Splitska peškarija je mjesto gdje su se odgojile generacije Splićana. Više od stotinu godina peškarija je mjesto gdje se susreću priče, anegdote, tajne... Jednostavno - možemo je nazvati srcem Splita.
Dio peškarije je urarska radnja obitelji Ivulić, koja prkosi vremenu još od 1937. godine. Tada je šjor Petar Ivulić otvorio obrt koji će postati jedan od simbola peškarije, ali i Splita.
Danas, više od osam desetljeća poslije, obrt je i dalje otvoren, a u njemu svakodnevno vrijedno radi šjor Zlatko Ivulić, 75-godišnjak, kojeg slobodno možemo nazvati dušom splitske peškarije. Radnju je preuzeo od svog oca prije 41 godinu, a iako su i njega sustigle godine, na mirovinu ne pomišlja. Doći na peškariju, a ne svratiti vidjeti Zlatka, je kao doći u Rim i ne vidjeti papu, govore mnogi.
"Radit ću dok budem moga. Imam oči sokolove i ruke su mi mirne, ali sve se to može u noći okrenuti"
Kaže da se promijenilo puno toga otkad je preuzeo radnju od oca. Prošlo je puno godina...
- Promijenilo se mnogo toga. Imali smo u međuvremenu i rat. Oni koji su došli nisu prihvatili naše običaje, nego svi povlače na svoju stranu. Posla uvijek ima, ali sve manje i manje. Sada možete sat kupiti na pazaru za 100 kuna i bacite ga nakon mjesec dana. Malo ljudi popravlja danas satove. Skuplja je danas baterija od tih satova - kaže šjor Zlatko na početku razgovora.
Iako je duboko zagazio u osmo desetljeće života, na mirovinu ne pomišlja.
- Moj otac je radio skoro četrdeset godina. Umro je prije dvanaest godina, a radnju je otvorio 1937. godine. Netko me zna upitati jesmo li stariji mi ili peškarija. Ja njoj dajem pravo jer je to institucija. Napravljena je 1890. godine. Otac mi je zanat završio u Zagrebu i ovdje otvorio radnju. Od penzije ne bi mogao živjeti. To je do 3.000 kuna maksimalno, a ovako uvijek uvatiš za kako se kaže crni kruh. Radit ću dok budem moga. Imam oči sokolove i ruke su mi mirne, ali sve se to može u noći okrenuti. Ako izgubim vid ili počne ruka drhtit, mogu odma ključ u bravu - svjestan je Zlatko.
Nažalost, urarstvo pomalo izumire, a Zlatko nade polaže u svoju kćer.
- Sin nije tio, ali planiram kćer ubacit. Meni još dolaze mušterije pokojnog oca. Računan na nju i volio bi bar da radi ka urar na četiri ure. Otkad je korona, radim od 7 ipo do 12 ipo. Popodne grad ne liči na grad. Liči na veliko selo bez ljudi. Da nije Peškarije, moga bi davno zatvorit. Čuješ, ko god dođe po ribu, vidi mene. Prvi otvorim ujutro, a neki čak i u 10. Ujutro popijem kavu, uzmem Slobodnu i već ranom zorom mijenjam baterije. Za nas se zna jer smo najstariji u Splitu, pomogao mi je i radio u ovom poslu. Znaju mi doći ljudi i pitati me jesam li ja Ivulić s radija. Tek onda mi daju sat - kazuje nam.
"Ljudi umiru, nema nas jednostavno"
Kaže, dolaze mu svi, ali...
- Što se tiče baterija, dolaze mlađi ljudi, od trideset do pedeset godina. Stariji popravljaju mehaničke satove. Na Peškariju dolazi samo stari svit, od pedeset do osamdeset godina, nema mladog svita...
Šjor Zlatko se više od četvrt stoljeća javlja u eter Radio Splita s peškarije, kazujući Splićanima kakva je ponuda ribe.
- Jadran je bogat ribom, ali zadnjih dvadeset godina smo izgubili puno ribara. Nekada je iz Milne dolazilo šest ribara. Rekao bih da je Milna hranila Split ribom, a sada ne dolazi niko. Imam kuću u Bolu jer sam po ocu Bračanin. Tamo su ljudi gladni ribe. Neće niko u ribare. Znate kako se kaže: u ribara mokre gaće. Ljudi umiru, nema nas jednostavno - priča nam.
Ipak, jedno mu nije jasno.
- Rekao bih da se korona jedino na Peškariji nije osjetila. Problem je prodat jeftinu ribu. Šampjer, škampi, škarpina sve košta 200 ili preko kuna. Problem je prodati ovu do 50 kuna. Svi kukaju da nema para, ali skuplja se prvo proda. Nas je srdela othranila, a i gira je dobra. Svaki dan sam na Peškariji i vidim da šampjer od 180 nestane za po ure. Ostanu srdele i mali molići. Prije dva dana me zamolio jedan prijatelj da mu nađem ribu. Našao sam 5-6 šampjeri, ali nisu tili u podne ipo spustiti ispod 160 kuna. Ta će riba opet sutra doći na Peškariju. Eto ti - slegnuo je ramenima šjor Zlatko.
O Splitu danas govori ovako...
- Izgubio je dušu. Prije je na Pjaci bilo glavno okupljalište, a kasnije na Rivi. Meni kažu ljudi da poslije pet nema ni pasa po gradu, a kamoli čovika. I prije korone je bilo tako. Slaba nam je platežna moć, puno ljudi ne radi. Kupe se boce da bi se preživjelo. Ružno je reći, ali mislim da ima ljudi koji su gladni - tužno nam je rekao.
"U Hajduka sam se razočarao"
Njegov otac i Hajduk su isto godište. Zlatko je bio službeni reporter Bijelih dok su još igrali na Starom placu. Nije sretan s današnjim Hajdukom.
- S mojim ocem je jednom razgovor radio pokojni Momčilo Popadić. Pitao ga je kada je rođen, a on mu je rekao da je star ka i Hajduk. Značio, bio je rođen 1911. godine, kada je i Hajduk osnovan. Od Hajduka sad nema ni "H". Minjaju se treneri i ne znan šta reć na to. Nekada sam snimao i bio Hajdukov službeni fotoreporter. To je bilo na Starom placu. Kada smo ga napustili, nisam vidio neku igru da mi ostane u glavi. Prije je Hajduk putovao po cijeloj Europi, kao i Jugoplastika. Sada nema ništa od toga. Evo u petak su tukli Šibenika 1:0. Ma šta 1:0, to triba dat pet golova. Na koncu ti Caktaš falije i penal. U Hajduka sam se razočarao. Imam neke plakete koje držim u radnji samo radi pokojnog oca. Imao je pretplatu na Starom placu. Bio je u trećem redu, sjedalište 146 na zapadnoj tribini - sjeća se Zlatko.
Njegova radnja je nezaobilazna za sve koji dolaze na ribarnicu. Jedan gost mu je posebno bio drag.
- Sjećam se dok mi je dolazio legendarni Hajdukov kapetan Frane Matošić. Govorio mi je da nije doša kod mene, da ne bi ima koga pozdravit po gradu. A bio je kapetan Hajduka. Sve se promijenilo. Znam da je sada i korona, ali grad je pust da te strah po mraku ići njime. Ajme je to - ponovio je.
Šjor Zlatko i javljanja s peškarije...
Zlatko je omiljen glas Radio Splita već dugo...
- U radijske vode me uveo Jadran Marinković. On bi imao srijedom emisiju na Radio Splitu. Nazvao bi me i pitao da mu kažem kakva je ponuda ribe. Ja bi mu javio, a nakon par javljanja mi je rekao i pitao zašto da mu to ne kažem uživo. To sam odgađao, ali jedanput me nazvao i tako samo počeo. Sada se javljam petkom u devet manje kvarat. Prošao sam već na radiju 4-5 glavnih urednika. Ljudi po nama navijaju satove. Rekao sam im da sam urar i da budu točni. Tako da sam u eteru petkom ujutro sa peškarije - govori Zlatko.
Iako smo na pragu veljače, nikad nije kasno za dobre želje u novoj godini svojim sugrađanima.
- Želim im sreću, zdravlje i da nas korona što prije zaobiđe, da se biro isprazni i da krenemo naprijed - zaključio je šjor Zlatko.
