Trideset i osmi Redovnički dani o temi „Posvećeni život u sinodalnoj Crkvi: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje“ počeli su u petak 16. rujna u franjevačkom samostanu o. Ante Antića na Trsteniku u Splitu. Program je započeo molitvom Trećega časa, uz sudjelovanje oko 100 redovnica i redovnika, provincijalki i provincijala te generalnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije don Franje-Frankopana Velića, izaslanika splitsko-makarskog nadbiskupa Dražena Kutleše.
Uvodni pozdrav uime Povjerenstva za trajnu formaciju redovnika i redovnica u Republici Hrvatskoj uputio je fra Milan Krišto, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Pozdravivši nazočne, osobito generalnog vikara i provincijala fra Marka Mršu te gvardijana samostana fra Domagoja Volarevića, naglasio je da je tema izabrana na tragu predstojeće Sinode o sinodalnosti. „Papa Franjo je govorio o promjeni epohe. Sazvao je Sinodu koja prvi put u povijesti uključuje cijelu Crkvu. To je istinski znak milosti i događaj koji traži zalaganje svih vjernika ne samo izricanje lijepih ideja nego u promicanju Isusova mentaliteta“, kazao je provincijalni ministar. Podsjetio je da redovništvo baštini sinodalnu praksu u svojim strukturama i u stilu življenja zajedničkoga hoda. U tome su najizvrsniji primjer redovnički provincijalni i provincijski kapituli. Citirao je pripravni dokument za Sinodu br. 28 u kojem se kaže da zajednički hod treba promotriti s dviju različitih snažno povezanih perspektiva.
„Prva se tiče unutarnjeg života partikularnih Crkava, odnosâ između čimbenika koji ih čine (na prvome mjestu odnosâ između vjernikâ i njihovih pastira, također po tijelima sudjelovanja predviđenima kanonskom disciplinom, uključujući biskupijsku sinodu) i zajednicâ na koje su podijeljene (osobito župâ). Promatra zatim odnose biskupâ među njima samima i s rimskim biskupom, također putem posredničkih tijela sinodalnosti. Proteže se potom na način na koji svaka partikularna Crkva u sebi integrira doprinos raznih oblika monaškog, redovničkog i posvećenog života, laičkih udruga i pokreta, crkvenih ustanova raznih vrsta (škole, bolnice, sveučilišta, zaklade, dobrotvorne i ustanove za razne oblike skrbi i za djela ljubavi, itd.).“ Druga perspektiva, o čemu govori br. 29 „promatra kako Božji narod putuje zajedno s cijelom ljudskom obitelji. Pogled će se tako zaustaviti na stanju odnosâ, dijaloga i eventualnih zajedničkih inicijativa s vjernicima drugih religija, s onima koji su se udaljili od vjere, kao i sa specifičnim društvenim okruženjima i skupinama, s njihovim institucijama.“ Zaželio je svima blagoslovljen rad.
Nazočnima se potom obratio generalni vikar Velić. Prenio je pozdrave nadbiskupa Kutleše koji nažalost nije mogao doći te je najavio da će na misi pročitati nadbiskupovu propovijed, prigodnu riječ koju je uputio redovnicima i redovnicama. U svom je pozdravnom govoru don Franjo-Frankopan kazao da svećenici, redovnici i redovnice, osobe posvećenog života nisu se posvetili da budu svrha sami sebi nego da služe drugima i da im pomognu doći do Krista. Naglasio je da su redovnici i redovnice na poseban način nadahnuti Duhom Svetim. Podsjetio je na sutrašnji spomendan Rana sv. Franje, sveca koji je na pravi način pokazao što znači biti redovnik. Poslušan Božjem pozivu i poslanju napustio je grad u kojem je živio i otišao živjeti na asiškom polju. Ljudskim očima gledano činilo se kao da je napustio zajedništvo, ali gledajući Božjim očima nadahnuti Duhom Svetim vidimo da je upravo Franjo Asiški živio zajedništvo, ostvario je sudjelovanje i bio je poslušan poslanju koje mu je Bog dao. Upozorio je da se i nama može dogoditi što se dogodilo građanima Asiza, da imamo dobro uhodane programe i strukture u koje će Duh Sveti zahvatiti i tražiti od nas nešto što iskače iz okvira. Zato je istaknuo važnost poslušnosti i osluhivanja Božjeg poziva. U tom je svjetlu naglasio da su redovnici i redovnice za to predisponirani. Izrazio je nadu da će redovnici i redovnice biti svjetionici drugima kamo ih Duh Sveti zove istaknuvši da svaka karizma nije nešto što nas dijeli nego je dana na obogaćenje i zajedništvo Crkve.
