Zajednicu "Cenacolo" osnovala je časna sestra Elvira 1983. za osobe koje imaju problema sa alkoholom. Međutim, tijekom rada zajednice primjetila je da svakim danom dolazi sve više mladića sa problemima ovisnosti o drogama, te se posvetila riješavanju i tih problema. Od tada do danas ima preko 40 kuća po cijelome svijetu. Prva kuća osnovana je u Međugorju 1990., zatim 1992. u Ugljanima kod Sinja, te u Biogradu n/m, Vrbovcu, Varaždinu, Šarengradu, u Šišincima kod Iloka i drugdje.
"Cenacolo" je kršćansko udruženje koje prihvaća mlade, nezadovoljne, očajne ljude svih vjera i nacija. Zajednica danas broji 35 bratovština po cijelome svijetu sa preko 1000 djevojaka i momaka. Prvi Hrvat u zajednicu je ušao 1990. Zajednica se zasniva na radu, molitvi i trpnji.
Ne dobiva pomoć od države, već se financira od donacija i priloga, te vlastitim radom. Sam ulazak djevojaka i mladića u zajednicu je zahtjevan, jer se traže pripreme djece i roditelja koji treba da slijede pravila i upute Zajednice za jedan tako važan korak. Stoga Zajednica svake subote u 13 sati u Mostaru, Međugorju, Splitu, Poreču, Zagrebu i Osijeku ima kolokvije - razgovore gdje trebaju doći roditelji bez djece prva 3 puta, vjerujući da sami roditelji najbolje mogu pomoći svojoj djeci, a potrebno je njihovo i njihovo povjerenje i poslušnost prema Zajednici. Kad dijete uđe u Zajednicu roditelji trebaju dolaziti na tjedne sastanke da bi bili na usporednom putu kao i njihova djeca.
Cilj Zajednice je ponovo okupiti obitelj. Danas postoji u svijetu 65 takvih kuća.
Razgovorali smo s jednim od korisnika kuće u Međugorju, 32-godišnjim Mateom Mičićem, momkom iz Zadra.
- U zajednici sam već par godina, imam 32 godine. Prva kuća u Hrvatskoj otvorena je u Ugljanima 1992. godine, a kuća u Međugorju se zove Polje života, postoji tu više od 25 godina. Pomaže ljudima koji uglavnom imaju problema s ovisnošću, poput kocke, droge, alkohola...
Koliko zajednica ima ukupno kuća?
- U Hercegovini dvije - muška u kojoj ima 10-15 članova i ženska s oko 20-25 žena. Zajednica je poznata po tome što je internacionalna, ima nas sa svih strana svijeta, skoro 15 nacionalnosti. Imamo članove iz Kolumbije, Poljske, Slovačke, BiH, Njemačke, SAD-a i slično.
Kakva su pravila u zajednici?
- Mi najčešće kažemo da je najveće pravilo ljubav, da trebamo voljeti jedni druge. Pokušavamo živjeti jednostavan kršćanski život, znači moljenje krunice, posao, sveta misa... Zajednica ima pravilo i da se osoba kad tek uđe u Centar jedno vrijeme mora izolirati i naći neki svoj mir. U tome mu dosta pomaže anđeo čuvar, odnosno osoba koja bude s njim u tom početnom periodu, prati ga i vodi. Kako je rekla majka Elvira, naša utemeljiteljica, ova zajednica je dosta zahtjevna, na primjer ne smije se pušiti, nema pristupa internetu, ne može se gledati televiziju kad god želiš i druge stvari na koje smo navikli u vanjskom svijetu. To ne znači da su ljudi ovdje nesretni, upravo suprotno, to pomaže da se odmaknemo od svih onih negativnih stvari koje svakodnevno gledamo na vijestima. Evo na primjer, nedavno smo baš lijepo dočekali Božić i Novu godinu, uz druženje i pjesmu.
Vjerujem da bi mnogi arhitekti pozavidjeli kako ste izgradili zajednicu, a sve vlastitim rukama. Ima tu lijepih kućica, okućnica, bunara, sve od drva i kamena, kao u božićnoj bajci...
- Ova zajednica ima skoro 30 godina i skoro svaki kamen ima svoju priču kako se kaže. Kad sam prvi put tu došao, doživio sam to kao naslijeđe koje treba njegovati. To je tolika volja ugrađena u sve to, vidiš da je svaki kamen dodavan iz srca, pa onda osjetiš da i ti sam moraš dati sve od sebe. Ovdje radimo i dosta zahtjevne fizičke poslove, bavimo se stolarijom, obrađujemo i željezo, kamen... sve ovo je sagrađeno rukama ljudi koji su obitavali ovdje i to ima jednu neprocjenjivu vrijednost, jer ne samo da korisnici tu grade kuće, već izgrađuju i sebe, vraćaju si dostojanstvo i vjeru u život.
Uz to, momci ovdje nauče poslove koji im kad odu mogu pomoći da zarađuju za svakodnevni život. Puno njih nije ni znalo kakve talente kriju u sebi dok nisu došli ovdje.
Neki ljudi u zajednici ostaju par dana, neki par godina, neki se vraćaju jer opet upadaju u pakao ovisnosti, svatko ima neku svoju priču... Kakva su vaša iskustva?
- Moje iskustvo je da se treba čvrsto držati molitve i ne treba osuđivati. Postoje oni koji se i nakon 7, 8 godina provedenih u zajednici svejedno vrate na put ovisnosti, ali to nije kraj. Ima jako puno onih koji su otišli, stvorili obitelji, rade, dobro funkcioniraju u društvu, a opet ima i onih koji se vrate, ali to ne znači da su izgubljeni. Zajednica je kao obitelj koja će te uvijek primiti, bez osuđivanja. Najgore su predrasude, kad društvo osuđuje one koji nisu dovoljno snažni da se snađu u vanjskom svijetu, a njima baš treba jedan zagrljaj i utjeha. Ja sam 13 godina u zajednici, zavolio sam život tu, a bio sam jedno vrijeme i misionar u Meksiku. U zajednicu je jako teško ući, ali još je teže i odlučiti se za odlazak. Tu se živi jedna dimenzija prijateljstva, istine, poštovanja prema sebi i drugima, da se od toga teško kasnije odvojiti. Vanjski svijet je jedna stalna borba i jako je teško naći pravog prijatelja, dok u zajednici živimo to iskustvo pravog prijateljstva i jednostavno si zaštićen. Ja sad imam želju izaći iz zajednice i to ću sad napraviti korak po korak, ne želim ostaviti dojam da je mene strah, ne daj Bože, nego uvijek želim ostati djelomično povezan sa zajednicom i biti svjedok svega što se ovdje može postići.