Najljepše je doba u godini upravo adventsko vrijeme. Danas je Badnjak, dan pripreme za Božić. Mnoge obitelji imaju svoje običaje i tradicije, a neki potječu iz vrlo starih vremena pa su se prenosili usmenom predajom i u tom dugom trajanju postepeno modificirali.
Paljenje badnjaka
Jedan od najraširenijih znakova Božića u Hrvatskoj bio je poznati običaj paljenja badnjaka. Badnjak je zapravo panj, a najstariji spomen o njegovom paljenju zabilježen je u Knjizi statuta grada Dubrovnika iz 1272. godine.
Ovaj običaj je vrlo stara indoeuropska tradicija koja je najčešća u mediteranskim zemljama, a taj dugovječni i rasprostranjeni običaj paljenja komada drva na Badnju večer ostao je u sjećanjima ljudi sve do danas u bezbrojnim inačicama.
Panj badnjak stavljao se na ognjište ili komin na Badnjak i morao je tinjati do Sveta tri kralja kada bi se njime zapalila nova kućna vatra. Najstariji član u obitelji, panj badnjak je posipao pšenicom, polijevao vinom, blagoslovio krštenom vodom i stavljao na njega oraha, bajama, jabuka, sa željom za blagostanjem, za dobar urod i za obilje u idućoj godini. Svakako nije smio izgorjeti prije vremena, jer se to smatralo velikom nesrećom.
Pepelom od nagorijevanja panja badnjaka posipale su se voćke, polja i vrtovi da ih brani od nametnika. Ugarci i ostaci badnjaka bacali su se u polja, vinograde, na pčelinjake, maslinike, na guvna – jer se vjerovalo da imaju zaštitnu moć, a s badnjaka se uzimao i žar s kojim su se palile svijeće u božićnom razdoblju.
Primjerice, u Gdinju na otoku Hvaru, muškarac je postavljao na ognjište tri maslinova badnjaka, od kojih su jednoga zvali otac, a druga dva sini. Kad bi nagorio prekrižili bi ga vinom uz riječi: Koliko je tebi kapi, toliko ti meni bačvi. U drugom otočnom mjestu, u Zastražišću, palio se samo jedan badnjak, a njegovim pepelom su se posipale masline. Na otoku Visu domaćin bi na panj ucrtao tri križa, blagoslovio ga krštenom vodom, zalio vinom i stavio na njega oraha, bajama, suhih smokava, jabuka, pšenice i rogača.
Početkom 20. stoljeća ovaj običaj se gubi iz praktičnih razloga – umjesto ognjišta uvodi se štednjak, pa se panj zamjenjuje drvcem - stablom bora.
Slama
Nakon što su postavljeni badnjaci na ognjište, domaćin ili domaćica izlaze po košaru sa slamom koja se posipa po podu prostorije. Ponegdje se u slamu stave smokve, bademi, bomboni – djeca su se valjala po toj slami i te noći spavala na njoj, a i neki odrasli ukućani. Stavljala se i na stol.
Slama bi stajala u kući tijekom božićnih blagdana, a potom su je ritualno iznosili, najčešće trećeg dana nakon Božića. Stavljala se svezana na voćke kako bi bolje rodile. Pomoću slame moglo se gatati i utjecati na budućnost - tko izvuče dulju slamku, dulje će živjeti i obratno.
Prema pučkom tumačenju, slama se stavljala jer se Isus rodio u štalici na slami.
Ukrašavanje zelenilom također je jedno od važnijih obilježja božićnog razdoblja. Kićenje božićnim zelenilom i kićenje božićnog drvca su podrijetlom dvije različite pojave, odnosno dvije različite tradicije. Kićenje božićnim zelenilom je dosta starija tradicija, dok kićenje božićnog drvca do nas dolazi iz germanskih zemalja u 19. stoljeću. Ta tradicija prvo se javila u višim društvenim slojevima u gradu, a tek kasnije se proširila i po ruralnim krajevima.
Unatoč tome što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se prije svejedno na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca.
Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće su to bili lanci te razne niti. Drvce se kitilo pozlaćenim orasima i lješnjacima, a najčešće su se postavljale svijeće - simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu. Oni imućniji su imali posebne figurice i ukrase.
Božić je vrijeme darivanja pa je tako postojao običaj darivanja siromašnih susjeda u novcu, hrani ili ogrjevu te običaj međusobnog darivanja zaljubljenih crvenom jabukom.
Muškoj djeci darivala su se peciva u obliku luka i strijele, a ženskoj u obliku djeteta ili lutke.
