Proteklih dana Splićane je zatekla vijest o tome kako invalidi u ured za vještačenje moraju ići uz stepenice. Sama vijest nije nova, taj problem postoji već godinama te se vještačenja nerijetko rade na ulici.
Kako često u redakciji znamo razgovarati, a i napisati o apsurdima našeg društva, došli smo i na ovu temu te smo pokušali dokučiti kako se osjeća čovjek kojem ustanova koja treba brinuti o njemu, zakine ga za osnovno pravo. Pravo na pristupačnost!
Kroz naš redakcijski razgovor uvijek postoji netko 'ko zna nekoga 'ko se nosi s problemom o kojem razgovaramo. Tako je i moj glavni urednik spomenuo kako ima prijatelja koji se svakodnevno susreće s prethodno spomenutim problemom. Nije mi trebalo dugo da upitam može li me upoznati s tim čovjekom, kasnije će se ispostaviti ljudinom, i porazgovaram o njegovim problemima s kojima se susreće u svakodnevnom životu. Urednik mi je proslijedio broj od Nenada Radačića, glavnog junaka naše priče. Na poziv i predstavljanje nam se javio veselim tonom i pao je dogovor da se fotograf i potpisnik ovih redova nađemo s njim u njegovom stanu na Brdima. Po dolasku u zgradu u oči nas bode da Neno živi na drugom katu u zgradi bez lifta, a Neno je stopostotni invalid. Međutim, Neno može hodati uz pomoć pomagala na nogama i uz štake. Na vratima nas dočekuje Nenina majka koja nas uvodi u njegovu sobu u kojoj vam odmah u oči upadne kolekcija filmova koje posjeduje. Naime, naš junak je veliki filmofil i tvrdi da ima preko 4 tisuće originalnih DVD-ova filmova i serija raznih žanrova.
Dočekuje nas u fotelji s upaljenom cigaretom, a njegova majka nas nudi svježim fritulama i sokom, dok Neno netom od upoznavanja započinje svoju životnu priču.
Večer koja mu je obilježila život
- Tu večer san iša kod sestre na Bačvice. Čeka san je, nije došla. Čeka san više od po ure isprid kuće, a nje nije bilo. Krenia san od nje onda doma, a prije bi uvik skrenia prvo livo od nje da dođem prije. Tu večer nisan iša ni prvu ulicu, ni drugu ulicu livo, nego san iša na treću ulicu di je Gospa od Pojišana. Sta san na križanju i čeka da auto prođe iz suprotnog smjera. Auto je prošlo, a ja san iša skrenit livo. Posli toga više ne znam ništa. Oni koji su vidili kažu kako me skupila ženska koja je doletila od doli. Pa san joj na haubu i s haube na pod. Kako me udrila tako je vjerojatno u šoku umisto kočnice stisla gas i tako me vukla jedno 50-ak metara. Bia san na motoru, a taman prije nego san iša u sestre ulija pun tank goriva. E sad, kako je za vrime vuče počelo iskrit to je stvorilo eksploziju motora i auta koja me bacila u stablo. Netko je zva hitnu, a oni su došli ko u filmovima i samo me pokupili u bolnicu. Kako san u bolnicu uša nisan devet miseci ni maka ni izaša. To se sve dogodilo dva dana prije rođendana mi na 21.06.1991., a u komi san bia do 04.07. Ima san devet operacija i nosia san dugo gips. - prepričava nam Neno večer koja je obilježila njegov život.
Prije nego nastavi dalje, napominje nam kako ćemo otići i do Grada s njim u "skitnju" pa će nam pokazati i gdje je proveo djetinjstvo i gdje danas ispunjava svakodnevnu rutinu. Potom nastavlja dok čekamo njegov specijalni prijevoz. Kaže nam kako je nakon devet mjeseci u bolnici krenuo s terapijama i napominje kako mu nitko od doktora nije davao šanse da će ikad više hodati.
