Flora i fauna
Šumski pokrov ovog područja je, zbog stoljetnog čovjekovog utjecaja, uvelike uništen. No posljednjih desetljeća je, uslijed smanjene sječe drva i ograničenja ekstenzivnog stočarstva, primjetan proces obnove vegetacije. Biljni pokrov sačinjava oko 800 biljnih vrsta, među kojima je više ilirsko-jadranskih endema.
U šumama su najzastupljeniji hrast crnika, zelenika i tršlja, bijeli grab, crni jasen, maklen i hrast medunac. Područje je pošumljavano uglavnom alepskim borom i crnim borom. Nižu vegetaciju čine grmolike biljke iz porodica vrijeska, rašeljke, smreke (šmrika), drače i sl. Na kamenjarskim travnjacima se još vrlo rijetko može vidjeti pčelina kokica, inače ugrožena i strogo zaštićena vrsta.
Spomenimo i dvije možda najpoznatije biljne vrste koje uspijevaju na ovom području: smokva i divlja maslina.
GRADINA
Utvrda Gradina nalazi se u gradu Drnišu, na uzvisini od 344 m nadmorske visine, iznad kanjona rijeke Čikole. Izgrađena na lokaciji od strateškog značaja, nudi prekrasan vidik na grad Drniš i planinu Prominu, koji se dalje širi na Petrovo polje i vraća natrag u dubinu stjenovitog kanjona Čikole. Pretpostavlja se da je bila dijelom sustava utvrda u vlasništvu velikaške obitelji Nelipić. Tijekom vladavine Otomanskog carstva Gradina je bila nadograđena za obrambene svrhe. Dolaskom Mlečana, krajem 17. stoljeća, naređeno je njeno rušenje. Međutim, uskoro je obnovljena zbog prijetnje od provala Turaka, prisutne sve do 1715. god. U 19. stoljeću tvrđava je izgubila svaku funkciju i postala izvorom građevinskog materijala za rastući grad Drniš. Danas vidljivi ostaci na južnoj strani dio su srednjovjekovne utvrde, dok je središnja kula i sjeveroistočni obrambeni zid iz razdoblja osmanske vladavine. Gradina je registrirana kao spomenik kulture.
KLJUČICA
Tvrđava Ključica najveća je i najočuvanija srednjovjekovna utvrda na drniškom području i zaštićena je kao spomenik kulture. Izgradila ju je obitelj Nelipić u 14. st. Nalazi se na desnoj obali kanjona rijeke Čikole, u blizini sela Ključ na Miljevačkom platou. Podignuta je kako bi omogućila kontrolu mletačke trgovačke rute iz grada Šibenika prema zaleđu i Bosni. Preko rijeke Čikole, čije je povijesno ime u ovom periodu bilo Poljščica, prelazilo se mostom, što je obitelj Nelipić naplaćivala. Upravo ova naplata nije odgovarala Šibeniku, koji je u sukobu osvojio Ključicu i zapalio je.
Nakon niza nastavljenih sukoba, obitelj Nelipić dala je pristanak 1343. god. na rušenje utvrde. Planirano rušenje ipak se nije dogodilo, a Nelipići su izgradili i nekoliko novih manjih utvrda. Vremenom se moć obitelji smanjila, a Mlečani 1450. god. nude 1000 dukata za rušenje utvrde ili 200 dukata za preuzimanje kontrole nad njom. Međutim, ovi sukobi gube na značaju dolaskom Turaka koji su kontrolirali Ključicu od 1546. do 1648. god. Nakon toga utvrda je napuštena.
KAMIČAK
Ostaci utvrde Kamičak nalaze se na lijevoj obali rijeke Krke, uz pješačku stazu od Visovačkog jezera prema Roškom slapu. Iako je danas jako devastirana, sa malo sačuvanih ostataka, prema opisima iz 19. st. izgledala je poput „orlovog gnijezda“. Ujedno, ona je mjesto odakle potječu Nelipići, nasljednici obitelji Svačić. Ljudi ovu utvrdu često zovu i „Utješinovića grad“ jer je u 15. st. ova obitelj vladala Kamičkom. Utvrda Kamičak porušena je 1522. god. od Turaka.
MINARET - najzapadniji u Hrvatskoj
Osvajanjima Osmanskog carstva u 15. st. Turci dolaze i na drniško područje. Njihova vladavina u Drnišu trajala je od 1522. do 1683. god. Ovo razdoblje ostavilo je velik utjecaj u razvoju grada. Dokumenti iz ovog perioda opisuju Drniš kao grad koji ima pet džamija i „sahat kulu“, orijentalni toranj s gradskim satom. Većina ovih građevina uništena je kad su Mlečani preuzeli kontrolu teritorija. Današnja crkva sv. Ante izgrađena je na ostacima džamije, čuvajući originalnu arhitekturu interijera i eksterijera, sa dijelom izvornih ornamenata. Još bolje očuvan je i minaret iz 16. st. Ovaj minaret je najzapadnije izgrađen minaret Otomanskog carstva. Jedini je očuvan u Dalmaciji, i jedini je u Hrvatskoj koji potječe iz ovog razdoblja.
