Anja Norda je 19-godišnjakinja iz Vodica.
Radi se o nevjerojatnoj djevojci koja se bori s disleksijom - poremećajem čitanja. Učenica je srednje medicinske škole u Šibeniku i autorica knjige o disleksiji "Čitanje treba biti dostupno svima".
Nalazimo se u Međunarodnom tjednu disleksije te je potrebno ukazivati na poremećaj koji ne smije ostati tabu tema u Hrvatskoj.
"Borbe oko zadaće i moje unutrašnje borbe su se obično odvijale kod kuće, s mamom"
Anja je osnovala i Udrugu disleksičara "Norda Disleksija", a mi smo porazgovarali s djevojkom koja iz dana u dan pokazuje da ništa nije nemoguće.
- Moja priča s disleksijom je zapravo počela već nakon mog rođenja, jer je disleksija genetski predodređeno stanje i znakovi disleksije su bili sve očitiji kako sam odrastala. Kasno sam prohodala i progovorila sam s 4 i pol godine kad sam krenula na vježbe kod defektologa. Na vježbama se pojavio još jedan znak da sam ambidekster, da nemam dominantnu ruku, već da jednako koristim lijevu i desnu i da ću vjerojatno imati teškoća s matematikom, što se pokazalo istinitim. Nije me zanimalo čitanje i pisanje prije škole. U školu sam krenula jednu godinu kasnije od svojih vršnjaka na preporuku psihologa. Prve dvije godine školovanja su bile više-manje u redu i nekako nisam shvaćala da zaostajem za svojim vršnjacima, sve dok mamu u trećem razredu nije pozvala učiteljica i rekla da je više očekivala od mene i da predlaže da me se prebaci u posebni program jer sam bila loša u čitanju, pisanju i matematici. Mama je tada bila u šoku jer bilo je teškoća u pisanju zadaća, ali me je smatrala bistrim i ozbiljnim djetetom, lijepo sam komunicirala. Nakon toga je slučajno doznala za disleksiju kroz priču sa svojom prijateljicom koja je imala sina s dijagnosticiranom disleksijom, ali je bio dobar matematičar. Kroz tu priču je shvatila da sam to ja. Tražila je pregled kod logopeda. Evo, sad je 10 godina prošlo kako sam dijagnosticirana s disleksijom, disgrafijom i diskalkulijom - opisala nam je Anja na početku razgovora.
Nakon postavljene dijagnoze kreću i veliki problemi.
- Službeni logoped me nije mogao uzeti na vježbe jer je imao mnogo teže slučajeve, a kod privatnog u to doba nismo mogle ići jer nismo imale financijskih sredstava. Tako da je mama do sedmog razreda radila sve sa mnom, a do drugog srednje čitala je lektire i gradivo koje je bilo složeno. Što se tiče osnovne škole, bilo je to doba kad se malo znalo o disleksiji. Neki učitelji su bili divni i imali razumijevanja, a većina ne. Preporuka je obično bila da se moram više potruditi i raditi više. Bila sam mirno i povučeno dijete, pa sam prošla kroz osnovnu školu tiho i nezamijećeno. Borbe oko zadaće i moje unutrašnje borbe su se obično odvijale kod kuće, s mamom. Kako smo se selile pet puta, promijenila sam pet škola, ovo mi je šesta i situacija s disleksijom je bila više manje ista. Najteža situacija mi je bila u prvom srednje kad sam poslana na popravni, tada je mama odlučila čvrsto da se nešto mora ozbiljno poduzeti. Počela je proučavati disleksiju s engleskog govornog područja i prenosila je sve meni. Otvorile smo račun na Instagramu na engleskom jeziku i počele komunicirati s disleksičarima, različite životne dobi, diljem svijeta. Tako sam shvatila da smo svi različiti, a zapravo jako slični s jako sličnim problemima i životnim iskustvima vezanima uz disleksiju. Tako sam počela učiti o sebi i razumjeti se i to je uzrok što danas imam pozitivan pristup prema disleksiji.
Danas se moj život svodi na obitelj, školu i disleksiju jer nemam vremena za ništa drugo, tome sam posvećena, jer da bih bila dobra u školi moram puno više raditi, s puno strpljenja i organizacije. Kroz školu sam se uvijek nekako osjećala izolirana, a i sami znate kakva mogu nekad biti djeca i izolirati vas ako ste različiti - kazuje nam.