Božićna svijeća
Božićna svijeća je redoviti i najčešći znak Božića u svim hrvatskim selima i gradovima. Imala je veliku ulogu u obrednim radnjama i vjerovanjima vezanim uz Badnjak i Božić. Osim prvog svečanog paljenja koje je obavljao domaćin na Badnju večer prije večere, palila se na Božić, Staru i Novu godinu te Sveta tri kraja, ponegdje i još koji dan. Najčešće je to jedna ili tri svijeće spojene prepletanjem u donjem dijelu tako da gore ostaju razdvojena tri kraka. Ove posljednje redovito se tumače u narodu kao predočavanje Svetog Trojstva. Postoje vjerovanja da će onaj prema kome ide dim ugašene svjećice dogodine prvi umrijeti, ili da će onaj prema kome se nagne fitilj dogodine umrijeti.
I u pučkome Splitu početkom 20. stoljeća posebnu važnost imala je božićna svijeća. Postavila bi se u svijećnjak koji bi se umetnuo u sredinu krušnog kolača u obliku prstena. Palila se na Badnju večer, na prvi dan Božića ujutro i uvečer, potom na Novu godinu i Sveta tri kralja. Kada bi se svijeća zapalila govorilo se: Kako se užge ova svića ovako se u nas užgala svaka milost Božja. Ugasila bi se komadićem kruha umočenim u vino uz riječi: Kako se utrnula ova svića, ovako se u nas utrnula svaka zloba i opačina. Svijeću je uvijek palio i gasio najstariji ukućanin.
Jaslice su likovni prikaz Kristova rođenja te događaja koji ga prethode ili ga slijede. Prvobitno su se izrađivale u crkvama. Uobičajena je legenda o Franji Asiškom koji je u šumi 1223. godine pokraj Greccija uz oltar postavio jaslice sa slamom te doveo magarca i vola.
Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapelici franjevaca na otočiću Košljunu uz otok Krk, rad nepoznatog majstora iz 17. stoljeća. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. stoljeća.
Pucanje u božićnoj noći
Badnjak, odnosno dan prije Božića 24. prosinca posvećen je Adamu i Evi i tada je određen post. Inače je to dan priprema za Božić, kako onih duhovnih tako i ovozemaljskih. Poslovi su bili najčešće podijeljeni tako da su muškarci pripremili drva i živinu za pečenje te većinom odmarali dok su žene kuhale, pripremale jela i kolače, čistile kuću. Toga dana se odlazilo u Split, Kaštela, Omiš ili Sinj kupovati.
Obitelj je u božićnoj noći najčešće ostajala zajedno. Mladi su, ipak, često izbivali iz kuće i pucali (odgoneći zle sile) raznim eksplozivnim napravama. U znak veselja na Badnji dan, na Božić i Tri Kralja u Splitu i splitskim varošima pucnjava je bila redovita. Nekada su za to služile puške, kubure, mužari i maškule, dok su u Splitu i Kaštelima krajem 19. i početkom 20. stoljeća kod djece najrašireniji bili nanuncini i tondini.
Tondin je metalna cijev s ručkom, zatvorena s jedne strane a s druge otvorena. Napunio bi se sumporom, klorom, barutom ili fosforom. Kada se napuni u otvor bi se stavila manja cijev koja je imala ulogu udarne igle i s njom bi se udarilo o zid. Takve igre su prečesto dovodile do ozljeđivanja, no kako je buka važan dio ovoga razdoblja još od predkršćanskih vremena redovno se pucalo "iz svih kalibara". Buka je po starim vjerovanjima bila sredstvo obrane od zlih bića te bi ih se na taj način otjeralo iz naselja.
Nakon vrlo pobožne ponoćne mise svi su žurili kući nahraniti blago, jer se vjerovalo kako ono tada dobiva moć govora (što je, pak, vrlo vrlo poganski). Za vrijeme i nakon božićnih misa narod se odijevao u svečana odijela, a vrijeme se provodilo u posjetama, jelu i odmoru. U Kaštelima postoji zapisana uzrečica: Tko na Božić nova ne obuče, tome led se u kosti uvuče.
Na Božić su se ljudi većinom zadržavali u svojoj kući. Sutradan, na blagdan sv. Stjepana ide se kod rodbine i prijatelja. Tada je počinjao zimski društveni život sela. Na Božić ujutro u kuću dolazio je čestitar – netko izvan obitelji, mlađi muškarac koji je trebao biti zdrav i krepak. Pozdravlja ukućane i obavlja ritualne radnje. Čvrsto sjeda na slamu s vjerovanjem da će i kokoši tako čvrsto sjediti. Domaćica ga posipa žitom. Nagrađuje ga se s darovima- radi magijskog osiguranja plodnosti sljedeće godine. Ukućani se često ranije dogovore s momkom, pa on „slučajno“ dođe da kuću ne bi zadesila nevolja.