- Krenia san na terapije '92. negdi sredinon petog miseca u Velu Luku. Doša je po mene kombi od Vele Luke i onda su me otac i prijatelj spustili odavde doli. Kombi me odvea na trajekt, trajekt u Velu Luku i odma sutradan su krenile terapije. Tamo san bia do 01.08. - priča nam te nastavlja kako je jednog dana na terapiji odlučio probati stati na noge: - Bilo je to '93. Kad bi god iša u bazen vodili bi me terapeuti s kolicima do bazena. Jedno jutro san uša u bazen, a uvik bi sta u kantunu. Ne znan šta mi je taj dan došlo, a još mi je taj dan bia i rođendan 23.06., odlučia san od tog najduljeg kantuna krenit prema skalama za izać ka robot. Sta san na skale i gledan skale, gledan sebe i skupljan snagu za krenit popet se uz njih, nakon šta dvi godine nisan hoda. Dignen jednu nogu na jednu skalu i medicinska sestra, koja je bila kraj bazena, počne vikat "Neno ti si lud, ne možeš hodat", a ja joj odgovorin "Ako ne krenen sad, neću nikad!". Tako san napravia par skala i sia na zidić dok mi nisu pomogli da sidnem u kolica. Taj put sam bia na terapiji od 01.06. do 18.07. i kad san triba ić ća ravnateljica ustanove mi je dala sedmicu dana nagradno meni i materi da učvrstim malo bolje hod. Kada san doša doma triba san se popet uz 45 skala do stana, ali tada nisan moga jer san uglavnon vježba na desetak skala. Zato sad mogu. - govori nam Neno i taman u to stiže njegov kombi, a Neno nam pokazuje kako se svakodnevno spušta iz svog stana u dvorište gdje ga dočeka specijalni prijevoz.
Da bi sišao i stao na noge mora obaviti i određene radnje, koje zahtjevaju vrijeme i pomoć. Prvo navlači spužve na noge koje služe kao zaštita za pomagala kojima Neno uspijeva održavati stabilnost na nogama. Potom uzima štake i krećemo.
Nenin đir centrom Splita
O svojoj dnevnoj rutini kaže kako nekad ide na more, ali uglavnom je u svom Getu gdje je i odrastao. Govori nam kako je se na Brda doselio koju godinu prije nesreće te kako je radio u kinu Bačvice, malo u pivovari u Sjevernoj luci i kako je bio mornar na Liri od Dalmacijaturista koja je vozila Split-Rogač. Koji dan prije nesreće Neno je dobio i poziv na prekooceanski brod, što se kasnije nije ostvarilo.
Po silasku u dvorište zgrade Nenu dočekuje kombi tvrtke Florence, koja svakodnevno prevozi ljude s poteškoćama. Dogovor pada da se nađemo ispred Galerije umjetnina, odakle će nas Neno provesti u svoju svakodnevnu rutinu. Po dolasku krećemo niz Bosansku gdje već na vrhu ulice Nenu pozdravlja vlasnik lokalne slastičarnice. Potom već na prvom skretanju lijevo idemo prema Carrarinoj poljani gdje na svakom koraku Nenu pozdravlja društvo, a u prolazu kraj kafića Kala pokazuje nam mjesto gdje inače sjedi na kavi. No za potrebe priče i prisjećanja na njegovo djetinjstvo idemo do Carrarine gdje je živio sve do 20-te godine. Sjedamo na štekat restorana podno zidine zgrade koja danas pripada Muzeju grada Splita. Tu nam Neno pokazuje prozor na šufitu gdje je bila njegova soba, a iz stana su morali preseliti na Brda zbog potreba muzeja. Nenu su u početku njegovih invalidskih dana prijatelji izvodili na Brda do kafića, a jednom je uspio otići i autobusom do Grada, iako mu je autobusna stanica nekoliko stotina metara od zgrade. Najčešće bi se vozio taksijem do Grada, a taksist koji ga je uvijek vozio ga je jedan dan iznenada odveo i u Međugorje, gdje mu je pomogao da se popne na brdo ukazanja.
- Kad san počea samostalno hodat taksi je počea po mene dolazit. Uvik san isti zva, a vlasnik se zove isto Neno. U kafić Gensher san dolazia stalno jer su me u njega prvo doveli kad san bia u kolicima. Kad san počea hodat tu bi dolazia svaki dan. Onda bi zna kroz podrume se popet na Peristil. Uvik bi mi neko pomoga prvih nekoliko skala, a onda bi nastavia do Carrarine di su bili kafići koje su držali moji prijatelji s kojima san se odgojia. Onda odavde ide šetnja do Đardina i čekaj kombi za doma. – kaže nam.
