Kako izgleda povratak u neka davna vremena Dalmacije?
U doba Poljičke Republike i tradicije koja je ispunila povijest i sadašnjost dubokim korjenima?
Slavna Poljička Republika podijeljena je bila na tri kraja: Srednja, Donja i Gornja Poljica. Ova područja naseljena su od prapovijesti od Ilira do Rimljana, a svemu tome je svjedok nepokolobeljivi Mosor po čijim je malim poljima i ovaj kraj dobio ime.
Poljička Republika je kroz povijest bila autonomno područje sa vlastitom samoupravom, a raspala se krajem Drugog svjetskog rata kada su mjesta nekadašnje republike podijeljena među splitskom i omiškom općinom.
Unatoč teritorijalnoj razdvojenosti, Poljičani se prepoznaju gdje god da idu jer se stari kraj još uvijek nosi u srcu, a znači dom u bilo kojem mjestu gdje ima Poljičana.
Mitološki i folklorno, žene su čuvarice zemlje, a u ovom slučaju jedna žena iz Jesenica čuvarica je poljičke kulturne baštine.
U razgovoru koji je odisao daškom prošlosti, Marija Tomaš uvela nas je u doba soparnika, teškog rada i duboke vjere.
Gospođa Marija Tomaš rođena je 1935. godine, a dobitnica je i nagrade za životno djelo Općine Dugi Rat. Tijekom svog dugog života sudjelovala je na mnoštvo događaja na kojima je promovirala jeseničku narodnu nošnju i običaje, a surađivala je i sa Filozofskim fakultetom iz Zadra.
Naime, sudjelovala je u izradi Poljičkog riječnika s jeseničkom čakavicom kao izvorni govornik jeseničkog govora.
"Poljička Republika poznata je po Poljičkom statutu iz 1400.-ih godina što nosi rekord Europe. Primjerice, čuvaju ga u Moskvi, Haagu i Splitu. Povijest nema nitko kao što je imaju Poljičani", započela je Marija obučena u narodnu nošnju starom oko 600 godina noseći veliki, zlatni prsten koji ima 160 godina. Sve je naslijedila od prabake.
Kako je izgledao život Poljičana nakon Drugog svjetskog rata?
Preživljavalo se, radilo, nekad pjevalo i živilo bez puno razmišljanja. Kako kaže Marija život nakon rata bio je bijedan, ali se živilo. Radilo se, čuvalo blago, radilo polje. Bilo je smokava, vinograda, a za posne dane i soparnika.
"Ja sam se rodila 18.listopada 1935. godine. Živili smo bijedno. Sićan se prvoga rata bija je gladan i jadan. Radilo se puno, nigdi nisi moga beštiju vezat nego na put i u potok koliko se obrađivalo. Bile su velike višnje, pusti vinogradi, smokve, bavili smo se i blagom. Nije niko tražija mliko kad je svak ima životinje koliko te volja.
Ja sam mliko nosila u Dugi Rat prodavat puno godina. Moja unučad sva se odgojila na kozjemu mliku i kad bi vidila pri kraju da više beštiju ne možeš koristit jer se oplodila onda bi napunila škrinju mlika pa da bi oni dugo to imali. Ko je tija radit moga je živit, a radilo se puno. Kasnije su se tvornice otvorile, narod se zaposlija, 120 brodi.
Najjača flota privatnih brodi na Jadranu koja je puno svita zaposlila. Onda se narod da izgradnji da bi iša prema moru kako bi se djeca lakše školovala i do posla došla. Naša je tvornica Dugi Rat priko 1200 naroda zaposlila. Ljudi su iz Tugara dolazili i pješačili, pokojni Duje Bulić je kod nas prinoćija kad je nevrime bilo.
Puno su pješačili da bi u tvornicu došli. Da pitate današnji mladi svijet oni ne znaju ništa.
Kruv se peka doma. Prvi rat je bio jako gladan i bijedan. Što je išlo dalje sve je bolje napredovalo. Ko se uvatija rada nije ogladnija", naglasila je Marija nekoliko puta.
Spomenila se i Frane Ivaniševića
Don Frano Ivanišević rođen je u Jesenicama 1862. godine, a tijekom svog života učinio je mnogo upečatljivih stvari. U ovom kontekstu treba naglasiti da je bio veliki zagovornik i istraživač poljičkih običaja i tradicija.
