Glad, bijeda i bolest dio su afričke svakodnevice. Afričko dijete nema priliku uspjeti i ostvariti svoj puni potencijal, a mi smo svjedoci užasnih scena gladne djece, koja često i umiru od gladi.
Srećom, uvijek postoje dobri ljudi koji ne žele sjediti prekriženih ruku i tu djecu ostaviti na milost i nemilost afričke stvarnosti. Jedna od njih je i Klišanka Elizabeth Suzana Kozina, koja sa svojom prijateljicom Slavicom Gašparović od 2017. godine ima misiju u Ruandi, u selu Kivumu.
One su prije četiri godine prvi put stupile na afričko tlo i šokirale se uvjetima u kojima žive tamošnja djeca. Odmah su odlučile skrbiti za dvojicu dječaka te ih školovati i osigurati im svakodnevni obrok. Nisu tada razmišljale o načinu svoje aktivnosti, te da će skrb za dva dječaka pokrenuti lavinu dobrote.
Dobrote koja se danas mjeri u skrbi za 5.000 djece. Ta dva dječaka se zovu Revokat i Kevin, a njihovi životi su pokrenuli lavinu koja se danas manifestira kroz rad Udruge Putokaz za Afriku, koju su registrirale u veljači 2018. godine.
"Djeca koja su udaljena desetak kilometara od škole idu pješke u baš „našu” školu samo da dobiju taj jedan obrok"
Porazgovarali smo s Elizabeth Suzanom, koja nam je kazala nešto više o njihovom radu, na koji način rade i koliko je taj rad zahtjevan.
- Čujte, ovisi kako ste programirani i na što ste sve spremni. U Ruandu nam je uvijek plan ići dva puta godišnje s boravkom od mjesec dana. Tada obilazimo sve škole i svaki put slikamo svu djecu. To znači da stari kumovi uvijek dobiju novu fotografiju djeteta za koje uplaćuju školarinu i hranu. Time postižemo transparentnost jer vide kako napreduju – kaže na početku razgovora.
Vidjeti napredak djece je lako.
- To lako vidite po muskulaturi tijela, po osmijehu na licu i sjaju u očima. Djeca u Africi jedu dva do tri puta tjedno, a djeca za koju Putokaz skrbi jedu svaki dan. Nije to nikako obrok s tri slijeda. Obično jedu grah, rižu ili kasavu koju mi nemamo u Europi. To je jedna gomoljika biljka, koja ima okus sličan kestenu. Nema mesa ili ribe, ali imaju zato redoviti obrok. Djeca koja su udaljena desetak kilometara od škole idu pješke u baš „našu” školu samo da dobiju taj jedan obrok. Nemoguće je to zamisliti. Netko kaže da je siromaštvo isto u Hrvatskoj i u Africi. To nikako nije tako i totalno je neusporedivo. Ljudi su u zabludi - priča nam ova nevjerojatna žena.
Upozorila je na jednu stvar.
- Užasno me uznemiravaju fotografije našminkanih djevojčica, koje su snimljene u nekom studiju u Chicagu. Žele prikazati da je tamo lijepo, ali ta djeca ne žive u Africi. Na videozapisima mogu prepoznati dijete koje je plaćeno da pleše. Djeca u Africi nisu sretna i to je jedna od zabluda. Kada smo uzele prvu školu za skrb djeca koju smo fotografirali bila su bez osmijeha. Nakon pola godine već su se smijali jer su jeli. Djeca se ne smiju na silu i to ne možete tražiti od djece. Sve drugačije od toga je isforsirano i neprimjereno - opisuje nam.
"Imate odgovornost prema djeci, ali i prema kumu koji financira to dijete"
Zadnje putovanje im je bilo jedno od najtežih.