Prvo predavanje o temi „Redovnici i redovnice u procesu Sinode o sinodalnosti u Crkvi“ održao je prof. dr. sc. don Nediljko Ante Ančić, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije. Skicirao je epohalne promjene u svijetu i u Crkvi. U tom je vidu govorio o migracijama, pandemiji koronavirusa, klimatskim promjenama, sukobima i nepravdama te o krizi i previranjima u Crkvi. Govoreći o promjenama u hrvatskom društvu i Crkvi naglasio je da smo od Domovinskoga rata ostvarili velike napretke na različitim područjima, ali je upozorio na demografski šok. Hrvatska je u posljednjih deset godina izgubila desetinu svoga stanovništva: mlade obitelji odselile su trbuhom za kruhom, stanovništvo stari, djece se sve manje rađa, kao turistička zemlja pod utjecajima smo mnogih kako pozitivnih tako i negativnih utjecaja. Upozorio je na opadanje duhovnih zvanja, smanjenje broja studenata na crkvenim učilištima te staranje redovničkih zajednica. Kao odgovor na izazove epohe papa Franjo sazvao je Sinodu o sinodalnosti u Crkvi. U tom se svjetlu mons. Ančić osvrnuo na encikliku o novoj evangelizaciji „Radost Evanđelja“, znakove vremena i njihovo tumačenje u svjetlu Evanđelja te na sinodalnost: kroz zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Govoreći o tome što redovnici i redovnice mogu učiniti u sinodskom procesu prof. Ančić je naglasio njihovu nezamjenjivu ulogu u Crkvi, potaknuo ih je na neprestano vraćanje na izvore i prilagođivanje prodahnutno duhovnom obnovom, odnosno slijeđenje Krista kako je to izloženo u Evanđelju. S tim u vezi istaknuo je izazove i napasti koje treba izbjeći poput pasivnosti i nemara, rezignacije, duhovne svjetovnosti i tromosti (ne osjećanje poticaja Duha Svetoga). Također je govorio o zahtjevima koje treba prihvatiti da bismo sudjelovali u nastojanjima oko obnove i reforme Crkve, duhovne obnove i reforme redovničkih struktura. Među zahtjevima istaknuo je primat evangelizacije, potom dijaloga te duhovno razlučivanje da bismo razlučili što Duh traži od nas i koje korake trebamo dalje činiti.
Nakon kratke pauze drugo predavanje o temi „Odgajati za sinodalnost: duhovnost zajedničkog hoda kao odgojno načelo“ održala je dr. sc. s. Ozana Krajačić, Kćeri Božje ljubavi, vicepostulatorica kauze Blažene Drinske mučenice. U svom je izlaganju upozorila da redovnici i redovnice radi brzine zajedničkog hoda ne bi zaboravili koji im je smjer hoda, potom da hodaju s drugima i da je cilj toga hoda izgrađivati se u osobe jake, autentične kršćanske duhovnosti. To je ono bitno u redovničkom životu, naglasila je dr. Krajačić. Izlaganje je temeljila na naznakama koje je dao papa Ivan Pavao II. u dokumentu „Ulazak u treće tisućljeće“ o tome što bi bila duhovnost zajedništva. U tom je svjetlu kazala da je potreban pogled srca, odgajati se za sposobnost čuti drugoga, gledati pozitivno i dobro u drugome i uranjati u Otajstvo. Odnosno da se redovnički život temelji na pozivu na nasljedovanje Isusa Krista snagom Duha Svetoga. Četvrta naznaka je dati prostor drugome, a to je nazvala hodom u širinu. „Prvo je potreban hod u dubinu a onda hod u širinu, da sve ljude ugrađujemo u svoj život. Zajednički život ima svoje lijepe i teške trenutke, koji ponekad mogu zamagliti svijest da smo pozvani i poslani. Potrebno je stoga izgrađivati se u autentične osobe zdrave duhovnosti. Onda ćemo biti osobe dubine i imat ćemo što dati ovome svijetu“, poručila je dr. Krajačić.
