Aj sad ti nađi riječi, one prave, one jake ubojite riječi koje se govore onima koji su nam nešto značili. Nema ih. Sve su otrcane, već izgovorene tisuću puta. Eto, baš za tu „priliku“.
Taj Đole, koji je pjevao između ostalog i o nekom panonskom mornaru (a o čemu sve nije pjevao?), bio je mlad kad sam ga prvi put vidio. On je ostao potpuno isti; mlad, da mlađi nije mogao biti.
Taj Đole, koliko je on ljepote širio; kroz stihove, melodije, osmijeh…
Glumio je nekog fakina. Ali nije uspijevao. Imao je on po izgledu, po motu, u govoru - sve ono što bi se moglo svesti pod dobroćudnog, romantičnog frajera vojvođanske ravni. Ako bi ga (greškom) smjestili u neko drugo okruženje – to više ne bi bio Đole; pjesnik, sanjar…Dobar ko' kruh, ko leb.
Koliko je on samo stihova napisao, pjesama otpjevao, ljubavi podario. Topline! Jedan od zadnjih… Ma ne - zadnji pjesnik sa tih dalekih prostora, zadnji borac za mir, za pjesmu.
I zato mu treba skinuti kapu.
Od svih lijepih riječi koje sam kanio napisati u ovom trenutku ostaje mi samo jedna: Đole, jednim, jedinim potezom zajebo si nas sve ovog popodneva.
Neoprostivo Đole!