Godinama je prikupljao građu o pučkim običajima, nošnji i tradicijskoj kulturi Poljica. Uz pomoć suradnika Joze i Pere Simunića objelodanio je 1906. monografiju "Poljica. Narodni život i običaji", za koju je u jednom trenutku rečeno da nitko do Ivaniševića nije 'tako lijepo, opširno, bogato, podrobno opisao svoj rodni kraj'.
"U ovoj kući što su nam rođaci ostavili se rodija Frano Ivanišević 1862. godine i ovi put otvorija. Šume zasadija, porat napravija, dvi škole sagradija, crkvu sv. Petra. Čuda je činija, nikad se neće zaboravit njegova djela niti će se njegov spomenik ugasit. Izdao je dvije velike knjige. Promocija je bila u Zagrebu u Matice hrvatske, ja san tu bila.
Bija je naš profesor Ivo Klarić, naš Poljičanin Dinko Mihanović i naša Splićanka doktorica Vesna Konstantinović. Oni su imali riječ, a ona je rekla da takve knjige nema u svijetu ka šta je Frane Ivanišević napisa.
Dite koje se rodi da će znat sve u njoj šta piše, šta se radilo, šta se nosilo, ja san je pročitala od velikoga je značaja. To ne može niko virovat dok mu ne dođe u ruke. Pokojni don Frane pomaga je dosta sirotinju, a kad bi vidija da dite ima smisla za školovanje, školova bi sve iz svoga džepa. Tako da mu se nikad neće ugasit ni ime ni njegova djela", kazala je ponosno gospođa Marija Tomaš.
Djetinjstvo i običaji u Poljicima
Počela je riječima da je bilo 'sriomašni i zadovoljno'. Kazala je da ništa nisu imali, a bili su sretni dok danas svi sve imaju pa su nezadovoljni.
Ispričala je neke detalje iz svog života te dodala tri najvažnije stvari koje smatra da čovjek mora posjedovati.
Objasnila je i kako su tada žene kada bi se udale prestale raditi jer su morale razmišljati o kućanskim poslovima, polju i djeci. Kruh se pekli, soparnik su pekli, išli u drva, išlu u polje, a vode nije bilo na slavinu nego su morali ići na izvor kako bi imali vode. Njena djeca su se kako kaže odgojila na kozjem mlijeku, kruhu, šećeru i masti.
Tada se nije jelo ni puno mesa. Bilo je najviše povrća, pure i soparnika ponekad jer je brašno bilo teško nabaviti.
"Siromašno. I zadovoljno. Radilo se. Kad san uvatila 18 godina radila san u državnom poslu, onda san se od 22 udala. Onda je bilo kad si se uda malo ko je zadrža posa, onda si gleda da dođeš u kuću kako ćeš oprat očistit, kruh se peka, soparnik se peka. Polje se radilo, drva su se tražila, sve je to bija drukčiji život, ali sa zadovoljstvom. Nije bilo vode na špinu, tu je bilo vrilo.
Ko nije ima beštiju ti je nosija, ko je ima beštiju ti je gonija. Tribalo je radit, ali to je bilo sa zadovoljstvom. Imala san onda dvoje dice, Juru i Zlatu, pa odgojili su se na kruvu, cukru i masti i mlika. Malo manistre, pure, kupusa, nije to bilo šuviganje i daj šnicela ka danas, onda nije bilo niti se moglo. A danas si doša do svega, a današnjica je puno nezadovoljna. Tri najvažnije su stvari da ima čovjek vjeru, poštenje i da se uvati rada", zaključila je Marija.
Izrazi koji su se koristili i prehrana
Marija Tomaš ima bilježnicu u koju zapisuje riječi, izraze, običaje i tradiciju iz svoje mladosti i života u Poljicima nakon Drugog svjetskog rata.
"'Ma u mene jema dosta kruva'
'Ma veži beštiju di san ti ja reka, šta ti je čovik reka pritisni nogun'.
Nije se govorilo 'puno si potrošila' nego 'puno si sačila'", rekla je nekoliko primjera.
Objasnila je i što se jelo i kako se provodio dan.
"Jila se rašćika, blitva, pura, a soparnik kad su bili posni dani jer si teško doša do brašna da bi to uvik peka. Korizma se postila uz sočivo, pure, malo se meso jilo. Skuvalo bi se od nedilje više puti suvoga nego friškoga.", kazala je o prehrani.
"Radilo se puno, nije to bilo trla baba landa prođe dan. U mome djetinjstvu si se želija naspavat, želija si da padne kiša da te ujutru ne zovu ća ćeš radit. Najveća proizvodnja je bila od vune i od ovaca. Nikad nismo kupovali mesa, imali smo svoga blaga dosta. Ko se uvatija rada, živija je. Ako se nisi uvatija rada, bija ti je jadan", kazala je.
"Ja se sjećam kad nisu postojale ove žlice s kojin mi danas jimo, sve je bilo drveno. Ja se sjećam kad smo svi sa drvenin žlican jili. Tad je bilo i ono što se zove tas, to je zdila, iz koje smo jili. Puno bi pomogla staroga svita, bila je jedna žena priko 90 godina koja mi nije rekla 'Marija neka ti je savjest čista' nego 'Marija neka ti je kanaveta čista'. Ona je zvala savjest kanaveta. To san čula od staroga svita", kazala je Marija.
Koliko se izgubila poljička tradicija?
"Izgubilo se puno. To bi tribalo da neko vodi računa pa da mladomu svitu prinese šta je bilo, šta se kuvalo, radilo i kako se živilo jer ako njima nima niko kazat oni neće ništa znat", kazala je te poslala poruku današnjoj mladosti.
"Neka se uvate posla. Ako imaju malo zemlje, šta mogu nek se uvate posla i da pošteno živu. Ako ne budu vjeru imali neće imat ništa. U našemu je Splitu se vinčalo 750, a od toga 550 se razvelo. Isto je velika stvar da se nauči čovik radit, ono šta je naša cjenit i da se uvati posla i da pošteno živi. Ako sve ima, a ako nema vjeru nema ništa. Čoviku je onda život ko spiza bez začina", kazala je.
"Neka naši Poljičani sačuvaju običaje i nek ih nastavu, to je velika stvar da sačuvaju šta su preci sticali, radili i ostavili. Znat će š čin se radilo, i što se koristilo. Neka ne zaboravu na soparnik, da ako mogu malo polja da uzdrži i da stari svit poštuju i da dicu pošteno odgoje. Ako ti njima kažeš lažljivo i pokvareno to njima u krv uđe, a ako si ga odgoija temeljito neće te on iznevjeriti", kazala je.
Spomenula se i operne pjevačice Biserke Cvejić koju je nazivala 'naša Poljičanka' te da je nekoliko ljeta provela u Jesenicama.
Nosila je nošnju staru preko 600 godina
Za intervju je nosila tradicionalnu poljičku nošnju koju je nasljedila od prabake. Odjeća stara preko 600 godina u savršenom je stanju, očuvana i pažljivo zbrinuta.
Tradicionalna narodna nošnja sastoji se od buština, košulja, krožit, šotara ili podsuknja iako se nije tako nazivala prije, brnica, pregača, tkanica, torba, šudar, crne bičve i crne cipele koji su se uvijek nosile na svečanostima. Nosili su se i opanci.
"Ovo je naša nošnja u originalu, stara je priko 600 godina šta je ja iman. A to je velika stvar da je tako dobro očuvana i u kakvom stanju se nalazi. To se više ne može danas napravit. Staro je staro. Sve na meni je puno, puno staro. To san sve nasljedila od prababe, kad je bilo na smotri folklora naša roba je odnila pobjedu, a šefica muzeja mi je rekla 'Kad bi vi samo znali koja vam je vrijednost u torbi'.
Danas se torbice rade, ali ovoga staroga nema niti ćete nać. Triba sačuvat, a ja sačuvala jesan pa ću prinit na unučad. To mi je veliko zadovoljstvo. Muška roba je dosta propala, ženska se uspila sačuvat. Sve na meni je starovinsko. Ovi prsten ima mu ko zna koliko, to je sve sačuvano. Slikali su par puta ovaj prstena da će napravit ovakav u Zagrebu", kazala je Marija, a potom pročitala jednu pjesmu koju je napisala nalik na one koje su se pjevale u prošlosti.
"Jesenice, ponosu i diko,
Tradiciju tvoju nema niko
Jesenice dok ti ime traje
čuvat ćemo tvoje običaje.
Seko moja zapivajmo glasno
neka znadu jeseničke da smo
Jesenice morat ću te slikat
pa te neću zaboravit nikad
Otac kaže 'oženi se sine, koja ima na drobu
slanine'
Baba lipo počastila zeta
Spremila mu jezik od pileta
Mene dragi po polju je valja
ali nažalost nije alat valja.
Moj dragane, šećeru i medu
nemoj da te pijana dovedu
Jesenice moje selo fino
u tebi se prikažije kino
Ameriko treći dio svita
U tebi se moja lola skita", zaključila je Marija Tomaš, čuvarica poljičke kulturne baštine.