Koledari
Nakon Božića skupine čestitara obilazile su kuće. Bilo bi 20-30 koledara, obilazili su kuće bez najave, pjevajući pjesme i za uzvrat dobivali darove. Ophodari od ukućana očekuju dar, zahvaljuju im se pjesmama, ili im se rugaju ako ih se ne daruje. Posebno su poznati oni dubrovački.
Na Hvaru koledanje je bilo održavano na Svetog Stjepana, Novu Godinu i Sveta Tri Kralja. U zadarskoj Iskri za 1892. godinu sačuvale su se tri pjesme s otoka Hvara, sabrane pod nazivom Kolende sa otoka Hvara: Pisma od božića, Pisma od mladog lita i Pisma od tri kralja.
Na Hvaru se koledanje započinje riječima:
Dobro veče ovom stanu
i od kuće gospodaru
došli smo vam kolendati
ako ćete štogod dati
ili litos i do lita ovdje
na dobro vam mlado lito dojde.
Kao dar ophodnicima (koledarima) se davalo pašurate (paršurate), hruštule (kruštule, hrustule), smokve, rakija i drugo, ali to su morali izrijekom zatražiti:
Mi vam dara ne pitamo
ako date uzest ćemo
gospodaru kuće ovdje
na dobro mu mlado lito dođe.
U Kaštelima se običaj koledanja do 20. stoljeća održao u dane Božića, Nove Godine i Sveta Tri kralja, ali i uoči Svih svetih, kada su grupice djece ili odraslih obilazili kuće uglednika ili rodbine.
Kaštelani bi ovako kolendavali:
Došli smo van kolendrati
i Božiće sve nazvati
po Božiću sveti Stipan,
po Stipanu sveti Ivan,
po Ivanu Svi Mladinci,
po Mladincin Mlado lito,
rodilo van uje, žito,
rodila van marašćina
i ostala vrsta vina (...)
Višani su koledavali na sve značajnije dane u vrijeme Božića pa tako i za Sveta Tri Kralja:
Tri Kralja jahahu,
s onih sunčanih strana
tri dana nošahu
mir, zlato, tamjan
veselimo se Isukrstu
višnjem kralju poklonimo se
Isus digne ruke
blago ihm zahvaljivaše
i nebeske dvore
njima obećaše
i s ovim smo mi završili
svih u kući pozdravili.
Ako se koledare kojim slučajem ne bi iz bilo kojeg razloga, osim u slučaju smrti ili bolesti, pustilo u kuću ili ih se ne bi častilo primjereno imaštini ili neimaštini, tada bi se zaružilo, odnosno zapjevali ružni stihovi (na primjer na Visu):
Ispred kuće jedna loza
u kući ti mater koza.
Hrana za Badnjak i Božić
Za Badnjak je pripremana specifična posna večera. Badnja jela posebna su skupina posnih jela. To mogu biti lješnjaci, orasi, med, mak, češnjak, jabuke, razne grahorice, repa, žitne kaše, tjestenina, riba, ulje. Badnji dan karakterizira nemrs i post, te uređivanje kuće i priprema za Božić. U Kaštelima se na Badnju večer večerao zeleni ili bijeli kupus sa suvicama i suhim šljivama, katkada riba i na kraju pršurate (prženi uštipci).
Starije osobe bi se na Badnjak suzdržavale od jela do večeri, te bi se za njih reklo da cijeli dan žežinjaju. Često se ujutro pio čaj i jeo kruh, za ručak riba, sušena riba, bakalar (lešo ili na brudet) ili druga sirotinjska i posna hrana.
Isto tako i večera bi se sastojala od ribe, rižota od liganja ili sipe, kupusa, cvjetače (kaula), a završavala bi fritulama (najčešće od krumpira s grožđicama, ribanim jabukama i orasima, ali na taj dan bez jaja zbog posta).
Božićni stol za razliku od badnjeg predstavlja obilje. Prepun je božićnih peciva i pečenki. Upućen je živima i duhovima pokojnih. Božićni ručak posebno je bogat - često je blagovanje pečene tuke ili nekog drugog pečenja, a za kraj objeda obavezni su kolači. Tuke su se kupovale, pa bi se na silu hranile (šopale) kukuruznom kašom u koju bi se ubacila zrna oraha da se dobije posebna aroma. Uz pečenje vrlo često su se, naročito u sinjskom kraju, na božićnom ručku jeli arambašići ili sarme, sa suhim mesom i kobasicama. Prvi arambašići običavali su se raditi za Svi Svete.