- Vratile smo se 19. lipnja, nakon mjesec dana provedenih u Ruandi. Za vrijeme našeg boravka, bila je erupcija vulkana na granici s Kongom. Rijeka izbjeglica se slila u Ruandu. Nažalost uz teško siromaštvo u samoj Ruandi u koju su ušli još siromašniji, dogodio se sindrom brze nestašice hrane i one malo koju su imali. Erupcija je pokrenula potrese koji su se događali doslovno svaka dva sata, a u jednom danu ih je izmjereno čak 100-tinjak. Radilo se o magnitudama 4.3, 4.6 po Richteru. Spavale smo za zviždaljkama u ruci ako nas zatrpa građevina u slučaju potresa. Uza sve to i prisutna pandemija Covida, pa pokušajte zamisliti taj rad s par tisuća mališana u tim uvjetima - otkriva nam nevjerojatne detalje gđa Kozina.
Uspjele su posjetiti i fotografirati svu djecu o kojoj skrbe.
- Izdržale smo. Bile smo same a umor se pokazao tek kada smo se vratile. Ništa nije teško kada vidite rezultat. Rezultat je taj koji beskrajno umiruje jer vidimo da djeca napreduju. Neka afrička djeca se upisuju u prvi razred s deset godina, a ne znamo ni kada im je rođendan. Oni rođendane ne slave. Sada kada smo bile dolje imale smo stvarno izazovnu situaciju. Naime od silnih zahtjeva za kumstvo srušila nam se Facebook grupa na kojoj smo imale 32.000 pratitelja. 19. lipnja 2021. smo prvi put otvorile službene stranice Putokaz za Afriku, a već danas smo na 10.000 pratitelja. Beskrajno smo zahvalne svim volonterima, koji nam sada na dnevnoj bazi pomažu oko administracije. Znate, 5.000 djece nije malo, ali nije ni kraj našeg posla. Rušenje Facebook grupe nam je dalo nešto najdivnije što se moglo dogoditi. Znam da zvuči malo ludo, ali je istina. Doslovce u svakom zlu nešto odlično. Nabavile smo program za još precizniju evidenciju djece i kumova te novi zaokret u cijelom radu, od dostave fotografija i malo više informacija. Sada intenzivno radimo na tome, te vjerujem da će kroz mjesec i pol dana biti sve na svome mjestu. Kada imate 5.000 djece s tendencijom rasta, morate sve evidentirati kao da vodite neku tvrtku. Imate odgovornost prema djeci, ali i prema kumu koji financira to dijete. Vjerujte, vrlo zahtjevno - govori nam.
"Ljudi vam žele biti dobri, a mi smo stvorili mogućnost da se učini dobro i time spasi jedan život"
Nije se nadala da će broj djece o kojima skrbe mjeriti u tisućama.
- Nas dvije nismo mislile ovo raditi. Imale smo namjeru skrbiti o samo to dvoje djece, ali su nam se počeli javljati prijatelji da bi i oni bili dio naše priče i pomogli nekome. Imamo divne volonterke koje i šiju za djecu Putokaza, donatore koji šalju školski pribor, konce i dugmad. Djeci kada smo dolje kupujemo madrace, koze, grah, rižu po želji kumova. Ove godine nismo kupovale kokoši jer su bile u jako lošem stanju, a oni nažalost pojedu i mrtvu bolesnu kokoš. Snađemo se, onda kupujemo više graha ili riže. Za svaki teret koji isporučujemo potreban je čuvar zbog pljački koje su česte, i to nam je najstresniji dio posla - kazuje nam.
Pomoći im možemo lako.
- Ljudi nam se javljaju na stranicu Putokaz za Afriku. Mogu poslati zahtjev za kumstvo te će im naši administratori odgovoriti na sve upite. Kumovi dobiju sliku djeteta, koji razred i koja škola. 60 kuna mjesečno je dovoljno da dijete ide u školu, da ima uniformu i da svaki dan ima jedan obrok. Kada pogledate, za taj novac dijete će preživjeti jer ste vi bili milosni i to je jedna divna priča. Ljudi vam žele biti dobri, a mi smo stvorili mogućnost da se učini dobro i time spasi jedan život. Dobrota je razlog zbog čega je Putokaz narastao - zaključila je Elizabeth Suzana.