Za prijevoz tvrtke Florence kaže da je najveći spas.
- Ova ustanova Florece me vozi stalno, ima već desetak godina. Di se ja rezerviran za koju vožnju oni dođu i odvedu me di triba. Vode me na utakmice Hajduka, vode me na koncerte i na ostala druženja koja imam, a najčešće se družim s članovima Udruge osoba s invaliditetom Split. – prepričava nam.
Hajduk u srcu
Veliki je navijač Hajduka i ne propušta nijednu utakmicu na Poljudu, a ponosno nam vadi i članske iskaznice unazad nekoliko godina i pokazuje. Pitamo ga što mu Hajduk znači?
- Puno! Znači mi sve! U Hajduka san ko dite igra još dok je bia Stari plac. Evo vidi cili se ježin dok govorin. Upisa san se u Hajduka i trenira na Lavečevićevom. I vidi ovo(vadi člansku), e ne neću bit član, ma kakvi! Kad god dođen na utakmice dobijem stolicu lipo da sidnen uz ogradu i da ne sidin u zatvorenom. Momci su doli super i šta god triba pomognu. – priča nam Neno pun ponosa.
Tijekom podužeg razgovora dolazimo i do problema s kojima se susreće, a najteže mu pada nedostatak financija.
- Najveći su problemi kad neman para. Mala je penzija, pa moraš dizat kredite i izvučeš se nekako. Nekad i prijatelji skupljaju pare da možemo mater i ja ić u Vela Luku na terapije. Ja uvik dobijem za liječenje, ali nema za nju para , a ona mi triba doli uvik bit pri ruci. Njoj boravak obično izađe oko 3000 kuna, a to mi obično skupe prijatelji. Evo baš sad mi naprimjer skuplja Facebook grupa Split osamdesetih i ja san im zahvalan do groba. Skupljala je isto tako grupa Get getanima. Opet kažen uklopin se u ono šta iman i bude to dobro. – govori Neno.
Zahvala dr. Ivaniševiću
Kaže kako se s pristupačnošću za invalide bori na jednostavan način. Tamo gdje ne može uvijek pita za pomoć i uvijek mu netko pomogne. Neno je čovjek velikog optimizma i velike volje. Kroz razgovor s njim teško ćete čuti da će spominjati probleme, uglavnom priča o sretnim i veselim stvarima, a za „skitnju“ kaže kako ga odražava da bude psihički stabilan. Potom se vraća na vrijeme neposredno nakon nesreće i spominje nam da ga je najviše spasio doktor Zlatko Ivanišević. dr. Ivanišević je napravio niz operacija koje su pomogle da Neno danas može hodati uz pomoć štaka. Prema prvim prognozama nitko nije očekivao da će prohodati, a neki doktori su ga htjeli izbaciti iz bolnice s liječenja i amputirati mu obje noge.
- Kad ja mogu hodat to mi ne može niko platit. To mi bogami ne može niko platit. Ono kad san doma, a doma pukneš kad si u kući stalno. Ovako kad si u skitnji to ti ne može niko platit. Ko može platit noge? Niko! – ističe.
S ovom ljudinom punom optimizma i vjere u bolje sutra završavamo duži, ali jako inspirirajući, razgovor uz njegovu poruku svima.
- Nikad se nepridavat! Samo triba ići dalje. Triba ić među ljude i ne povlačit se u sebe. Kad san ja uspia ovo onda može svatko uspit. Mislin da je to tako. Sićan se kad san počea tek ponovo hodat neko je vika za mnon priko Voćnog „Rico(op.a. nadimak iz djetinjstva), Rico rekli su da si poginija“, a ja na to kako san poginija kad san na nogama. Nije me u tih nekoliko godina niko vidija od nesriće dok nisan ponovo sta na noge. Tako da nema stajanja idemo samo naprid. – zaključuje ovaj veseli Getanin.
