Marina Mrđen je mlada Splićanka koja je na splitskom Filozofskom fakultetu diplomirala povijest i hrvatski jezik i književnost, te završila preddiplomski studij opernog pjevanja na Konzervatoriju u Beču.
Poznata je i po tome što volontira već dugi niz godina. Prije pet godina je posjetila misijsku zajednicu sestara milosrdnica u Bumi na Solomonskim otocima, gdje je sedam mjeseci podučavala engleski jezik u osnovnoj školi.
No, ova vrijedna djevojka se u ovim trenutcima nalazi na najvećem izazovu do sada. Naime, odlučila je sa svojom prijateljicom Anom otputovati u Španjolsku s još jednim plemenitim ciljem. Odlučila je prohodati ukupno 800 kilometara dugu rutu poznatu kao Put svetog Jakova ilitiga Camino de Santiago.
Cijeli Put se prelazi u prosjeku za 30 dana što daje dnevni prosjek od nekih 26 kilometara po danu. Naravno postoje dani kada se može prijeći više ako to dozvoljava konfiguracija terena, ali i oni dani kada su hodočasnici usporeni kišom, snijegom, bolešću, umorom. U principu se Put spušta prema moru cijelo vrijeme, ali postoje dionice kad se Put uspinje.
Na koji način žele pomoći?
Marina i Ana su pokrenule online kampanju, a cilj je skupiti 5.000 eura, kako bi pomogle djeci sa Solomonskih otoka. Žele da djeca imaju svakodnevni topli obrok, a dio novca žele iskoristiti za kupnju naočala, lijekova i medicinske opreme koja im je najpotrebnija.
Projekt je zapravo pokrenut 2018. godine pod imenom Takulana welaki ("Djeca za djecu"), ali je nažalost prekinut tijekom perioda pandemije.
Pomoći im skupiti potrebna sredstva možete preko https://gogetfunding.com/takulana-welaki-children-for-children/
Portal Dalmacija Danas će pratiti djevojke na njihovom putu te ćemo u četiri nastavka s čitateljima podijeliti iskustva Marine i Ane.
Donosimo drugu priču:
8. dan putovanja Bilbao - Portugalete (33 km)
"U Bilbau smo se ujutro zadržale zbog dva tehnička razloga - napali su nas baby krpelji i čekala nas je administracija. Dok je Ana tražila po apotrkama sprej i način kako da ih se rješimo, ja sam se upoznavala sa svijetom objava i heštegova i tražila način za online prikupljanje donacija. U međuvremenu se oko nas odvija paralelni svemir, u sigurnu kuću stiže nova obitelj - majka s troje male djece. Malo je potrebno da se razbije ogledalo zahvalnosti i da sve naše muke postanu dječja igra.
Iako smo krenule dosta kasno, uspješno smo odradile i višak od planiranih kilometara. Prvo smo razgledale grad prepun kipova i predivnih grafita i posjetile muzej Guggenheim (ispred kojeg se nalazi ovaj gigantski pauk). Prošle smo i kraj sklupture Sirguera, spomen na jake žene koje su na ruke konopima vukle brodove uz estuarij rijeke Nervion . Nastavile smo po betonu put Portugaleta (usputno osvježenje u Lidla - krema za sunčanje i jugo de naranja) i spremile se na nezaboravnu vožnju.
Ako mislite da ste se do sada vozili svim prijevoznim sredstvima Biskajski most će vam biti ugodno iznenađenje. U gradu smo naišle i na predivnu skulpturu Madre África (žena odlazi iz Afrike sa svojom djecom). Via verde je odnijela posljednje kilometre tog dana, utrka ranaca i biciklista. Nogice su bile sretne i zadovoljne čim su pobjegle s užarenog betona!"
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
9. dan putovanja Pobena - Castro Urdiales - umalo Laredo (40 km)
"Buđenje ranom zorom je najavilo još jedan oblačan dan idealan za putovanje. Poluotvorenih očiju stižemo na predivnu plažu u Pobeni, kilometri pijeska i mora pred nama. Puteljkom smo nastavili uz more, stazom gdje je nekad bio rudnik.
Svaki prizor stijena i mora je sve začuđujuće lijepši od onog prethodnog. Sunce je polako izašlo, a mi smo grabile uzbrdicom kad najednom pokraj jedne kuće naiđosmo na kašetu krušaka koje su oprane i ostavljene za peregrinose prolaznike. Malo je reći da smo bile oduševljene! Napokon stigosmo u Castro Urdiales, predivan pomorski grad slavnih kitolovaca. Tvrđava i impresivna crkva Santa Maria de la Asuncion nažalost bile su zatvorene, ali smo nastavile predivnom plažom gdje mi je oko uhvatilo jedan zaista dirljiv moment.
