Ne tako davno, imati u novčaniku protuvrijednost od stotinu eura u kunama, bila je lijepa svota. S njom se moglo kupiti nešto, i imali smo dojam da svota nije mala. A onda… prelaskom na euro, cijene su podivljale. Svaki put kad uđem u dućan, osjećam se kao Alisa u zemlji čudesa, ali neugodnih čudesa. Nevjerojatno je kako cijene divljaju. Isti artikl, u mjesec dana promijeni nekoliko cijena.
Gorivo poskupi, sve poskupljuje. Gorivo pojeftini...
Uvijek su postojali izgovori, od korone, ratova, klimatskih promjena, a jedini pravi razlog je ljudska pohlepa. Nikad dosta. Kupci se varaju u rukavicama, ili besramno, na kraju to i nije važno. Prevareni su, to je jedina istina. Od vremena kada su proizvodi počeli imati veće pakiranje, a sadržaj sve manji, izbjegavam kupnju takvih proizvoda. Jednostavno, neću ako baš ne moram. Prije se znalo koliko dekagrama ima u nekom proizvodu. Uvijek je bilo okruglo. Keks od kilograma je bio keks od kilograma, a kad malo bolje pogledate, proizvod se smanjio za dvadeset ili više dekagrama. Ali je zato cijena paprena.
Pokušajte izračunati koliko su oni uštedjeli smanjivanjem proizvoda? Ovisnik sam o slatkišima. Čim ih izbacim iz prehrane, kilaža ode dolje, a oni su jedini način da je održavam na nekom pristojnom nivou, i da ne budem kao skelet. Uvijek sam kupovala slatkiše, i to u neograničenim količinama. Sada se ne sjećam kada sam posljednji put uzela kutiju keksa. Uzmem namirnice, i ispečem kolač doma. Pošto ne radim, to mi dođe kao nekakva vrsta zabave, opuštanja, a i zadovoljim svoju ovisnost, a to nije baš mala stvar. Odem sad u dućan sa stotinu eura, i nosim vrećice u jednoj ruci, dok bih se prije natovarila kao magare za istu količinu novca. Pa, baš se pitam, zašto imamo najskuplji bakalar, duplo skuplji od ostalih zemalja? Isto tako se pitam, zašto naši proizvodi u nekoj drugoj državi koštaju duplo manje nego ovdje? Dug put je dodatan trošak, i povisuje cijenu, a zašto je ona manja? A čemu bi se mi čudili, da nije tako? Poskupi gorivo, sve se cijene dignu, pojeftini gorivo, cijene se opet dižu. Užas.
Podstanari kao da su građani drugog reda
Dobro, ja ću se lako snaći. Neke obične stvari su postale luksuz, a ja nisam nekakav gurman, ruku na srce. Na sreću, u svome sam, i to je u ovo vrijeme od životne važnosti. Pokušavam zamisliti koliko bi jedna četveročlana obitelj trebala novca ako je podstanar, i ako će živjeti normalno, bez ikakvih razbacivanja? Treba im barem dvije tisuće eura za najskromniji život. Ako nemaš tu sreću da imaš svoju nekretninu, sudeći po cijenama, bojim se da je nikada nećete ni imati. Suludo je sve. I da se odrekneš svakog, pa i najmanjeg luksuza, godišnje ne možeš uštedjeti za jedan kvadrat. Podstanari kao da su građani drugog reda. Ucjenjuje ih se, moraju pristajati na sve i svašta da bi imali krov nad glavom, a horor mi je kada ti isti moraju iseliti da bi se ljeti iznajmljivalo.
Onda se ne trebamo pitati zašto nam mladi odlaze? Otišla bih i ja negdje samo da sam mlađa. U državi u kojoj za privilegirane ne važi zakon kao za obične ljude, što možemo očekivati? Sve dok na vlast dolaze podobni, a ne sposobni, bit će nam ovako, ili još gore. Imamo tako lijepu prirodu, bogom danu klimu, a uništavamo sve. Uništili smo seljaka, proizvodnju, samo da bi neki podebljali svoj konto. Kad se malo bolje okrenem oko sebe, dobro nam je, jer se nitko ne buni. Bogati će se pobrinuti za sebe, a sirotinja? Preživljavat će, kao i do sada.
