. Tu priča prestaje. Svih ostalih 27 utakmica Hrvatska je bila ispod svoje razine. Dobro, pandemija, odlazak pokojeg vrhunskog igrača, utakmice protiv svjetskih klasa kao što su Portugal, Francuska, Španjolska, Engleska....Sve je to učinilo svoje.
Ali, gdje je nestao žar pobjede, napadačka ubojitost, raznolikost u kreaciji, jedinstvo momčadi. Pa, stavi izborniče Nikolu Vlašića u prvih jedanaest! Momak može nositi cijelu priču. Riskiraj! odgovaraj za svoju ideju! Ne možeš biti svima drag, simpatičan, svakom igraču, navijaču. Zašto je Bronzović na klupi, zašto Lovren mora igrati, zašto se skrivamo iza igračkih imena? Zašto je Krama ispred Nikole?
Teško nam je sumnjati u poludirigirani igrački kadar i igrače koji nisu top za pobjede. Kako se može dogoditi da protiv Češke radimo pritisak na njihovu zadnju liniju ako se to nismo dogovorili? Kako se može dogoditi da zabijemo jedan jedini gol u dvije utakmice samo zato što Ivan Perišić ima klasu više?
Nisu samo Hrvati u pandemiji, u koronama, karantenama! I druge reprezentacije muče isti problemi. Osim toga, neće Škoti bez ikakve pripreme krenuti po osminu finala. Jako smo pametni mi Hrvati. Sve znamo i u sve se razumijemo. Ali, valjda je jasno da bez zajedništva neće ništa dobro ispasti. Ništa na silu. Mi moramo znati što želimo, kakvu momčad, kakvu igru, koju ideju.
Kao da su svi u reprezentaciji pomalo umorni od očekivanja. Oprostite zbog toga. Ali, neće vam Škotska tek tako dati da je pobijedite. Ne, ne...
Moja reakcija na članak je...