Božićna peciva spravljaju se od čistog pšeničnog brašna, kružnog su oblika s likovima na sebi. Jedu se na Badnju večer. Nazivaju se božićnjak, božićnica, česnica, badnjak, badnjača, koleda, koladek, križnica, krsnica, luk, ljetnica, litnjak…
I u Kaštelima i u Sinju zabilježeno je blagovanje orahnjače, ali i medenjaka te božićne torte od oraha i čokolade. Na Božić su se pripravljali tamni kolači za razliku od uskršnjih svijetlih.
Fritule, uštipci, prikle su jelo koje se prži na ulju. To je kolač od dizanoga tijesta u obliku kuglica za božićno-novogodišnje blagdane.
BIlo je dosta vrsta božićnih kruhova: kićenica je ukrašeni obredni božićni kruh. Kolada, koladek je božićni kruh u čiju sredinu je zabodena kitica. Lepinja od grla se na Badnjak morala jesti da dogodine ne bi boljelo grlo. Ovčarica je lepinja, božićni kruh s oblikovane dvije oblice. Posvećenica je božićni ukrašeni kruh.
Mendulat, mandulat je slatkiš od bajama, tradicionalan za božićne blagane (od mendula - bajam). Mandulat je često bio slastica koju su mladići poklanjali djevojkama. Mandulat je bio obrtni proizvod pa su po njega u kupovinu u Split dolazili iz raznih okolnih krajeva.
Na otoku Visu se u božićno vrijeme pripremao poseban kolač, takozvani hib, koji se pripravlja od suhih smokava koje se samelju sa sjemenkama koromača te se oblikuje okrugli kruščić.
Poseban je božićni kolač, zvan nastojna, koji se sastoji od tri kolača poslaganih jedan na drugi a u sredinu najgornjega utaknula bi se slama i zelenilo.
Često se pripremao varenik, a to je vruće vino u koje je dodan med i papar, a po običaju se pilo na Božić prije jela. Popularni bobići (nazivani fave dei morti), koji su danas o Božiću rašireni i vrlo popularni u Splitu i okolici, nekada su se obavezno jeli na dan Svih Svetih. Nije postojao običaj darivanja bobića, jer bi to bilo neprimjereno, a većinom su se kupovali u Splitu.
Djed Božićnjak
Santa Claus, Djed Mraz, Djed Božić, Djed Božićnjak, mali Isus imaju mnogo zajedničkog sa svetim Nikolom, naslanjaju se na njegove legende i njegov kult. Djed Božić je obučen u crveni plašt ima sijedu bradu, ali ne nosi mitru već crvenu kapu. Za razliku od sv. Nikole, Djed Božić i Mali Isus su protestantski simboli, Santa Claus je simbol američke nacije, Djed Mraz komunistički i ateistički, a Djed Božićnjak noviji izum i svjetovna zamjena za Djeda Mraza. Svima njima je zajedničko darivanje djece u božićno i novogodišnje doba.
U žaru protestantske reforme u 16. stoljeću, obrušili su se na štovanje svetaca što je pogodilo i svetog Nikolu te je uveden novi darivatelj - djetešce malog Isusa.
Početkom 19. stoljeća lik biskupa s mitrom u američkoj je svjetovnoj ikonografiji zamijenjen bucmastim čovječuljkom sjede brade u crvenoj halji, optočenim bijelim krznom. Korijeni Santa Clausa su u pojavi jedne pjesme koju je napisao Clement Moor 1822. godine svojoj djeci o dobroćudnom djedici sa sjevera Europe. Ta pjesma je postala široko poznata pa je američki ilustrator Thomas Nasta nacrtao ilustraciju uz poznate stihove. S vremenom je lik dobio saonice koje vuku sobovi i psi i postao nezaobilazan lik američke božićne ikonografije.
Za razliku od sveca koji nosi darove i oličenje je dobrote, Krampus je zao i spreman odvest zločestu djecu sa sobom. U narodnim tradicijama, Krampus se javlja maskiran ne samo u krzno nego i u slamu, pa njegovu djelatnost etnolozi povezuju sa srednjovjekovnim ophodima različitih rutavih bića i s predkršćanskim agrarnim kultovima.
Izvor: Etnografski muzej u Splitu
