Vijest o smrti Jakše Fiamenga primio sam s velikom tugom.
Čuli smo se na Badnjak i izmjenili staru otočku čestitku: "Nadobro ti doša Bodnji don", a sutradan, na Božić, smo se i vidjeli. Nažalost, bilo je to posljednji put.
U bolničkoj sobi sjedili smo jedno pored drugog i razgovarali. Poklonio sam mu svoju novu knjigu sa temom konobe, težačke konobe koju je iznimno volio.
Listao je pažljivo i rekao: "Meni fali logistika".
Želio je reći da bi i on rado objavljivao.
Toliko mu je falilo stvaranje.
Imao je silnu želju za stvaralaštvom. Živio je za to.
To je bio način njegove komunikacije sa svijetom.
I stvorio je Jakša u svom životu za tri života.
Njegova biografija to najbolje govori.
A nisu to samo pjesme.
Sve nam je to Jakša na odlasku ostavio.
Tužan sam. Tužan sam upravo zbog nedostatka te "logistike", potpore koju mu nismo pružili.
Jer mogao je Jakša još mnogo toga napisati. Imao je on još toga za reći.
Sada će i njega ponit njih šest među ruke i odnit ga tamo okle se ne vraća.
A vrh stola prazna ostat će katrida.
Često pišem o našem odnosu prema baštini, pa mi se čini da sam već i dosadan, ali naš odnos prema Jakši potvrđuje sasvim suprotno: Malo se piše o tome, premalo se upozorava.
Jakša je naša baština.
Toga ćemo tek biti svjesni kada budemo slušali njegovu bogatu ostavštinu, baštinu koju nam je ostavio u nasljeđe, pjesme koje smatramo našima i po kojima smo prepoznatljivi.
Ali, kao u mnogim drugim primjerima, zapuštamo i napuštamo svoju vlastitu baštinu.
Koliko god to bilo teško čuti, svi smo na neki način zajedno napustili i zapustili Jakšu.
Onda kada nas je najviše trebao.
I ne bi trebali šutjeti o tome, već se ozbilno zamisliti.
Neka ovo ne bude kritika za ono neučinjeno, jer se vrijeme ne može vratiti, nego poticaj da se prema baštini u bilo kojem obliku, a pogotovo ljudskom, odnosimo kako ona to i zaslužuje, dostojanstveno.
Možda je vrijeme da se napokon trgnemo, da se probudimo iz tuđeg sna, kako je to pokojni Delmata govorio i da se vratimo sebi dok još imamo kome.
Hvala ti dragi Jakša za sve one divne riječi koje si nam ostavio. Hvala ti za ono vrijeme koje smo provodili skupa.
Držim u ruci tvoj mali "Božji hlad" i ostavljam ovdje zapisane tvoje misli sa samog početka stvaralaštva na razmišljanje svima nama koji ostajemo:
"Tek onda
Kad više nikome ne budeš trebao
Mirno idi u svoju smrt
I ne vraćaj se"
"Ovakvu smrt
Svi ne mogu osjetiti
Iako su do guše zaglibili u njoj
Gledajte smrtnici i dalje u zvijezde
Igrajte se i estetiizirajte pojmovima
Koji su iznad vas
Sve ste sveli na ljepotu
A pravu ljepotu nikad nećete spoznati"
"Govorim kao čovjek
Možda iz basa
Otkud bi inače mogle doći opomene
Strah me je ove sveopće ravnodušnosti
Jer utvrđuje i u meni kamen
Na kojem završavam svoj plač
I sam sve indiferentniji
prema tako dobrim zamislima"