"Važno je da osoba zna što je disleksija i što nije i da se ne naruši njezino samopouzdanje što se jako često događa"
Skrenula je pozornost na važnost educiranja stanovništva o ovom poremećaju.
- Da sad izađete na ulicu i pitate ljude što je disleksija rekli bi vjerojatno to je neka bolest, mentalno oštećenje, to je ono što ima onaj koji ne zna dobro čitati itd. Situacija bi trebala biti puno bolja. Mislim da sam čak bila prije šest mjeseci jedina disleksičarka i osoba koja je pisala konstantno i samo o disleksiji na svom Instagram računu na našem području. Osim našeg najpoznatijeg disleksičara Bojana Navojca koji je javno ispričao svoju priču kao poznata osoba i još par ljudi, tema disleksije nije popularna s obzirom koliko ljudi ima disleksiju. Moramo biti svjesni da se radi o 10% stanovništva Hrvatske s različitim stupnjevima, od blagog do ozbiljnog oblika disleksije, i da im treba pomoć i podrška u školovanju i u životu, da si osiguraju bolju budućnost. Obrazovanje je jako važno, ako imate disleksiju može biti jako teško i disleksičari često odustaju od daljnjeg školovanja, a postoji i velika mogućnost da postanu na teret društvu, a ne korisni članovi - upozorava Anja.
Disleksija nije bolest, nego neurobiološko stanje.
- Osobe s disleksijom imaju drugačiju građu mozga i sam proces čitanja se odvija na drugačiji način nego kod nedisleksičnih osoba. Za disleksiju nema lijeka i cjeloživotno je stanje, uz terapiju stručnjaka logopeda u praksi se pokazalo da veliki utjecaj ima i okolina jer kroz školovanje za osobu s disleksijom je najvažnije da bude što ranije identificirana i da joj se pomogne kroz individualne prilagodbe, u školi i kod kuće. Važno je da osoba zna što je disleksija i što nije i da se ne naruši njezino samopouzdanje što se jako često događa. Važnost trokuta roditelj, učitelj i stručnjak je jako velika i pozitivan ishod je njihova pozitivna suradnja - priča nam Anja.
Navela je neke poteškoće s kojima se svakodnevno suočava disleksičar.
- Svako dijete se veseli školi i želi biti prihvaćeno u svojoj okolini, baš svako. No, kad iz dana u dan dijete doživljava neuspjeh i zapita se što nije u redu s njim ili kako njegovi prijatelji sve savladavaju lakše od njega, tada počinju prve sumnje, prvi strahovi i sram. Ovisi o djetetovoj osobnosti kako to doživljava i da li je otvoreno da podijeli te osjećaje s roditeljima i bližnjima ili okolinom. Djeca obično ne znaju kako se izraziti i sve ovisi o odraslima kad i kako će reagirati. Djeca s disleksijom imaju teškoće svakodnevno, ne samo u školi s čitanjem i pisanjem, disleksija kod neke djece pogađa i govor, zatim koncentraciju, kratkotrajnu memoriju, organizaciju u vremenu i prostoru i preklapa se s drugim stanjima (disgrafijom, diskalkulijom, dispraksijom, ADHD-om itd). Svaka osoba s disleksijom je drugačija i ima drugačije simptome i prema njima se treba krojiti individualna podrška kod kuće i u školi, a kasnije na radnom mjestu. Disleksičari moraju pet puta više raditi u školi da bi ostvarili iste rezultate kao njihovi vršnjaci. Trebaju više vremena, strpljenja, upornosti i naučiti biti jako organizirani. I uz to nije važno koliko puno radite nego kako radite. Ja sam tek u drugom srednje shvatila, prilikom istraživanja, što mi olakšava da lakše zapamtim informacije. Disleksičari uče najbolje kroz osjetila, multisenzorno, i to kroz više osjetila odjednom, kroz priče i kroz iskustvo, kroz praktični dio i jako je važno da razumijemo što smo naučili, nema učenja napamet jer to drugi dan nećemo znati. Moje učenje jedne lekcije izgleda ovako: obavezno slušanje na satu i zapisivanje, nakon toga to prepisujem, a zatim u power pointu radim prezentaciju uz vizualne dodatke, nakon toga radim iz prezentacije bilješke i onda naglas, da se čujem to ponavljam, često hodajući, do ispita. Kao što sam rekla, disleksija nije samo vezana uz školski život. Ako izostane podrška i razumijevanje okoline zbog svakodnevnih frustracija, srama i straha, dijete (kasnije odrasla osoba) ima lošu sliku o sebi, nisko samopouzdanje, može biti anksiozna ili depresivna, sklona drogama, alkoholu, zbog nižeg obrazovanja mogu raditi samo manje plaćene poslove ili dolaze u sukob sa zakonom. Javljaju se problemi u svim područjima života, u emocionalnom, obiteljskom, društvenom, profesionalnom životu. O tome se kod nas nažalost jako malo govori - govori Anja.