Prijepodnevni dio programa prvoga dana završio je euharistijskim slavljem koje je predvodio generalni vikar don Franjo-Frankopan Velić u koncelebraciji s provincijalom Mršom i ostalim svećenicima. Nadbiskup Kutleša planirao je predvoditi misno slavlje te je pripremio propovijed koju je tom prigodom pročitao generalni vikar. U svojoj propovijedi nadbiskup ističe da mu je kao pastiru ove Crkve, na srcu potaknuti redovnike i redovnice na obnovu svijesti o njihovom odabranju i poslanju u općoj i mjesnoj Crkvi. Evanđeoski odlomak koji je pročitan govori o Isusovom pozivu prvoj četvorici učenika koji su na Njegov poziv ostavili mreže i krenuli za Njim. „Mreže su i jednima i drugima značile život. Jedno od prvih Isusovih djela s početka javnog djelovanja je da je sebi odabrao učenike. Pozvao je obične ljude za Božje djelo. To je njemu bilo važno i stoga ne treba čuditi da je privlačnost njegova poziva bila tolika da oni koje je pozvao trenutno ostavljaju sve i kreću za njim. Na drugome mjestu u evanđelju stoji da je sebi odabrao dvanaestoricu nakon noći provedene u molitvi. Vjerujem da je ta molitva bila usmjerena na snagu za odaziv slabih, običnih ribara koji su pozvani postati ribarima ljudi. Što to nama govori? Većina od nas ovdje prisutnih iza sebe ima godine redovničkog/svećeničkog života. To da smo se odazvali i ustrajali nije naše nego Božje djelo i jako je važno obnavljati tu svijest odabranja, vlastite malenosti i nedostojnosti, a Božje veličine i odlučnosti. Poziv je dar. A neopozivi su dari i poziv Božji (usp. Rim 11, 29). U Prvoj poslanici Solunjanima čitamo: 'Vjeran je Onaj tko vas poziva'. On je moćan cijelo naše biće: duh naš , dušu i tijelo, sačuvati besprijekornim i savršenim za drugi njegov dolazak (usp. 1 Sol 5, 24). Vjeran je Onaj koji nas poziva!“
Nadbiskup Kutleša u propovijedi ističe da nas i papa Franjo potiče da na Gospodinovoj vjernosti utemeljimo našu ustrajnost, da u sebi neprestano obnavljamo pamćenje Gospodinova djelovanja u našemu životu. Papa kaže: „Kršćanin sposoban za memoria Dei, poznaje i pamti Gospodinovo djelovanje. To je sjećanje koje uključuje čovjekovo srce, sjedište njegove volje i njegova uma.“ „Takvo treba biti srce Bogu posvećene osobe, srce koje pamti Njegovo djelovanje, srce koje se neprestance čisti od iskrivljene optike tijela i svijeta. Takva srca danas trebaju svijetu koji se udaljio od Boga. Stoga je hitan poziv vama, sestre i braćo, da zahvaljujući na daru ustrajnosti, obnovite radost vjernosti“, naglašava nadbiskup.
