Davne 1990., s trbuhom do zubi šetala sam u backstageu splitskog festivala. Mi žene sjedile smo i pijuckale piće, dok su momci, od koji je svaki imao neku dodirnu točku s muzikom, šetali i tražili sugovornike.
Pored nas u bijeloj haljinici prošla je zgodna i mlada cura. Sve smo u glas rekle:
- Ma pogledajte lipe male!
Nastavile smo priču.
Stigli su pogubljeni mužjaci i svi u glas nas upitaju.
- Jeste vidjeli onu lipu malu?
Ja moga kao iz topa uvredljivo, puna hormona upitam.
- A što meni fali?
- Brate ništa, cili čovik viška!
Svi smo se slatko nasmijali. Da bi jedan od mužjaka (naš poznati pjevač) nadodao:
- To vam je Severina Vučković, mala je odlična, bit će nešto od nje.
To je bio moj prvi susret na Severinom, jednostavno nitko je 'nije stvorio'. Takvu je mater rodila, a ona je svojoj bistrinom, radom i upornošću, stvorila brend Severina.
Nevjerojatno, mnogi koji sam draga, poslije ovog članka bit ću im neshvatljiva i u čudu da ja poštujem Severinu i sve što je napravila u životu.
Napravila je mnogo!
A svi oni koji je vrijeđaju, osjeća se zloba ljubomore.
Nikako ne mogu shvatiti i ljuta sam na Dalmatince i Dalmatinke. To je naša Mala, to je naše dite i ako je pogriješila tu smo mi da je zaštitimo. Kao ja što štitim Malu koja je bila u meni 1990.
Žene! Žene! Žene! Koja to mogu biti zločesta bića.
Zašto? Zašto? Zašto?
Neradnice, ne njegovane, nesretne svojim životom i kada na scenu izađe naša 'Mala' sa osmijehom koje sve obara sa nogu. Dođe im da je ubiju, ali ne mogu pa je vrijeđaju i izvlače šporko rublje.
Znam! Svi bi obukli to njeno rublje da na sekundu osjete, ljepotu biti Severina.
Prošlo je 33 godine od kada nam je pokazala da postoji.
Onda je onda bila lipa 'Mala', sada je lipa žena, u punom smislu riječi.
Razapnite me, ali ja sam ponosna što je Severina Dalmatinka, kao i ja!