"Nemojte odustati od sebe i svog znanja, usprkos teškoćama koje disleksija stavlja pred vas"
Anja je autorica knjige „Čitanje treba biti dostupno svima“, informativnog vodiča za disleksičare i njihove roditelje, prvog takvog u Hrvatskoj.
- To je jednostavna knjiga o disleksiji. Važno mi je bilo da bude čitka i razumljiva svima, čak i djeci. Nastala je kao rezultat sudjelovanja na UPSHIFT projektu s mojim suradnicama Antonijom i Ivanom Crnogaća uz stručnu pomoć magistre Logopedije Mihaele Lulić i pod mentorstvom gospodina Andreja Hanzira. Ideja projekta je bila da se na njega prijave mladi koji su uočili problem u svojoj lokalnoj zajednici. Ja sam odmah znala da će tema biti disleksija, a moje cure su me podržale. Knjiga ima vrlo simboličnu narav, a to je poziv našem društvu da pristupi disleksičnoj zajednici na pozitivniji i otvoreniji način, s dobrodošlicom. Mislim da je znanje jako važno, a do njega dolazimo kroz čitanje. S pristupom znanju, otvaraju se nove mogućnosti i svi ih zaslužujemo. Istraživanja su davno pokazala da disleksija nema veze s inteligencijom, da su disleksičari prosječne i iznadprosječne inteligencije, ali zbog teškoća u učenju postaju ispodprosječne i prosječne osobe i ne iskoriste potencijal koji imaju.
I što je još jako važno za knjigu, to je bila podrška glumca i disleksičara Bojana Navojca, čija je priča o životu s disleksijom postala dio ove knjige. Disleksičari trebaju znati da nisu sami i da nisu jedini s tim problemom. Ima nas svuda, po cijelom svijetu i u svim profesijama. Poznati ljudi su važni jer kroz njihove priče učimo o nama samima i možda neke od nas potaknu da se odvažimo na nešto za što smo mislili da ne možemo i da nismo sposobni zato što ne znamo dobro čitati i pisati - kaže nam.
Zadovoljna je reakcijama na objavljenu knjigu.
- To mi je velika motivacija za daljnji rad. Imamo ograničene količine primjeraka jer smo odlučili da ćemo knjigu poslati u knjižnice širom Hrvatske da bude dostupnija široj javnosti. Knjiga je besplatna i nakon promocija u listopadu, znat ćemo koliko će još primjeraka ostati za fizičke osobe - opisuje Anja, čije će promocije biti u Šibeniku.
Upitali smo je kako vidi svoju budućnost.
- Naučila sam ići korak po korak. Sad pred sobom imam školsku godinu, pa maturu, zatim upis na fakultet. Moram se za sve dobro pripremiti i organizirati. Što se tiče disleksije, nastavljam raditi na tom području kroz Udrugu. Trenutno planiramo jedan projekt, EDU-RODITELJ za iduću godinu i bit ćemo aktivni na društvenim mrežama (Instagram, Facebook, YouTube računi Norda Disleksija) i podržavati našu disleksičnu zajednicu. Razumjeti kako živjeti s disleksijom je najvažnije za svako dijete s disleksijom i njegove roditelje da bi kasnije ta osoba postala neovisni i korisni član svoje zajednice i društva. Ima izuzetno talentiranih osoba s disleksijom koje sam upoznala kroz ove tri godine i šteta je da to društvo ne vidi zbog teškoća koje imaju djeca s disleksijom - kaže nam.
Na kraju je uputila poruku svim disleksičarima:
- Nemojte odustati od sebe i svog znanja, usprkos teškoćama koje disleksija stavlja pred vas. Naučite biti pozitivni i kad vam teško ide, jer jedino s pozitivnim stavom možete vidjeti rješenje problema! - zaključila je Anja.