Gospodinov poziv je intiman i osoban ali nije privatan, upozorava nadbiskup. „Samo onaj koji je pozvan svjedoči o susretu koji se dogodio u srcu i koji je doveo do promjene života, susretu koji je osnažio dušu da sve ostavi, da u Isusu prepozna jedino svoje dobro. Poziv, međutim ima i drugu stranu, a to je javno očitovanje pripadnosti njemu, Gospodinu. Naša je dužnost živjeti čistim, svetim i javnim životom za slavu Božju. Za takav život nismo sposobni po sebi, nego po snazi Duha Svetoga.“ Isus danas treba evangelizatore koji radosnu vijest naviještaju ne samo riječima, već životom koji je preobražen Božjom prisutnošću, treba evangelizaciju Duhom Svetim koji je duša Crkve (Evangelii gaudium, 260-261). Citirajući papa Franju nadbiskup u propovijedi poziva redovnike i redovnice da u svojim zajednicama obnove duboki dah molitve.
I malo učinjeno u potpunoj predanosti Božjoj volji, nastavlja nadbiskup, puno je više od mnoštva silnih programa koja činimo pouzdajući se u svoje snage i sposobnosti. „Naš poziv dakle nije privatan, ne može ostati sakriven. U evanđelju po Ivanu imamo primjer Nikodema i Josipa iz Arimateje koji potajno nasljeduju Isusa, ali kad-tad dođe čas kad se moraju javno opredijeliti za Istinu. Bog nas nije spasio ni pozvao na nasljedovanje kako bi se skrili u svojim zajednicama i crpili od njega blagodati za svoju dušu a bez brige za spasenje duša svojih bližnjih. Kroz molitvu će se produbiti vaša sućut prema bližnjima, razvit će se istančanost duše prema onima koji pate, koji su marginalizirani. Danas nam možda ponajviše fali sućuti prema čovjeku. Zaokupljeni smo samima sobom i prođe veći dio života u kroničnom nedostatku vremena da se zaustavimo i proniknemo u pogled sestre ili brata pored sebe, da se zainteresiramo za njihovu povijest i sudbinu. To ne smije biti tako. Ne budu li naši životi i prostori naših samostana i kuća oaze u kojima će drugi susretati Boga i krijepiti umorne duše, onda se moramo duboko zapitati o kvaliteti našeg svjedočenja.“
U propovijedi mons. Kutleša nadalje ističe da je Isusov poziv dragocjen i zahtjevan. „Posebnost poziva na nasljedovanje vidimo i u činjenici da je puno više osoba koji dožive susret s Gospodinom i imaju iskustvo spasenja i oslobođenja od onih koje su pozvani nasljedovati ga iz bližega po redovničkim zavjetima. To neka vas ispunja zahvalnošću ali i sviješću o odgovornosti.“ Što god radili, činjenica da ste pozvani govori o tome da ste uvedeni u poseban odnos s Isusom po kojemu sve što radite, radite za vječnost, za spasenje duša. Nije primarno koliko ćete dobara steći, kolike mase okupiti da vas slušaju, koliko mladića i djevojaka privući, nego koliko će duša po vašoj žrtvi, molitvi i djelima milosrđa biti spašeno i oslobođeno. To je put nasljedovanja, koji je veličanstven ali i zahtijevan jer traži budnost srca i neprestano odricanje od samih sebe, ističe nadbiskup.
Na kraju svoje propovijedi poziva ih da budu prvi u izgradnji zajedništva. U tom je svjetlu naglasio da crkveni dokumenti pozivaju Bogu posvećene osobe na obnovu eklezijalne svijesti. „Vaša uloga u izgrađivanju tijela Kristova uvijek je u zajedništvu s hijerarhijom (usp. Mutuae relationes 14). Redovništvo bez Crkve nije ništa kao ni Crkva bez Krista. A vi ste njegova produžena ruka ako ste vjerni i ustrajni u vlastitom pozivu i poslanju vaših redovničkih zajednica. Molimo i danas za dar vjernosti u neprestanom sjećanju na Božja dobročinstva, za dar duboke molitve i Duha Svetoga koji neka vas osposobi za svako dobro djelo u ovoj našoj Crkvi i u Kristu Isusu.“
