Marin Franić je mladi dalmatinski umjetnik čiji rad odiše otočkim duhom i bezgraničnom maštom. Kroz svoj jedinstveni koncept "Tvornice mašte", ovaj impresivni i jedinstveni umjetnik spaja djetinju slobodu, umjetničku izražajnost i snažne poruke o očuvanju prirode, tradicije i ljudskih vrijednosti. Njegovi radovi, bilo da su ilustracije, slikovnice ili dizajni maskota, odišu ljubavlju prema otoku Ugljanu, posebno rodnom Lukoranu. Također, priče njegovih likova osvajaju srca djece i odraslih. U razgovoru za Dalmaciju Danas otkrio je kako uspijeva ostati vjeran sebi, a istovremeno dodirnuti živote drugih kroz umjetnost.
Kako ste došli na ideju za osnivanje "Tvornice mašte" i što je bila Vaša glavna inspiracija pri stvaranju tako posebnog umjetničkog koncepta?
Mislim da je "Tvornica mašte" nastala puno prije nego što je dobila ime. Negdje u djetinjstvu na otoku Ugljanu, u mom Lukoranu, rasla je zajedno s jednim bosim dječakom Marinom. Sada nosi to ime i nekako smo jedno. Ne postojimo jedno bez drugog. "Tvornica mašte" je svojeglava i slobodna do kraja, nema zidove i ne voli posebna pravila, tako da ja samo puštam da jedra nosi vjetar kako namjesti nebo. Uvijek se vodim srcem, zahvalan svakoga dana jer radim što volim, želim i što sam toliko sanjao. Zahvalan jer od svog stvaranja djeci kupujem kruh... Sve je sada živo, opipljivo, puno te slobode koja je meni uz ljubav nekako najbitnija. Želim da "Tvornica mašte" bude puno više od "samo crtanja" i "samo pisanja". Volim čvrste i duboke poruke koje umjetnost nosi kao takva. Valjda je zato sve skupa toliko "odskočilo".
Vaš lik galeba Slavka osvojio je srca djece diljem vrtića i škola. Kako birate priče i poruke koje želite prenijeti najmlađima kroz svoje likove?
Galeb Slavko je svojeglav lik koji ima plan da preuzme "Tvornicu" mašte i sve dodatno okrene naglavačke. Djeca ga vole, ali i odrasli. Crtamo ga na radionicama, po školama i vrtićima. Zanimljivo mi je kako se brzo uvuče u srca. Odletio je već na sve strane svijeta, čak i u daleku Afriku, djeci. Ako radim na nekoj novoj slikovnici, a tema nema prostora za galeba Slavka, to ne znači da on neće uskočiti u priču. Već je na torbama, naljepnicama, u slikovnicama... Pa mislim da priče biraju mene, a kako sam stalno zatrpan u autorskim ugovorima i raznim novim projektima, pazim da slušam srce, ne glavu. Nekako je najbitnije da je tu onaj osjećaj koji vodi u stvaranje. Ako nema tog meni bitnog osjećaja, neću niti prihvatiti raditi to nešto. Umjetnost se ne smije ograničavati. Umjetnost je najveći oblik slobode!
Radite na projektima s dubokom simbolikom, poput očuvanja okoliša i povezivanja tradicije s umjetnošću. Kako usklađujete umjetničku slobodu s važnim društvenim porukama?
Uvijek sam volio jasne i čvrste poruke koje pomiču nepomično, barem malo. Drago mi je da sada imam priliku poticati ljude, prvenstveno najmanje, da misle, osjećaju, vole, stvaraju svoj svijet i ne žive prema tuđim pravilima. Volim prenositi najmanjima ljubav prema umjetnosti i kreativnosti. Rado od sebe odvajam boje, papire i potičem najmanje Putnike da slijede svoj san. Volim pričati o talentu kojeg ti podari nebo i za koji moraš biti zahvalan, ali sve ostalo je rad, trud i ljubav. Vjerujem da pojedinac može puno, a da zajedno možemo više — za neki bolji svijet, za djecu iza nas. Nikada se ne bih prilagodio iskrivljenim, nametnutim vrijednostima. Ja vjerujem u dobro, iskreno. Vjerujem u ono poznato, nažalost danas prozirno: HVALA! MOLIM! IZVOLI! OPROSTI! To je "Tvornica mašte" i drago mi je da toliko ljudi osjeti poruke koje nosim putem. Mislim da smo samo u prolazu i da je važno kakav trag ostavljamo za sobom, da je važno čuvati prirodu. Mi je ne posjedujemo, ni šumu, ni more. Rado ću se odazvati na humanitarne akcije i suradnje, poput one s "Provirom". Evo, imam čast raditi ilustracije za dvije nove edukativne slikovnice na poziv Božidara Blaslova iz "Provira", ribara iz Kalija. Riječ je o dvije nove edukativne slikovnice: "Uz Provir zavoli ribu" i "S Provirkom očisti more". Za tekst je zaslužna Sarah Stručić, dizajn potpisuje Petra Kuzmić, s kojom godinama rado surađujem, a "Tvornica" je krivac za ilustraciju. Bilo je izazovno raditi odjednom na dvije slikovnice i zajedno ih premijerno oživjeti. To je dar našem otoku, kao zahvala za sve. Ekološki su osviještene s jasnim porukama i mirišu na naš otok, na tradiciju. U njima je sve ono što je nama važno, kao i Boži, koji je na kormilu priče.
Vaša povezanost s otokom Ugljanom i Lukoranom jasno se osjeća u vašim djelima. Na koji način taj otočki duh oblikuje vaš umjetnički izričaj?
Naravno. Ja sam dite sa škoja, otoka. Bose noge, sol. Rog jarca. Volim posebno pisati na dijalektu, stvarati inspiriran otokom, Lukoranom. Želim da svi čuju za to posebno misto di sam rođen i di je trajno zakopan dio mene. Dosta likova u "Tvornici" je nastalo iz stvarnih priča, štorija. Mislim da zauvijek mogu stvarati u bojama koje nosim u sebi. Kako raste moj život, sve više znam da je dar biti rođen na otoku.
Koliko su vam pisana riječ i ilustracija važne u prenošenju ideja i stvaranju priča? Koja je uloga slikovnice u razvoju dječje mašte i edukaciji?
Pa mislim da umjetnost pruža najveću slobodu i da kroz umjetnost možemo pomicati, gurati i progovarati glasnije. Svijet bi bio prazan bez nje. Ja sebe više ne vidim bez boja, bez slova. Vjerujem da svaki Putnik iza oka nosi priču, dubine. Moramo samo imati vremena čuti, osjetiti. Ja sam neke najlipše priče doživio od sakupljača boca na jednoj klupi, a najlipši ručak sam ručao na siromašnom stolu. MALE STVARI su najveće. Ako se radi o slikovnicama, mislim da su one prva karta pružena djeci da zavole knjige, da dobiju priliku putovati bez da se pomaknu s mjesta, da sanjaju, da žele, da vole. Neki početak u promišljanjima od malih nogu. Igra je raditi na slikovnicama. Od praznog papira stvoriti čitav svijet mašte, prvenstveno za najmanje.
Kako uspijevate uskladiti različite projekte, poput ilustriranja slikovnica, dizajniranja maskota, pa čak i stvaranja umjetničkih kolekcija za odjeću, a pritom zadržati prepoznatljiv stil "Tvornice" mašte?
Pa sve sam to nekako ja, Blind artist, i sve je to nekako "Tvornica. Ne radim ono u čemu se ne vidim, ne govorim kroz boje o onome u što čvrsto ne vjerujem. Tako je i s tekstovima. Svaki potpisan autorski ugovor će biti, naravno, novi izazov, nešto novo, ali će svakako imati okus "Tvornice". Ljudi prepoznaju likove, stil, dizajn tetovaža, loga, rukopis i bez potpisa. Meni je to najveća nagrada. Posebno su mi drage povratne reakcije ljudi, taj ogroman vitar u jedra za dalje.
Spomenuli ste da su vam glazba i kuhanje važni izvori inspiracije. Kako te strasti utječu na vaš kreativni proces?
Pa da, ja sam tisuću spojenih nemira i vitara i radim svašta, srećom sve ono što volim – od arheoloških iskopina do restauracije spomenika i crkava, pa do kuhinje... Sve me je to zanimalo, gradilo u ovog Marina danas. Glazba mi je jako bitna. Još kao dite u Lukoranu oduševljavao sam se animacijama Pink Floyda The Wall. Zaustavit ću se na tome jer o glazbi mogu pričati do zauvijek. Hrana; posebna mi je ljubav. Mislim da stol i hrana povezuju ljude, stvaraju priče, uspomene. Sve je okus, miris. Tako nas hrana može vratiti doma, ma koliko god daleko bili od kuće. Ja u sebi nosim začine i okuse mojih nana, moje mame, tih osoba meni najdražih koje su mi usadile tu ljubav u kosti. Tu istu ljubav želim prenijeti na svoju djecu, na Paška i Lenia, da traje.
Koliko je u vremenu ekspanzije društvenih mreža i umjetne inteligencije zahtjevno doprijeti do ljudi (posebno do djece) umjetničkim radom?
Pa mislim da su društvene mreže dobre za proširiti glas. Ako makneš sve nametnute gluposti i ugradiš filtere, možeš pronaći zanimljive pojedince koji vrijede duplo u gomili istih.
Vaša suradnja s autorima, muzejima i školama donijela je mnoge uspješne projekte. Koji vam je projekt posebno ostao u srcu i zašto?
Stvarno ih je bilo puno. Na sve sam nekako sad ponosan i sve suradnje su me učile. Uvijek gledam da "rastem", bilo da se radi o Školskoj knjizi i drugim nakladama ili o suradnji s arheološkim muzejem. Možda suradnja vezana uz moj otok, koja još traje. Radi se o projektu koji je započet s Turističkom zajednicom i, nažalost, našom preminulom Martinom Dubolnić Glavan. Imao sam čast raditi ilustracije za info table koje su postavljene na našim otocima. Tu je i suradnja s Mirtonom Tomasom za djecu Afrike, humanitarna akcija, DV Latica koja radi velike stvari za djecu s posebnim potrebama, pa crtanje inspirirano Tovarećom mužikom za Sali, misto moje nane, uz Lukoran meni posebno drago. Ima toga, uf... Pinel i Kukica... Volim da "Tvornica" ide u smjeru u kojem ide.
Jedna od poruka koju ističete je važnost očuvanja djetinjeg duha. Što savjetujete mladim umjetnicima i sanjarima koji traže svoj put?
Sačuvati dijete u sebi i ono iskreno je nekako najveće. Ne dati da nas svijet izokrene, prilagodi, pogubi putem. Djeca su najiskrenija. Zato u "Tvornici" ima ta rečenica koja odzvanja: NEMA ODRASTANJA! NIKADA VIŠE! Budite svoji. Stvarajte u svojim bojama, mislite svojom glavom, nikad tuđom, i vjerujte u sebe. Biti svoj do kraja nekad je teže, ali je okus na kraju najlipši.
