Božić je blagdan kojega većina provodi sa svojom obitelji, no neki nemaju tu privilegiju. Odabrao sam upravo blagdan Božića za nenajavljeni posjet staračkom domu na Zenti u Splitu. Ideja se rodila sasvim spontano, kada sam prolazio pored doma i kroz staklo vidio svjećice na okićenoj jelci.
Nisam se puno dvoumio, ušao sam na dobro znana vrata jer se upravo u podrumu ovog doma održavaju sjednice Županijske skupštine SDŽ. Na ulazu doma dotaklo me ljubazno osoblje, odmah su upitali kako mogu pomoći. Rekao sam da sam novinar kojega zanima razgovor s nekim od korisnika doma. Odgovorili su mi da za to nema problema, ali da je poslije ručka malo nezgodna ura kada se mnogo njih odluči malo odmoriti u sobi poslije ručka.
- Pogledajte u boravku ima li tko - kazala mi je gospođa s recepcije.
U boravku nije bilo nikoga, tek lijepo okićeno božićno drvce i velike jaslice. Osoblje je taman pospremalo stolove i stolice susjedne menze nakon ručka, kada sam ugledao nekoga kako stoji ispred televizora. Ovo bi mogao biti moj sugovornik, pomislio sam. Prišao sam bliže, kad ono, zanimljiv prizor - prilično pojačan televizor, stariji gospodin sluša - operu!
"Dobar dan gospodine, što se radi?" - upitao sam.
Okrenuo se, pogledao me i "odmjerio" i kazao:
"Ti si ovdje po zadatku, je li tako?".
Odgovor me malo zatekao jer kao da je očekivao novinara, ali s tim pitanjem mi je dao do znanja da neću imati problema s "izvlačenjem riječi" od sugovornika.
Pojasnio sam mu zašto sam došao, nakon čega Zdravko Cvitan rado pristao na razgovor za naš portal. Ovaj vitalni starac rođen je 1929. godine. Pohvalio nam se da je čak pet puta bio u braku i da ima troje djece. "Iskoristi svaku sekundu života, vjeruj mi, sve to proleti u tren. Danas te ima, sutra te nema" kazao mi je na početku Zdravko Cvitan, u društvu poznatiji kao Zvonko.
Razgovor je mogao krenuti...
Koliko ste godina u domu?
- U domu sam pet godina. Život u staračkom domu ima i mana i prednosti. Nađete dobre prijetalje, ali tu također točno gledate čovjeka kako usahne. Kako se ugasi. Dom je lijep i izvana i iznutra, ali sve je to dio života. Jedan dio je otišao svojim kućama za blagdane, no većina je korisnika i danas tu, u domu.
Inače, ako ne znate, ja sam brat od Onesina Cvitana. On je prvi demokratski izabrani gradonačelnik Splita nakon 1990. godine. Nakon toga je bio ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a poslije su ga "dodijelili Graniću" u vanjske poslove. Danas uživa u mirovini, dobro izgleda, dođe me posjetiti.
Kaže da nije zadovoljan nekim pojavama u našem društvu...
- Red, rad, reforme. To današnjem društvu treba. Ja sam bio radnik, tehničar, direktor. Radio sam za razne firme, brodogradilišta... Ne može se bez reda ništa. Kada sam ja doša u riječki "Vulkan" upravljao sam s 1600 ljudi. Treba znati s ljudima, trebate biti zaljubljeni u ono što radite da biste bili uspješni. Nama nedostaje uspješnih i sposobnih ljudi!
Pitali smo ga kako mu je u domu na Zenti?
- Cimer mi je jedan čovjek s kojim sam u dobrim odnosima. Čuva mi sobu. Čovjek kako stari, svaka mu sitnica više škodi. Znam ljude koji su ovdje jadni. Treba znati raditi sa starim ljudima. Što je mana starijih ljudi? Kako netko ide stariji, tako sve ono ide s njim, i dobro i zlo, i teško i lako. Nitko se svoje "kaljuže" ne može riješiti. To nosiš sa sobom i odnijet ćeš sa sobom. Čovjek sam umire. Meni se u domu čude jer znam kako s ljudima. Znam, jer tko ne razumije druge i drugačije, bolje i lošije, ne može biti rukovoditelj. Nisu svi kao i ja! Ljudi se muče preživjeti i prehraniti svoju obitelj. Druge i drugačije se mora razumjeti. Kod nas, upravo zato što se ne razumiju drugi i drugačiji, vlada mržnja! I to jedna opasna mržnja. Puno sam vremena proveo u Švedskoj i Njemačkoj. Studirao sam te zemlje. Tamo je bitan samo red. Gradonačelnik Hamburga nije imao djece, a volio je dalmatinska vina. Uživao je u mome društvu, gledao je kako se znam provoditi, osvajati žene.
Požalio se na probleme svoje generacije...
- Nije lako biti star, nemoćan, bolestan i siromašan. Gadne li varijante! Pa se pitate zašto je takva osoba nervozna. Ajde da nije ovoga zadnjega, "siromašan". Imate jedan broj ljudi u domu, mladi moj gospodine, koji ovdje ne mogu kupiti jednu jabuku. Ja imam tu sreću da imam dovoljno novaca za platiti dom i još mi i ostane. To znači da sam bar s te strane u prednosti, no boli me kada vidim da nekome fali još 500 kuna za to.
Vidite, ja se rijetko kada dosađujem. Uvijek sam bio aktivan! Neko sam vrijeme bio predsjednik kluba "Usamljenih Splita". Split je imao 7000 članova, tu su bili neženje, slobodni momci, slobodni ljudi koji su kroz život iz više razloga ostali samci. A kada je čovjek sam onda je u najgorem društvu, to je Tin Ujević rekao. Budi radije u lošem društvu nego sam. Jer onda imaš razne misli...
Kaže da jedan događaj iz doma nikada neće zaboraviti i da je jako utjecao na njega:
- Ovdje viđaš svakakve ljudske sudbine. Sjećam se događaja koji me strašno dotukao. Jedan Sinjanin je prodao svoju kuću, imanje, ženin frizerski salon nakon njene smrti. Čim je došao u dom, upoznao me je i jako sam mu se svidio. Imao je novaca, ali tražio je prijatelja s kim će provoditi vrijeme. Pazite, u domu ćete birati osobu s kojom ćete izaći i družiti se. A on je u meni vidio nešto otkačeno. Znam pjevati, znam obrlatiti, znam odglumiti, znam "uhvatiti" ženu. To je Božji dar. Ne može znati to neka surova osoba, nekulturna. On je čuo za mene, no uskoro se razbolio. Jako smo se intenzivno družili neko vrijeme, čak sam se bio udebljao tri kilograma. Tada sam mu morao reći da više neću tako. Oboje smo uništavali zdravlje. Znao je on da neće još dugo živjeti. On se interesirao, podmitio je doktora i rekao mu je sve detalje karcinoma kojega ima. Jedne večeri do mene je došla sestra i kazala mi da me moj prijatelj zove. Kazala je da me nije zvao na normalan način, nego da riče. "Dovedite mi Zvonu, dovedite mi Zvonu". Odmah sam znao da se nešto dešava. Vidio sam to po njegovoj boji. Ljudi valjda znaju kad im se to približava i da je to tu. Kako me uhvatio za ruku, počeo je govoriti da je ispod jastuka neki ključ i još neke stvari koje bih zadržao za sebe. I mene je zbunio, rekao sam mu da neće umrijeti, da ćemo još popiti koju i da ćemo vidjeti još koju ženu. No on je te riječi govorio u takvom jednom bolu da sam shvatio da je život samo sekunda. Prijeđeš samo korak na drugu stranu, već je gotovo. U zoru je umro. To me tako dojmilo da mjesec dana nisam spavao. Išao sam kod psihijatara, prijatelja i rodbine. Rekli su mi da je normalno da netko nekoga tako zavoli i da mu vjeruje.
Inače sam dosta obazriv, da ne kažem strašiv, ali osjećam tuđu bol. Znam da neke stvari, riječi, udarci bole. Onda shvaćam tuđu bol.
Upitali smo Zdravka kako provodi vrijeme u domu, koje sve aktivnosti postoje?
- Postoje neke aktivnosti, ali imamo malo izleta godišnje.Tako smo bili ove godine u Zadar. Ponijeli smo hranu iz torbe i sjeli onako kraj autobusa. Zar se nije moglo reći "dat ćete po 50 kuna, evo dom daje 50 kuna, to je 100 kuna.". Tada bi imali ručak, a ne sjedati tamo uz autobus. Sendvič je imao komad neke frigane bržole, ali to ne možeš ni nožem kidati, a nitko nema zube, svi imaju dentijere. Druga stvar, ovo je dom za starije i nemoćne, kako će nemoćna osoba ući u kadu? Pa mi kažu da se pravim važan kad im to prigovorim. Naravno osoblje je ljubazno, nema se tu što reći, ali malo više aktivnosti ovoj populaciji bi bilo "čisto zlato".
Prije su nam u božićno vrijeme u dom dolazile i klape. Već neko vrijeme toga nema, šteta, jer smo znali i zaplesati.
Zdravko nam je rekao da se u Hrvatskoj dugo čeka na dom, a da postoje velike razlike u odnosu na to kako ovaj sustav funkcionira na zapadu.
- Hrvatska ima 44 staračka doma. U njima je 17 tisuća korisnika, 3 i pol tisuće poslužitelja, ostalo su redari itd. Starački domovi nisu iz obijesti stvoreni, naglasak je na starima i nemoćnima. Kad je netko star i nemoćan, a kada tome dodate bolestan, jer to jedno s drugim idem, a onda i napušten, siromašan, ostavljen, zamržen... ostanete bez živaca, emocija, ljudskih vrlina. Država je prisiljena na to. Starija osoba u nekim situacijama može zapaliti kuću, napraviti bilo kakve nedaće. Tako da u Njemačkoj ne ideš u dom jer se tebi ide. Oni te nađu, tamo svaki neboder ima psihijatra. Kažu ti "gospodine, Vi idete sada u starački dom". Netko može odgovoriti "ne, ja ću tu stariju osobu uzdržavati". No odgovor je jasan, takva osoba mora ići u dom jer je opasna za okolinu jer je nema tko uzdržavati. Takvo je naređenje i gotovo. U nas je obrnuto. Moraš se sam javiti, umjesto da to radi neki socijalni radnik u gradu, kvartu - kazao nam je na kraju razgovora ovaj 88-godišnjak.
A mi njemu, svim korisnicima i osoblju Zente želimo sretan Božić da dožive još puno lijepih trenutaka u 2018. godini!
