Puno ćemo naučiti o roditeljstvu tijekom ove izolacije, bit će teško, ali samo hrabro - poručuje u razgovoru za portal HRT-a dr. Ranko Rajović, trenutno predavač na pedagoškom fakultetu u Kopru u Sloveniji. Kod izolacije djece zbog epidemije koronavirusa ističe tri velika problema: smanjenu mogućnost kretanja, strah i agresivnost koja se javlja kada su dugo u zatvorenom prostoru.
- Djeci će ovo ostati u jako lijepoj uspomeni. Jer to je prvi put, ne znam kada smo imali tu situaciju da provedemo jako puno vremena svi zajedno, počinje.
- Nije isto raditi s djetetom od pet ili četiri godine ili djecom koja su starija. Najgore je rješenje da im damo videoigrice, laptope, evo vam dva-tri sata, to ne ide tako. Mora se praviti raspored, kaže.
Preporučuje dnevnu rutinu: uključite djecu u pripremu doručka, ručka i večere. Nakon doručka slijede obveze, za starije online škola, dok manja djeca mogu gledati zanimljive emisije o životinjama, preporučuje Discovery i National Geographic.
- Onda ide ručak, njegova priprema. Onda slobodno vrijeme. Svako dijete će dobiti popodne slobodno vrijeme, sat ili sat i pol, možda i dva. Tu neka radi što hoće, gleda neki film, neku emisiju, može čak i videoigricu. Onda uvečer ide priprema večere. Onda se gleda neki obiteljski film, djeca zajedno gledaju s roditeljima. Mala djeca obično se stavljaju u krilo, mama ili tata, zajedno čitaju knjige, savjetuje.
Strah i pravila
Kako djeci objasniti koronavirus i zašto zbog epidemije ne mogu van, pitali smo ga.
- Djeca su uplašena, moramo im reći za virus, da je to koronavirus, da je to ozbiljno ali da ne brinu, da nije opasno ako se pridržavamo pravila.
Kako djetetu objasniti pravila?
- Mi znamo da se dijete mahinalno dodirne po licu, po glavi, dnevno možda i po sto puta. I sada uvodimo igru. Ne možemo reći: "Ne smiješ se dodirivati, to je opasno". Ne vrijedi. Moramo to napraviti kroz igru. Što napravimo? Igramo se. Napravimo neku tabelu i kažemo: tko god se dodirne po licu gubi bod, imamo deset bodova, to je start. I onda dijete gleda, ako se mama ili tata dirnu po licu, kaže: "E, vi ste se dodirnuli". I mi odmah sebi skidamo bod. Kada se dijete dodirne, brišemo njemu bod. I na kraju, ako se netko dodirnuo deset puta, on je taj dan izgubio. I vidjet ćete, za dva-tri dana dijete se neće dodirivati. I pazit će na roditelje. Odmah će reći: "Vidio sam, dodirnuli ste se".
A zašto to radimo?
- To radimo tako da dijete nauči da se ne dira. Tako da, ako se dogodi situacija za 10, 15 dana, jer mi ne znamo koliko će ovo trajati, da djetetu, kada se krene dodirnuti, mozak kaže "ne!". I vidjet ćete, neće se dodirnuti čak ni slučajno ako negdje idemo s njim u šetnju, objašnjava dr. Rajović i ponavlja: dijete mora znati što se događa, ali moramo mu dati do znanja da nije opasno ako se pridržavamo pravila, primjerice peremo ruke i ne diramo se po licu.
Da možda ima nešto u onoj "nesreća nikada ne dolazi sama" pokazalo se za Zagrepčane. Nakon potresa, mnogi su se roditelji na društvenim mrežama požalili kako im djeca od straha nakon potresa više ne mogu mirno zaspati.
- Dodatno ako se nešto dogodi, kao što je recimo bio potres u Zagrebu, djeca su uplašena, oni vide. Mi možemo njima pričati, ali oni nisu još tako veliki, oni shvaćaju da je to nešto ozbiljno. Oni čak i pomisle da mi možda glumimo, da to nije jako opasno, ali oni te strahove u sebi doživljavaju. Moramo pričati. Ja bih ovako: otvorimo atlas svijeta, kažemo gdje su potresi, nađemo na internetu gdje su tektonske ploče. Da malo pričamo s djecom: "Ovo su tektonske ploče, one se sudaraju. Gdje je najveći broj potresa? Pa tamo gdje se dodiruju, recimo u Japanu svaki dan imaju potrese. Godišnje imaju preko 350 potresa samo u toj jednoj državi". Da oni shvate da toga ima po svijetu i da to nije tako opasno kod nas jer mi nismo baš direktno na tim tektonskim pločama, kaže, dodajući kako s djecom treba otvoreno pričati.
- Ne treba kriti od djece istinu, naravno nećemo reći punu istinu, ali ono što je važno da roditelji znaju, dijete osjeća strah, ne samo za sebe. Možda čak više osjeća strah što će biti s roditeljima. Jer dijete sebe vezuje za roditelje. I ako je nešto opasno kao što je zemljotres, onda dijete pomisli što će biti ako se sruši njihova kuća. Što će biti s mamom, što će biti s tatom. Misle naravno i na sebe. I zato ima moramo pomoći da premoste taj strah, poručuje.
Vezano za epidemiju koronavirusa, preporučuje da im ponavljamo kako nije opasan za malu djecu.
- Da ne brinu za sebe. Čak nije opasno za roditelje, opasno je za baku i za djeda pa ćemo ih zbog toga manje gledati, možda nećemo ni ići kod njih dok ovo traje, da bismo ih sačuvali. I na taj način dijete shvati situaciju i bit će mu dobro. Ja često govorim: djeca nemaju veliki broj informacija. I onda se dogodi da ih pogrešno povežu. I to je veliki problem. Zato djetetu moramo davati informacije. Tko zna što je njemu u glavici njegovoj, ima jednu informaciju, drugu, a nema treću, četvrtu, ali ima petu. I pogrešno poveže. I odmah kreće neki strah. I često, to sam vidio, djeca ne pokažu taj strah, nego ga drže u sebi, kaže.
Agresivnost
Kao veliki problem koji se javlja u izolaciji dr. Rajović ističe agresivnost koja se kod djece javlja kada su dugo zatvorena.
- Zašto? Mozak je organ za preživljavanje i mozak se mora kretati, da nauči gdje smo, što smo, što je gore, što je dolje, da se vrti. I djeca zato imaju ogromnu energiju. Najveća energija koja je ljudima biološki dana, to je od treće do sedme, do 12. godine. I moraju se kretati. Dijete bez kretanja postaje nervozno, kaže Rajović i kao rješenje za one koji nemaju dvorište i zatvoreni su u stanu, predlaže poligone.
- Evo za malu djecu, što bih uradio. Recimo dijete od tri, četiri godine. Gledamo što voli raditi i prema tome napravimo neki poligon. Imam i sam četvero djece, znam što su voljeli raditi. Roditelji sjede u dnevnoj sobi, čitaju novine, gledaju TV, i malo dijete dođe - uplaši roditelje! I mi naravno moramo odglumiti da smo se uplašili! I dijete će nas doći dvadeset puta uplašiti. I svaki put se isto smije! Što onda učinimo ako već vidimo da dolazi 20 puta? Pa na vrata dječje sobe razapnemo lastiš kao paukovu mrežu, okačimo male zvončiće. Dijete prođe, mi kažemo: "Marija, čuli smo te!". I onda se vrati nazad jer smo primijetili da stiže. E, onda Marija će za minutu, dvije, tri, jako polako provući ruku, glavu, nogu da nas uplaši. Mi se uplašimo i ona se vrati. Ona će proći kroz tu paukovu mrežu 20 puta taj dan! - navodi primjer.
Odnos roditelja u izolaciji
U zatvorenom prostoru, pogotovo na dulji period, napetost i agresivnost može se pojaviti i kod roditelja.
- Puno smo sad s djecom u kući, njemu će to ostati cijeli život, to će biti period koji će upamtiti. I zato je jako važno, to svi znamo, ne treba se svađati pred djecom. Ali sad je dodatni pritisak na roditelje. Roditelji koji su sad zatvoreni pet dana, deset dana, 20 dana, ne znamo koliko će ovo trajati, i kod njih će biti neka agresivnost. I moraju se suzdržati zbog djeteta. Ako imaju neki problem, ja bih im preporučio, idite molim vas u odvojene sobe, smirite se malo, razgovarajte ili napravite neki plan. Ako imate nešto pričati, pričekajte deset minuta pa onda, a ne pred djecom. Jer tih situacija, ako ne budemo pazili, bit će puno. Što će njemu ostati u glavi: mama i tata koji se stalno svađaju?, komentira Rajović.
Više pročitajte i pogledajte OVDJE.