Na klupici su sjedile tri generacije - baka, trudna majčica i malena djevojčica. Majka je bila u sredini, a baka i djevojčica su držale ruke na njenom velikom trbuhu osluškujuci život u nastajanju. Vrijeme nekad stane, a i ti s njim!
Čekalo nas je jos betona i mala stranputica (nisu sve prečice dobre), ali nakon dugih 40 km i odpadajućih peta stižemo u neobični albergue samostan Casa de la Trinidad. Provele smo noć u malenoj kapelici na madracima jer je kapacitet samostana već bio popunjen. Kuća je vrvila od zivota, upoznale smo puno novih lica s kojima se još nismo sreli na putu."
10. dan putovanja Laredo - Santona - Guemes (27 km)
"Otvorile smo očice i krenule se spremat na put. Kako smo u nedjelju dosta putovale nismo stigle na misu, a sestre su pri ulasku u samostan spomenule kako ujutro možemo doći na molitvu. Ušle smo u prostranu crkvu, ali nismo vidjele baš nikoga. Pratile smo njezan zvuk gitare do malene kapelice. Sestre su i nas uključile u molitvu, čitale smo molitvu za peregrinose. Nisu nam na ljepši način mogle poželjet sretan nastavak puta. Njihova pobožnost oduzima bez daha, one svaki dan mole na one koji hodočaste uz molitvu i pjesmu.
Izašle smo iz samostana i vrlo brzo stižemo na jos jednu predivnu (opet kilometarsku) plažu, pa zatim još jednu gdje nas je čekao brodić za Santonu. U pokrajini Kantabriji (a i sire) poznati su njihovi slani inćuni i tuna. Nama je ipak bilo malo prerano za riblje specijalitete pa smo, čekajuci kišu da preskoči u dekresendo, nazdravile s jednim jugo de naranja.
Naišle smo na jednu predivnu zaobilaznicu preko (opet) planine od pijeska nakon koje smo opet bile nagrađene predivnim pogledom na ocean. Na putu smo također upoznale tele podrijetlom iz Dalmacije (dalmatinac style) kojem smo se kulturno i uljudno javile. Večer smo dočekale u albergeu u Guemesu i upoznale veličanstvenog Ernesta (vrijedilo je iako je zadnjih 10 minuta uzbrdice bilo kritično).
Skuhali su nam večeru (napokon juha!), dali i desert te počastili predivnim pricama o sjevernom Caminu (Camino para vida), a uz sve to stigle smo im demonstrirati uz pratnju njihove gitare(ko pita, ne skita) neke divne hrvatske pjesmice. Večer za pamćenje u svakom pogledu! I da, najviše peregrinosa na jednom mjestu (i općenito) otkad smo započele ovu neobičnu pustolovinu."
11. dan putovanja Guemes - Santander - Mogro (24 km)
"Buđenje na predivnoj planini i oproštaj s našim predivnim domaćinom Ernestom. U svojoj knjizi perevrinosa posebno je obilježio nas dvije Hrvatice (kaže da mu Hrvati nisu česti gost) - Ana je tako postala sAna (jer je medicinske struke), a ja ostala i postala pjevačica.
Polagani spust doveo nas je opet na šetnicu uz obalu, a najbolji način za proslavit takav pogled i za rashladit se bila je lubenica (apsolutni pogodak)! A onda nešto još divnije, opet kilometarska plaža i postadosmo u trenutku bosonoge djevojčice u hrpi izgorenih kupača. Putem smo sreli kompanjone iz prijašnjih albergea i svi zajedno smo se ukrcali na brod do Santandera. Nismo zapale u vrevu velikog grada, na brzinu smo ručale i produžile dalje na vječnu cestu (opet beton)! Dio puta smo također prešle vlakom, vožnja od čitave dvije minute do Mogra gdje smo se naposlijetku i smjestile na zasluženi odmor.
PS - korištenje broda/vlaka je dozvoljeno u izvanrednim slučajevima u kojima vas poštedi nekih 17-ak kilometara okolnog puta."
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
12. dan putovanja Mogro - Santillana de Mar - špilja Altamira (detour) - Cobreces (36 km)
"Prolazeći pomorske gradove Mar 1 i Mar 2 nijednom nismo naišli na more, ali jesmo na pokoju plavu kuću (moda Kantabrija). Fun fact - Španjolci vole davati svojim kućama imena pa smo se zabavile čitajući kako se kuće zovu po putu.
Iz industrijske zone Mar 2 cesta nas je odvela do Santillane del Mar. Gradić pun karaktera odiše životom, nakon kilometara samoće upale smo u gradski šušur. Prvo smo posjetile klaustar i romaničku crkvicu De la collegiata. Oduševila nas je diorama prikaza mjestašaca i situacija iz posljednjeg tjedna Kristova života, a u crkvici se nalazi i grob sv. Julijane iz Nikomedije.
Potom smo se osladile uz mliječne kolače i čokoladu proizvedenu od mlijeka iz lokalne mljekare. Posjetli smo i gradski muzej s kipovima i reljefima Jesusa Otera, a potom smo na ulici osluhnuli zvuk violine. Odjekivala je niz ulicu Bach-Gounodova Ave Marija, a magični solo se pretvorio u improvizirani duet. Kao da su svi prolaznici na ulici na trenutak zastali i čudili se tom trenutku koliko i mi same.
Posjetile smo i muzej renesansne umjetnosti s predivnim prikazima kršćanskih svetaca. Iako su nas nožice već polako počele boljeti, nismo mogle odljeti da malkice ne skrenemo s puta kako bismo posjetile muzej Altamire i uživo vidjele jedno od najstarijih sačuvanih remek dijela sačuvanih na stropu pećine (koji su sasvim slučajno 1879. otkrili Marcelino Sanz de Sautola i njegova kći). Putujući dalje naišle smo na velika krda kantabrijske vrste goveda (s karakteritičnim rogovima) i na jednu kravicu odmetnicu koja se sakrila u hladu i čekala nas da joj se po propisima javimo. Unatoč ideji da je povedemo sa sobom (koja nas je držala poprilično dugo) odlučile smo ipak da nastavimo dalje i potražimo smještaj za tu noć."
13. dan putovanja Cobreces - Comillas - San Vincente - Munorrodero (37 km)
"Uvijek je predivno buditi se rano jer dočekaš ovakve izlaske sunce. Pa neka padne i koji podočnjak, isto se isplati. Malo nakon polaska uhvatila nas je kiša, hrabro smo se obukle u naše kabanice (ispod kojih je temperatura ugodnih 52 stpnja) i zaputile dalje. Na putu smo naišle na jednu predivnu magaricu koju je također otuširala kiša pa smo malo proćakulale i podijelile muke.
U Kantabriji je većina crkvi na koje smo naišli bila zatvorena (imaju radno vrijeme za razliku od onih u Baskiji), ali naišli smo na malo čudo - crkvicu sv. Roka. Tako smo zapjevali Gospi Sinjskoj i pričekale da se kiša malo smiri. Opet smo izašle na obalu i naišle na pravu tustičku oazu, strance koji ne pozdravljaju s Buen camino već nose svoje surferske daske i spremaju se uhvatiti velike valove. Sunce nas je pohalo i pržilo pa smo svratile na kratku pauzu sa sladoled (dobar je za podizanje morala).
Naišle smo i na manje tustičku plažu pa smo i mi odlučile zaplivat (koliko se plivat može) u superhladnom oceanu. Dugom šetnicom i preko nekoliko mostića došli smo do našeg smještaja."
14. dan putovanja Peseus - Unquiera - Andrin - Llanes (32 km)
"Ujutro smo nadobudno pratile naše gladne nosiće i završile u pekari koja nam je donijela pokoji problem o čemu više u nastavku. Opet nas je ruta vodila uz more, 50 nijansi plave kamerom neuhvatljive. Istina, Španjolci nemaju naše otoćiće, ali i njihovi kameni grebeni imaju poprilično šarma. Sunce nas je pratilo cijelim putem pa smo pribjegli našim šeširima (neugodan novi modni krik) za zaštitu.
Na putu smo svjedočile jednom predivnom fenomenu pod nazivom Bufones de Arenillas, kroz pukotine u kamenim stijene pod udarima valova izbija more poput kakvog slanog gejzira. Od siline udara valova, čini vam se da tlo podrhtava kao boksačka vreća. Empanada aka falša viška pogača nam je u međuvremenu malo naštetila pa smo napravile kraću pauzu da se oporavimo.
Nastavile smo potom (još uvijek uz obalu, ali malkice dalje) do mjestašca Andrin i još jednom prešle preko mosta. Bilo bi zanimljivo da smo ih do sada brojale, sigurno se broj već približava tisućama.
Naposlijetku još jedan fenomen pred nama - Llanes i plaža bez mora. Ostavile smo rance na početku plaže i nahodale se Bačvicama bez mora. Dočekali su nas hladni valovi koji jure poput kakvog perpetuum mobila. Nisu doduše imali dovoljno snage da vrate more cijeloj plaži. Llanes nas je počastio s iznimnim pogledom na rog Francuske i utvrđenjem. Fun fact - riva u Llanesu je travnata, a more se nalazi nekih desetak metara ispod nje.
Putem do smještaja naišle smo na maleni plastenik te se počastile ukusnim nektarinama u kojima smo uživale više od svih onih turista koji su se i dalje izležavali i ćakulali pokraj plaže."
Fotogalerija drugog tjedna putovanja:
