Marina Mrđen je mlada Splićanka koja je na splitskom Filozofskom fakultetu diplomirala povijest i hrvatski jezik i književnost, te završila preddiplomski studij opernog pjevanja na Konzervatoriju u Beču.
Poznata je i po tome što volontira već dugi niz godina. Prije pet godina je posjetila misijsku zajednicu sestara milosrdnica u Bumi na Solomonskim otocima, gdje je sedam mjeseci podučavala engleski jezik u osnovnoj školi.
No, ova vrijedna djevojka se u ovim trenutcima nalazi na najvećem izazovu do sada. Naime, odlučila je sa svojom prijateljicom Anom otputovati u Španjolsku s još jednim plemenitim ciljem. Odlučila je prohodati ukupno 800 kilometara dugu rutu poznatu kao Put svetog Jakova ilitiga Camino de Santiago.
Cijeli Put se prelazi u prosjeku za 30 dana što daje dnevni prosjek od nekih 26 kilometara po danu. Naravno postoje dani kada se može prijeći više ako to dozvoljava konfiguracija terena, ali i oni dani kada su hodočasnici usporeni kišom, snijegom, bolešću, umorom. U principu se Put spušta prema moru cijelo vrijeme, ali postoje dionice kad se Put uspinje.
Na koji način žele pomoći?
Marina i Ana su pokrenule online kampanju, a cilj je skupiti 5.000 eura, kako bi pomogle djeci sa Solomonskih otoka. Žele da djeca imaju svakodnevni topli obrok, a dio novca žele iskoristiti za kupnju naočala, lijekova i medicinske opreme koja im je najpotrebnija.
Projekt je zapravo pokrenut 2018. godine pod imenom Takulana welaki ("Djeca za djecu"), ali je nažalost prekinut tijekom perioda pandemije.
Pomoći im skupiti potrebna sredstva možete preko https://gogetfunding.com/takulana-welaki-children-for-children/
Portal Dalmacija Danas će pratiti djevojke na njihovom putu te ćemo u četiri nastavka s čitateljima podijeliti iskustva Marine i Ane.
Donosimo treću priču:
15. dan putovanja Barro - Ribadesella - San Esetban de Leces - La Vega (32 km)ž
"Rano smo (kao i obično) krenule do sljedeće lokacije, a prešavši rijeku počele smo polako sretati kolege peregrinose.
Nakon kratke ćakule svak je nastavio svojim tempom, a mi smo (već pomalo smrdljive) odlučile napraviti malo veću pauzu i feštat dok nam se pere i suši roba. Naime, imale smo dobar razlog za slavlje - danas slavim svoj 30. rođendan (ilitiga ulazak u četveto deseteljeće kako bi moja baka rekla). Čiste i raspjevane krenule smo put Ribadeselle u potrazi za hranom, ali sve što se našlo pred nama bile su nizbrdice pa uzbrdice (nisu me poštedile ni na rođendan).
Potraga se uspješno završili kad smo ugledali plažu. La Vega je u mnogočemu bila dobar pothvat. Prvenstveno jer smo se opremile hranom i osobitim hitom putovanja - nektarinama. A onda smo pronašle restorančić pokraj plaže gdje smo se malo počastile (jer nije svaki dan rođendan). Iako mi je Ančica obećala vatromet (koji se nije dogodio), slavlje je isto bilo prilično dobro uz sladoled s jabukama.
S pogledom na predivnu plažu i zalazak sunca uputile smo se prema našem smještaju."
16. dan putovanja Berbes - Colunga - Villaviciosa - Nievares (38 km)
"Svako jutro u Španjolskoj je posebno, a pogotovo kad se budiš s ovakvim izlascima sunca!
Kilometar po kilometar, prolazi brzo naše putovanje. Na papir smo stavile preostale etape te smo kupile avionske karte za povratak kući. Sad je sve nekako dobilo drugačije obrise.
Put nas je doveo u Cholungu, predivan gradić pun karaktera (i prilagođen peregrinosima, takve volimo). Ispred crkve u tijeku je bilo prikupljanje donacija za humanitarnu pomoć. Nama su u oko upale tortilje i keksići (alla kroštule), a teta nam je također preporučila rižu na kondenziranom mlijeku koja je asturijski specijalitet.
Apsolutno smo bile oduševljene svime što smo probale te smo putovanje nastavile do Villaviciose gdje smo odlučile malo zastati i predahnuti od sparine koja nas je cijeli dan pratila te smo sjele na zumo de naranja (narančada, ali bez leda). Putem nas ljudi često pozdravljaju, a kad su dani ovako vrući čuje se samo "mucho calor" (koja vrućina!). Mi se međutim nismo dale smesti i uputile smo se do Nievaresa, kad još jedno iznenađenje pred nama. Na jednom miljokazu, koji nas je usmjeravao put Santiaga, naišle smo na obješenu krunicu, ni manje ni više nego iz Međugorja.
Fun fact - u Španjolskoj tortillas nisu ono što mi nazivamo tortilje već kajgana zapečena s krumpirima."
17. dan putovanja Nievares - Gijon - Sveta Eulalija (32 km)
"Probudila nas je gusta magla koja nas je pratila čitavo jutro kao i divlje (i manje divlje) životinje. Idealno vrijeme za puže muže da provire pa smo tako i mi svjedočile jutranjoj šetnji narančastih giganata.
Uspinjući se do sljedećeg sela naišle smo na kreativnu radionicu drva i kamena koja nas je apsolutno oduševila, a čuvao ju je pasonja koji je odlučio da ne možemo proći bez pozdrava. Platile smo danak i vratile se našoj uzbrdici, a na vrhu nas je opet čekala, gle iznenađenja, magla.
Naišle smo tamo i na jedan kafić te smo se opskrbile vodom (posljednjih dana jako je malo fuentea - fontana gdje možemo slobodno napuniti vodu, a nijedna nije ko splitska). Teta nas je srdačno odzdravila s Buen camino i napokon je započeo spust do Gijona. Dopala nas je opet cesta i tražile smo načine kako pobjeć s tog betona kad nam u oko zapadne predivno narančasto-smeđe zdanje u Peonu - sveučilišni centar (tamo je ujedno i konzervatorij glazbe ).
Duga šetnica dovela nas je do (opet) pješčane plaže i predivnog trga, i odmah smo znale da je došlo vrijeme da se predahne. Ispalo je da smo se našle na pravom mjestu jer Gijon je grad s 5000 godina povijesti. Čak su se i Rimljani namučili da osvoje ovaj predivan komadić Asturije.
Prad nama je bilo još dosta kilometara pa smo nastavile šetnju, ali u ambijentu znatno drugačijem od dosadašnjeg. Kilometri industrijske zone, preplitanje pruge i ceste dovelo nas je do jednog neobičnog Venecijanca. On je, poput nas, putovao van svakih regula (jer rijetko koji peregrino putuje u popodnevnim satima, svi već oko 14 završavaju smjenu i započinju odmor za sutrašnji dan). Već je prošao puno različitih Camino ruta i vidi se da je u potpunosti uživao (i bio predan) u toj šetnji. I da, bio je potpuno neopterećen smještajem i kilometrima.
Sljedeća pauza je bila u selu Sveta Eulalija kad je na moj ranac sletila crno crvena bubaDara. Malo potom smo se site i zadovoljne smjestile pod nas komadić vedrog neba."
18. dan putovanja Santa Eulalia - Aviles - Muros de Nalon (35 km)
"Započinjemo s jednom jučerašnjom fotografijom i kratkim objašnjenjem - na putu se nekad nađu dragi ljudi koji žele učiniti posjet svom mjestu zaista nezaboravnim peregrinosima.
Takva mjesta, sitnice kojih se ljudi dosjete (njihiva obazrivost) jako dobro utječu na moral, pogotovo kad se osjeti umor na kraju dana. Tako smo prije Svete Eulalije naišli na hrpicu cigla na koje su ljudi upisivali svoja imena, datum posjeta i sl. Tako smo i mi odlučile ostaviti svoj trag.
Novo jutro je počelo s utrkom, mi protiv dizalica (prenosile su metalne ploče). Pobjednice su bile peregrinosice, ali industrijalizirana Asturija ipak nije odustajala. Nakon još mnogo kilometara industrijske zone i svakojakih neobičnih strojeva došle smo u Aviles - grad metalnih konstrukcija. Gradski umjetnici odlučili su okrenuti metalnu industriju u svoju korist te su u parkovima izložene brojne neobične skulpture. Prešle smo i šetnicu kolesterola (usputni znakovi imali su potpise liječnila i naputke u borbi protiv lošeg kolesterola) i sjele na doručak u grad.
Došle smo do tužne spoznaje (ili smo napokon utvrdile dosadašnje znanje), da u ovom gradu ništa ne radi prije 10 sati (a neke trgovine čak otvaraju u podne). Na našu sreću jedan kafić je malo poranio, a na naše oduševljenje jedan je harmonikaš sjeo baš pred taj kafić i počastio nas mini koncertom. Bilo je nadasve neobično slušati Por una cabeza na harmonici.
U gradu smo primjetile i jedan spomenik koji nas je posebno zaintrigirao, skulpturu pod imenom La monstrua.
(fun) fact - djevojčica iz Avilesa Eugenia Martinez Valleio imala je Prader-Willijev sindrom te je s dvije godine težila 25 kg, a sa šest čak 70 kg. Zbog toga je pogrdno nazivana Monstruom te je gostovala na carskom dvoru u Madridu kao dvorska luda. Tužno je kako se granice nerazumijevanja protežu preko vremenskih okvira.
Španjolski Vakula najavljivao je loše vrijeme pa smo odlučile prekratiti 15 km puta autobusom kako ne bismo ostale bez smještaja.U Murosu smo tako razdvojene prvi put tokom putovanja - zadnja mjesta u dva albergea pripala su nama. Upoznale smo predivne ljude i uživale u ostatku dana."
19. dan putovanja Muros de Nalon - Soto de Luina - Santa Marina - umalo Cadavedo (37 km)
"Uzbrdica, nizbrdica.
Našoj razdvojenosti napokon došao je kraj i odvalismo prvu uzbrdicu u smjeru Soto de Luine. Naišle smo na jedno mjestašce kojim je odjekivalo ime Selgas. Od škole, palače (u kojoj se nalazi muzej s Goyinim djelima) s predivnim vrtom te kapelice, sve su izgradili članovi ove utjecajne obitelji.
Soto de Luina nas je ugodno iznenadila ukusnim doručkom, dobrim društvom te svojom poviješću. Baš ondje se jednom davno otvorila mala bolnica te je njeno osoblje bilo na usluzi svim peregrinosima koji su ovaj put prešli davno prije nas. I mi smo pomogle unesrećenom peregrinosu s našim šeširićem.
Fun fact - pranje i sušenje odjeće na putovanju ponekad je pustolovina sama za sebe tako da smo postale i šetajuće sušilice odjeće.
Uskoro smo došle do teške odluke - planina ili put pokraj mora.
Naša odluka rezultirala je šokantnim otkrićem, nakon brojnih nizbrdica pred nama se otkrila jedina španjolska šljunčana plaža (da, i to je moguće). Svaki spust s riječicom pratila je jednako velika uzbrdica te izlazak na cestu (obrazac putovanja počeo se pomalo mjenjat, u Asturiji je više blatnjavih stazica nego mostića).
Nakon jednog takvog uspona završile smo u mjestašcu Novellana gdje su nas dočele poruke peregrinosa, a seoce je također predivno uređeno. Stare bicikle su tamo prenamijenjene u stalke za pitare i to u svim mogućim kombinacijama boja.
Osim u istarskoj županiji, i u Španjolskoj se također slavi svetica moga imena. I baš nas je to mjesto ugostilo na večeru.
Fun fact - ova svetica zapravo se zove Margareta, ali su je tokom povijesti u istočnoj crkvi preimenovali u Marinu (po mom stručnom mišljenju, nisu pogriješili).
U iščekivanju Ribadea (nastala je i prigodna pjesma, od umora se najbolje sklada), završile smo u mjestu zvanom Ballota (u kojem niko nije igra balote) te smo bile spremne ugasiti baterije za taj dan."
20. dan putovanja Cadavedo - Luarca - Otur (25 km)
"Glad ne pita.
