– Lipo smo se upicanile! – zaključi Luce i malo se promeškolji vozeći auto. – Isto si mogla malo kraću suknju, ta ti je ko da ideš u ginekologa.
– Šta joj fali? Idemo se zabavit na Bikijadu, a ne zavodit bikove! – uvrijeđeno odbrusi Vedrana.
– Bome, ne fali joj ništa, brate, ima i viška dobrih četiri prsta – Luce se slatko nasmije i utone u svoje misli.
Već je nekoliko godina rođak Boško zove da posjeti Bikijadu koju organizira u svojem selu. Treba mu volontera da ne potroši puno novca iz seoske blagajne, bolje rečeno iz svojeg novčanika.
Nije bilo slavlja u njezinu djetinjstvu da s roditeljima nije došla na selo. Sjeća se Boškova rođenja, bila je na njegovu krštenju, otac mu je priredio veliko slavlje kad se primao u pionire. A dobro nas je ugostio i kad je dao prisegu i postao Titov omladinac.
Ni krizmu nisu propustili, dobro se sjeća janjčića koji su se vrtjeli u dvorištu.
Njegov je otac poštovao vlast i njezine zakone, ali slavio je sve svece. Zato je bio u velikoj svađi s Boškom kad se upisao u Partiju. Govorio bi mu:
– Boško, sine moj, što će mi pop reć kad sazna da si u Partiji?
– Popravit ću ja njemu zvonik pa ćeš ti, ćaća moj, ići u raj!
Tako je on smirio ćaću, i stvarno, poslije nekoliko godina Boško je došao na vlast u selu i prvo je popravio zvonik, kako je i obećao. Zbog toga su ga zavoljele sve babe u selu. Naravno, kad je početkom devedesetih izišao iz Partije i priključio se HDZ-u, svi su glasali za njega, jer on je njihov Boško koji je napravio takav zvonik da su sva sela bila ljubomorna na njihov zvon.
Evo dobrih trideset godina Boška nitko nije skinuo s vlasti, odavno više nije u HDZ-u, a u kojoj je stranci sada, ona više ne zna jer ih je promijenio nekoliko.
Mijenjaju se stranke, časne i popovi, ali Boško nije izgubio vlast!
– Neka meni moga rođe – naglas prozbori Luce.
– Znam, znam, cili ti je rod zaposlija u Općini. Ma nikako mi nije jasno, živi sto kilometra od Splita, čak u drugoj županiji, i ima sve veze na sudu i u Općini – u Vedraninu se glasu osjeti iskreno čuđenje.
– Ne zamaraj svoj mozak, jesam ti pomogla kad god ti je tribalo?! – više zaključi nego što upita.
– Jesi!
– E, i što te drugo briga! A sada idemo Bošku da nas uda. Ja prva biram!
– Ja sam mislila da mu idemo pomoći oko organizacije.
– Pa naravno da ćemo malo i raduckati, ali ne da se oznojimo. Moramo biti mirisne kad naleti koji bogati poduzetnik.
– Eto, odmah će na te naletit?
– A na koga nega na me!
Ovom je izjavom već počela nervirati Vedranu, tako da su se primirile. Dovoljno se poznaju da osjete kada treba stati jer bi bilo rata.
Kad su stigle, još je bilo puno posla oko priprema.
Vedrana se odmah uhvatila posla, a Luce je s torbicom preko ramena šetuckala da ispita teren. Nije zapalila duvan, a tako joj je trebao, jer može naletjeti koji bogati, a ona kao Vlajna s duvanom. Mora se potruditi da bar nekoliko sati ne zapali dok dobro ne provjeri tko je stigao i tko treba stići.
Dok se, možemo reći, vrtjela u krug, promatrala je sve te žene koje su bile u „organizaciji“. Dobro se potrudila da svakoj pogleda ruku, ima li veru, a od svih imale su je samo dvije.
Puno slobodnih kvočki, ali jedino joj je Vedrana prava konkurencija. Sve su došle u udobnoj odjeći, mnoge čak u trenirkama. A Bože mili pameti!
To je riješila!
Sada ide na parking, da vidi tko je s kim došao i u kojem autu.
Prati samo dobra auta i ona iz kojeg ne iziđe žena. Može biti starija, da mu je mater, ali nikako njezinih godina. Znači da je oženjen, a takvih ima u životu i više nego što joj treba.
Sjela je na zidić ispod murve, gdje je i u djetinjstvu često sjedila.
Nasuprot je bila velika ledina opasana kamenjem, a na ulazu s glavne ceste bio je razvučen konop vezan za dva štapa. Ispred toga konopa, na plastičnoj zelenoj stolici sjedio je mali Boškov netjak s mobitelom u ruci i torbicom oko pojasa. Prišao bi svakom autu koji bi svirnuo, vozač bi mu kroz prozor pružio novac, a netjak njemu neki papirić, pa bi odvezao konop da auto može ući.
Nije trebala biti puno pametna da shvati da je to zemlja rođe Boška i da će dobro zaraditi na ovom divljem parkingu.
Bila je razočarana voznim parkom, sve neke kosooke kante. Ni za likariju kojeg „nijemca“ ili barem „francuza“.
Odlučila je direktno pitati rođu ima li koja prilika.
– Boško, nisam ja došla ovdje radit, ja sam se došla udat. Imaš li kojeg za mene?
– Rodice moja draga, ma di ću ja tebe zaboravit! Naša sam ti pravoga muškarčinu, ma rođenoj bi ga ženi svitova.
– Koji je, čime se bavi?
– Živi ti u Solinu, a ima mesnicu u Kaštelima.
– Ma ne rugaj se sa mnom, da me ko vidi s mesarom.
– Ma nu ti moje rodice! Direktori „Čistoće“, „Vodovoda“ ili Pošte traže one od dvadeset. Ti možeš birati mesara, postolara ili bravara. Odnile su tebe godine s vrha… Eno, nu, nu, eno ga tamo, tvoga mesara, sidi pored visokog stola. Ma nu, jedna mu se ženturača nabacila…
Luce se okrene u smjeru u kojem je gledao Boško, kad ugleda zgodnog, baš kako kaže rođo, muškarčinu. Ali ugleda i Vedranu za njegovim stolom. Nagnula se cijelim tijelom prema njemu i trepće okicama. Odjednom primijeti da je otkopčala gornja dva botuna na košulji, a i zadigla suknju da joj se vidi cijelo bedro. Ne može vidjeti gdje su nestala ona četiri prsta viška na suknji, ali dobro je vidjela zaljubljen, blesiran pogled svoje prijateljice.
Okrene se ponovno prema Bošku i izusti:
– Rođo, ima li koji postolar? A prihvatila bi i bravara…