Svaki dan saznaš nešto novo o Španjolskoj. Ovaj pošteni narod se tako pridržava regula i kad je državni praznik (i dio vikenda) stvarno se ne radi.
Ove neupućene Splićanke su baš taj dan shvatile da su na kraju sa zalihama te da baš nigdje neće moći taj dan objedovati.
Kažu da ti Camino da sve što ti treba. Tako smo mi preživile crno pred očima, nismo pribjegle napadu na jadne kozliće pored puta, a nismo ni krale zalihe od kolega peregrinosa jer se uz put pojavila oaza.
Mali restoran ipak je imao otvorena vrata pa smo mi tako (kao i svi peregrinosi koje smo susrele tokom tog jutra) obilno ručale kako bismo preživjele do sutra.
Polaganim korakom stigosmo do Luarce kojom je odjekivala glazba te smo se i mi odlučile malo odmoriti uz gradsku vrevu. Naišle smo na par Kanađana od jutros koji se tu smjestio te su nas začuđeno pogledali kad smo im rekle da nastavljamo dalje. Imamo dosta dobar korak i polagano odrađujemo planiranu dnevnu kilometražu iako ovo je prvi dan kad smo obje osjetile dašak umora (možebitno su nas dotukle jučerašnje uzbrdice).
Na izlasku iz grada prošle smo kalama koje su neodoljivo podsjećale na splitsli Varoš i šetnicu do židovskog groblja. Usput smo naišle i na ostatke stare crkvice koju nije progutala drača.
Večer se budila, a mi smo najednom postale trio fantastico. Dio puta smo prošetale s peregrinosom iz Dublina te smo razmjenjivali dosadašnja Camino iskustva. Nakon što smo ga otpratile do albergea i mi smo pronašle put do svog smještaja."
21. dan putovanja Otur - Navia - La Caridad - Tapia (37 km)
"Voćni dan.
Probudila nas je kiša. Pratila nas je kiša. Otuširala nas je kiša. Kiša je padala i nad Torcom.
Ali vratimo se mi na početak. Jutro je krenulo (kako smo već konstantirali) kišno, a šljapkale smo dosta dobro uzevši u obzir činjenicu da su nam cipelice brzo promočile. Utjeha u svemu tome bilo je voće koje smo stalno pronalazile pored puta. Ovaj put dočekala nas je prava delicija - kupine i jabuke zamijenile su slasne breskve.
Na ulazu u Naviju odlučile malo predahnuti dok se vrime ne stabilizira. Susrele smo jednu gospođu kod kapelice svetog Roka. Ispričala nam je kako je svetac ondje predahnuo na svom putu do Santiaga. Kako smo propustile proslavu Velike Gospe, bile smo jednoglasne i odlučile pričekati procesiju sv. Roka.
U kafiću smo naišli na mnoga poznata lica koja su, poput nas, bila dovoljno odvažna i odlučila putovati pod kišnim oblacima.
Gradska glazba najavila je nadolazeću pocesiju marširajući ulicama, a sama procesija bila je nevjerojatna. Podsjetila me na proslavu Gospe od Sniga u Kukljici i na našu feštu sv. Duje. Ovo je ujedno bila i prva prilika da odslušamo i sudjelujemo na misi u cjelosti od kad smo stigle u Španjolsku (neobično je teško tempirati vrijeme putovanja s misama u lokalnim crkvama). A i kiša je imala savršen tajming, po završetku mise počela je rikati u svom ritmu.
Voće nas je nastavilo pratiti po putu (ovaj put kruške, njam njam) i dovelo nas do Carigrada, pardon Caridada. Toplo smo mu se obradovale jer smo napokon pronašle otvoreni dućan i opkrbile se zalihama za sljedećih tjedan dana. Svoju zahvalnost iskazale smo otpjevavši Ave Mariu (koju sam naučila od Solomonaca) u njihovoj predivnoj crkvi.
Kiša je bila nepopustljiva, baš poput nas, i odlučila je da će nas otpratiti sve do kreveta. Rastale smo se ipak u prijateljskim odnosima malo nakon Tapije."
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Fotogalerija trećeg tjedna putovanja:
