Marina Mrđen je mlada Splićanka koja je na splitskom Filozofskom fakultetu diplomirala povijest i hrvatski jezik i književnost, te završila preddiplomski studij opernog pjevanja na Konzervatoriju u Beču.
Poznata je i po tome što volontira već dugi niz godina. Prije pet godina je posjetila misijsku zajednicu sestara milosrdnica u Bumi na Solomonskim otocima, gdje je sedam mjeseci podučavala engleski jezik u osnovnoj školi.
No, ova vrijedna djevojka se u ovim trenutcima nalazi na najvećem izazovu do sada. Naime, odlučila je sa svojom prijateljicom Anom otputovati u Španjolsku s još jednim plemenitim ciljem. Odlučila je prohodati ukupno 800 kilometara dugu rutu poznatu kao Put svetog Jakova ilitiga Camino de Santiago.
Cijeli Put se prelazi u prosjeku za 30 dana što daje dnevni prosjek od nekih 26 kilometara po danu. Naravno postoje dani kada se može prijeći više ako to dozvoljava konfiguracija terena, ali i oni dani kada su hodočasnici usporeni kišom, snijegom, bolešću, umorom. U principu se Put spušta prema moru cijelo vrijeme, ali postoje dionice kad se Put uspinje.
Na koji način žele pomoći?
Marina i Ana su pokrenule online kampanju, a cilj je skupiti 5.000 eura, kako bi pomogle djeci sa Solomonskih otoka. Žele da djeca imaju svakodnevni topli obrok, a dio novca žele iskoristiti za kupnju naočala, lijekova i medicinske opreme koja im je najpotrebnija.
Projekt je zapravo pokrenut 2018. godine pod imenom Takulana welaki ("Djeca za djecu"), ali je nažalost prekinut tijekom perioda pandemije.
Pomoći im skupiti potrebna sredstva možete preko https://gogetfunding.com/takulana-welaki-children-for-children/
Portal Dalmacija Danas će pratiti djevojke na njihovom putu te ćemo u četiri nastavka s čitateljima podijeliti iskustva Marine i Ane.
Donosimo četvrtu priču:
22. dan putovanja Tapia - Ribadeo - Lourenza (36 km)
"Putovanje ninja kornjača style.
Dan je najbolje početi prije zore i probijajući se poljem kukuruza. Sad smo prekrižili tu rečenicu, ide drugi pokušaj - lijepo je biti svjež i otuširan makar i prije izlaska sunca.
Cestu, kišu i valunge od stalnog oblačenja i skidanja kabanice (ninja kornjača moda) najednom je zamijenila predivna i nadasve pješčana plaža koja oduzima dah. Zanimljivo je baviti se umjetnošću jer počinješ cijeniti ljepotu u skrivenom, svakodnevnom. Ali gledajući ovakve prizore shvatiš da je Bog stvarno najveći od svih umjetnika.
Vjetar nas je otpuhao u pravcu Ribadea kojeg već danima očekujemo, a i opjevale smo ga za sva vremena. Prelazeći veliki cestovni most u doslovnom smo smislu prekoračile iz Asturije u Galiciju, a plavu boju počela je zamjenjivati zelena.
Ribadeo je u ponudi dana, osim slanih tortilla, imao i Torre de los Moreno te zanimljivu gradsku vijećnicu.
Ali vratimo se mi na naš put i činjenicu da je trava u Galiciji zaista zelenija (kako i neće uz svu tu kišu), a ispaštaju samo kravice kojima je silna voda isprala boju pa su boje bile kave (za razliku od dosadašnje prevladavajuće smeđe).
Nakon kilometara šumskog puta pedahnule smo pod kupolicom predivne kamene crkve koja je ostavština iz rimskih vremena, a nakon još dulje kilometraže utjehu nam je pružio i parkić s ljujama.
Neki plešu i prizovu kišu, a mi smo zaigrane u parkiću polučile isti efekt. Pa smo stoga pojurile i naposlijetku stigle u Lourenzu gdje nas je dočekao predivni albergue donativo, a imale smo čast dijeliti sobu samo jedna s drugom (što je velika promjena od dosadašnjih bunk bed smještaja).
Posjetile smo crkvu (svećenik nas je pozdravio i poželio nam sretan put), pojele peregrino meni (volimo Galiciju jer s njima ne možeš ostat gladan!), a šlag na kraju dana bila je zumba večer na trgu ispred crkve. Toliko su uživali da ih ni kiša nije mogla omesti!"
23. dan putovanja Lourenza - Mondonedo - Abadin (21 km)
"Jutro je započelo turistički. S obzirom da nam se kiša našla na putu odlučili smo još malo istražiti predivnu Lourenzu. Uz doručak smo na vijestima pratile priču o seviljskom fikusu. Naime stanovnici su se strastveno borili da bi sačuvali to stoljetno stablo. Prema onome što smo razaznale iz konteksta, taj stogodišnji nevaljalac izazvao je nekakve ozljede nasumičnim prolaznicima. Ova tema bila je centralna tema jutarnjih vijesti, a reportaža je potrajala dobrih 20-ak minuta.
Put je dalje doveo do Mundonedoa. Znate kako kažu da je potrebno graditi mostove? E pa mi smo taj dan pratile jedan nadasve zanimljivi cestovni most sve dok nismo izgubile nadu da će nam nestati iz vidika. Nadu smo pronašle u predivnom muzeju sakralne umjetnosti gdje je odjeknula još jedna (u cijelosti otpjevana) Ave Maria. A ni to nije bilo dosta - u ovom gradu usrećila nas je prodavaonica povrća koja je u ponudi dana imala gigantske zelene paprike (nismo mogli odoljeti da je ne stavimo u kontekst lonca punog punjenih paprika).
Šetnjicom kojom smo nastavile uskoro nas je dočekala Aladinova magična svjetiljka koja se, ni same ne znamo kako, pronašla negdje pored puta.
Nažalost, uz nju nije bilo magičnog saga koji bi nas odveo do Santiaga. Da nam je bar ta svjetiljka mogla ispuniti jednu želju, dan bi nam bio u mnogo čemu uljepšan.
Naime, uz put smo uskoro vidjele predivnog tornjaka koji je umalo izletio ispred auta. Ćakula s kolegicom peregrinosicom iz Perua uskoro je utihnula kad smo shvatile da je psić ostavljen uz rijeku privezan za željezni lanac. Očito svom vlasniku nije bio dovoljno strašan ni koristan kad ga je ostavio samoga da ugine u tom mulju pored puta. Kad smo ga odvezale s lanca primijetile smo da šepa zbog velike ozljede na jednoj od stražnjih noga. Brzo je preuzeo ulogu vođe puta, ali nažalost nije mogao nastaviti svoje putovanje s nama.
Iako nas je nerado napustio, ostao nam je dugo u mislima dok smo šetale do Abadina gdje smo se smjestile na kraju dana."
24. dan putovanja Abadin - Vilalba - Baamonde (39 km)
"Nakon upoznavanja Galicije (u kojoj trava zaista jest zelenija) upali smo u zonu izolacije. Pred nama su bile dvije dionice sasvim odsječene od gradskog i seoskog šarma.
Meni je teško pala ta ravna šetnica jer je bila urešena predivnom prirodom ali nekako lišena živosti. Galicija - provincija bez klupa. To je bila jedna od dnevnih lekcija. Ali uskoro smo se približile jednom većem stadu kravica dok ih je gospodin vodio na ispašu. Za to vrijeme je njegova supruga pred kuću iznijela nekoliko trokutića kravljeg sira i nešto svježeg voća. Za simboličnih par eura odlučile smo postati dio njihove priče i osladiti se s malo sira.
Vilalba se napokon ukazala pred nama i razbila gradskom vrevom dotadašnju blagu monotoniju. Zanimljivo je na koji način je rimska kultura ostala preslikana u Galiciji do danas. Najprimjetnija je u imenima naselja, ali i u načinu življenja. Naime, poput Rimljana, i danas u Galiciji prevladavaju kamene jednokatnice te nema visokih zdanja osim crkava.
Sljedeći dio dionice do Baamondea bio je dinamičniji jer smo se našli u rodnom mjestu najvećeg svjetskog zavodnika. Šalu na stranu, u Španjolskoj slavni Casanova zapravo se pojavljuje u sasvim drugačijem kontekstu i označuje novu kuću. Kraj dana podsjetio nas je na kakvu Top Shop prodaju jer smo napokon došle do dvoznamenkastog broja kilometara (99,99) koji nas je dijelio do cilja."
25. dan putovanja - Baamonde - Sobrado dos Moxes (40 km)
"Znajući da nas Santiago, i to onaj pravi, čeka iza ugla nekako smo podsvjesno pohitale put njega. Dok su noge gomilale prijeđene kilometre, imale smo mi i kredencijal u kojem su skupljeni pečati svjedočili destinacijama koje smo posjetile. A baš danas smo imale priliku nadopuniti taj kredencijal najposebnijim pečatom od sviju koje smo sakupile do sada.
Iza kamene kapije odjekivao je zvuk dlijetla i čekića. A uz njega je neodoljivo stajao natpis Ovdje možete dobiti svoj pečat. Ušavši u maleni vrt, naišle smo na starijeg čovjeka koji je na trenutak izašao iz svog umjetničkog svijeta kako bi u naš kredencijal otisnuo predivni voštani pečat. Vrijeme je nakratko zastalo i uhvatilo nas u zadivljujućem ambijentu dok smo u tišini stajale okružene tim neobičnim kamenim skulpturama.
Imajući na umu da je Španjolska jedna od najvećih proizvođača pijeska na svijetu (ovo nije provjerena činjenica već naše Camino iskustvo), malo je reći da smo ostale iznenađene našavši se u tom kamenom ambijentu. Pred nama se uskoro pojavila kamena dolina koja je neodoljivo podsjećala na doma. Ta idila potrajala je čitavih desetak minuta, a onda umjesto pijeska polja kukuruza.
Oduševio me je i način izgradnje kamenih pregradnih zidova koje smo u posljednje vrijeme počeli primjećivati pored puteva.
U suton nas je ispratila predivna dobro utabana šetnica eukaliptusa koja je odisala starinom i mirnoćom."
26. dan putovanja - Sobrado dos Monxes - Arzua - Salceda (33 km)
"Došao je i dan kojeg smo sa strepnjom očekivali. Dan kada su se svi putevi koji vode prema Santiagu spojili u jedno. Mnogi su nas peregrinosi upozoravali da će se povećanjem broja hodočasnika, promijeniti i sam doživljaj Camina. Prvi put smo, u toj masi ljudi, doživjeli put bez pozdrava ili odgovora na naš (i to osmijehom popraćen) Buen Camino!
Mi smo znale zbog čega putujemo te smo nastavile uživati u danu, ali i umjetnosti. Tako smo naišle na crkvicu Santa Maria de Sendelle s predivnim romanesknim muralima iz 12. stoljeća. A iza nje došla je i Arzua. U toj rijeci hodočasnika odlučile smo da je vrijeme za ručak (nešto na žlicu), a nismo zaboravile ni na sve one koji su nas podupirali od kuće. Stoga smo iskoristile vrijeme za posjet suvenirnici i pribavile nekoliko sitnica u znaku školjke za najmilije.
Dan smo završili u Salcedi, a cijelim putem su nas, više nego do sada, pratile poruke hodočasnika i mali znakovi bodrenja (kao izvor dodatne motivacije) pored puta."
27. dan putovanja - Salceda - Llavacola - Monte do Gozo - Santiago de Compostela (27 km)
"To će biti taj dan!
Jutro je obojala umjetnost i dok smo se uspinjali do Llavacole (svi gradovi su u posljednje vrijeme bili na uzvišenjima) uživali smo gledajući šarene grafite na zidovima. Malo je čudno naići na prikaz kokoške koja ide u školu, a da nigdi nema #samoljubav 1950 znaka. Ovdje se također nalazi istoimena rijeka (posljednja prije dolaska u Santiago) gdje su se u prošlosti hodočasnici okupali prije ulaska u grad i posjeta katedrali.
Fun fact - doslovan prijevod imena rijeke je Operi svoj skrotum, pa se vi mislite kako i zašto su joj dali to ime.
Prije ulaska u Santigo preporučili su nam posjet Monte do Gozeu s predivnim skulpturama hodočasnika te pogledom na grad. Prikaz hodočasnika je bio sasvim jednostavan - halja, štap i mala tikvica za vodu. Naš je komplet bio ponešto kompliciraniji, ali trudile smo se živjeti što jednostavnije i skromnije iako je nemoguće prošetati ovaj put njihovim stopama.
Na ulasku u grad dočekala nas je velika ploča s imenom grada ukrašena brojnim naljepnicama, a mi smo joj odlučile pridonijeti i odati počast našem #planinarskiklubsplit. Iako je ovo bila više šetnjica nego planinarska tura, naša planinarska znanja i iskustva pokazala su se više nego korisna.
Korak nam se skratio, a i ulazak u grad je potrajao. A mi smo uživale u posljednjim trenutcima iščekivanja. Kad najednom, pred nama, ispred običnog kamenog zida, proviruje veličanstvena i grandiozna katedrala.
Odale smo počast relikvijama sv. Jakova, obišle crkvu (i to bez mochilas - ranaca, jer se s njima ne može ući unutra) i crkveni muzej. Istinu da vam kažem, pa je i selfi (ili dva).
Fun fact - kada je sv. Jakov (u španjolskom Jaime, u portugalskom Tiago) postao Santiago točno se ne zna, ali došlo je do spajanja Santo Iago u jednu riječ. Govorite vi što hoćete, mene ovo dosta podsjeća na našeg Pilipa i Vranu.
Sve me je u gradu podsjećalo na Rim, i sjaj i raskoš i broj posjetitelja i umjetnost dostupna svima u brojnim crkvama koje su se nalazile iza svakog ugla. Noć smo provele u najvećem albergeu do tada s kapacitetom od 250 ljudi."
28. dan Santiago de Compostella - Negreira (20 km)
"Sinoćnji izlazak u grad u civilnoj odjeći (umjesto dry fit kompleta) trend je koji se nastavio i danas. A razlog tomu bio je odlazak na misu. Savršeno jednostavna propovijed među gomilom okupljenih ljudi učinila je da se osjetim sama. Al to nije bila samoća, već ispunjenost i osjećaj da je svaka riječ upućena direktno vama. Urezala mi se jedna rečenica koju je svećenik izgovorio, a upravo ona oslikava glavnu razliku između šetača i peregrinosa. Ujedno nas je pokušala pripremiti za ono što dolazi nakon puta, na ono što nazivamo svakodnevnicom. Rekao je da smisao puta nije što hitrije prelaženje dionica; već uživanje, osluškivanje i osvještavanje prijeđenoga puta i usmjerenost ka cilju.
Nakon mise otišle smo u nabavku hrane za ručko-večere iz ranca te se oko jedne ure polako uputile do kraja svijeta. Ispostavilo se da postoje dva kraja, a mi smo se odlučile prvo posjetiti Muxiu pa potom Fisterru (čisto zbog imena). A put je započeo tiho i sve se opet vratilo u normalu, poneko lice provirivalo bi iza okuke. Ali lica su bila drugačija, jer glavni cilj ostavili smo za sobom.
Osim što smo putem osladile brk pokojom kupinom, znale smo ponijeti sa sobom pokoju divlju jabuku. Ispostavilo se da je konjima i magarčićima to bio specijalitet dana, a da su krave ipak vjerne samo travi. Ipak, ovaj put su jabučice pripale mini kozicama koje su nam zauzvrat dopustile da im se propisno javimo.
Sljedeća destinacija bila je Ponte Maceira, ljupko mjesto na kristalno čistoj rijeci. Jedva smo odlile da se ne okupamo, ali zastale smo na trenutak i bile nagrađene zaista spektakularnim pogledom.
Brzo smo shvatile da ovo nije bio prolazan trend i rijeka nas je pratila do Negreire okružene predivnim (i savršeno očuvanim) srednjovjekovnim zidinama. Zastale smo u parku pored stabla magnolije, a iza nas je ostala kapelica svetog Maura. Prije smještaja ugledale smo jedan neobično potresan kip - s prednje strane nalazio se čovjek koji odlazi u svijet, a na stražnjoj strani sjedila je njegova supruga s malim djetetom. Kroz prozor, kao spona između ta dva svijeta, provirivao je dječak koji je pokušavao zadržati oca i spriječiti ga od odlaska."
29. dan putovanja Negreira - Olveiroa - Hospital (33 km)
"Dan je počeo nadasve optimistično jer, vjerovali ili ne, u Španjolskoj je postojala još jedna Santa Marina. I baš danas mi smo posjetile opet moje mjestašce dok smo koračale prema kraju svijeta. Inače smo primijetile (možebitno zbog prijeđene kilometraže) da se mnoga imena gradova i sela ponavljaju u istom ili variranom obliku.
Tako smo često mislile (ili barem samo ja) da gubimo razum nakon što se nakon tri dana hoda i nekih 80 prijeđenih kilometara pojavi opet neko selo identičnog imena. Iako sam sigurna da je ovo situacija gdje bismo mogle povući poveznicu s Hrvatskom, stalno nam je na pamet padala neka verzija našeg mjesta s atributima Gornjeg ili Donjeg.
Ostatak dana protekao je nekako u magli. I ta magla nije bila metaforička i glave nam zaista jesu bile u oblacima. Okružila nas je neka tiha Schrodingerova kiša (koja jelte u isto vrijeme pada, ali i ne pada).
I tako smo polako napredovale put Olveiroe. Na putu smo vidjeli malo groblje i ljude što tiho i bez riječi odlaze s njega. Zanimljiva su ta njihova groblja, jer su nekako gola i nigdje nema naših ponosnih i stasitih čempresa da im duše prenesu do raja. Ali ima anđela čuvara. I stiliziranih križeva što strše prema nebesima i neopisivo podsjećaju na sve ono što čempres zapravo nama simbolizira.
Prvi put od početka našeg putovanja vidjele smo tok predivne rijeke koja je svečano tekla i podijelila brežuljke koji je okružuju na dva mikro svijeta. Mene je prizor podsjetio na našu Cetinu samo obojanu nekom drugom paletom boja. A ono što je taj prizor malo narušilo (i pratilo nas čitav dan), a nije bilo prvi put (ni jednom u životuuuu) bile su nezaustavljive muhe od kojih san uskoro izgledala kao 101 Dalmatinka."
30. dan putovanja - Hospital - Muxia (27 km)
"Svakim korakom nebo se sve više razvedrivalo dok je sunce spremno iščekivalo da izleti na svoj dnevni juriš. Kretale smo se nepreglednim poljima kukuruza sve dok nismo prošle kroz mjesto pod nazivom Dumbria. Duboko smo se razočarale kad smo saznale da to zapravo nije rodno mjesto slavnog Dumbledorea, ali smo ipak nekako smogle snage za nastaviti dalje. Putem su nam predivni ljudi ostavljali voće u malenim kašetama pred svojim kućama. Nemoguće im se zahvaliti, tim susretljivim strancima koji daruju iskreno i od srca ne očekujući ništa zauzvrat.
U Galiciji su asturijske tradicionalne kućice na visokim stupovima ustupile mjesto horreoima, spremnicima žita malo drugačijeg oblika. Prolazeći mjestom Carnota pred nama se našao jedan od najvećih horrea (žitnica) u Španjolskoj od čitavih 35m. Unatoč svojoj grandioznosti, odisao je i zahvalnošću jer je pred njim ponosno stajao tipični galicijski križ (s jedne strane prikaz Krista, a s druge Djevice Marije).
Uskoro smo opet ugledali more, ali smo odlučili malo skrenuti s rute te se spustiti do rijeke kako bismo vidjeli nekoliko starih mlinova. Na našu sreću, šetnica je bila zapanjujuća, a čim smo provirili natrag na cestu dočekao nas je još jedan nevjerojatan prizor - negdje iz daljine provirivala je Muxia.
Bila je ura od ručka, a nogice su pred sobom vidjele pijesak pa smo se jendnoglasno odlučile sklonit s vjetra i objedovat sa spektakularnim pogledom na ocean.
A onda, umjesto deserta, dočekale su nas predivne stijene i silina valova i vjetar što ih huška. Nasuprot njih ponosito i visoko stoji svetište Santuario da Virxe da Barca koje svojom mirnoćom odolijeva silini valova. Nas je ispunilo mirnoćom te smo polako krenule put našeg smještaja."
31. dan putovanja - Muxia - Cee - Finisterra - (Santiago de Compostella) (28 km)
"Jutro je proparao vjetar i reski zvuk vjetrenjača, a naše jutro krenulo je kasno jer obje smo znale da je našoj ruti uskoro kraj.
Ljudi je po putu bivalo sve više i svi su nekako dijelili taj neki naš osjećaj, neizvjesnosti pred kraj. Mi smo doista dugo šetale i taj posljednji dan mi se učinio hodočašćem u punom smislu jer nekako željela sam šetati u tišini i sama.
A sunce se dizalo sve više na obzoru i donijelo nam jedan od vrućih dana na putovanju. I znate, većih pauza za odmor/doručak nismo imale jer smo iskoristili joker spavanje do 8 (mea culpa).
Kako nismo imale vremena da suncu uputimo žalbu bilo kakvog tipa, dosta brzo došle do polovice našeg puta i predivnog mjesta koje se ne zove ni A ni B već Cee.
Prošle smo puno mjesta, ali takva mjesta, gdje su kućice pune šarma i neodoljivo blizu, ispunjaju te energijom. Nekako odaju složnost i bliskost ljudi koji žive u njima. A da budem iskrena, imaju i jedno divno stablo nektarina koje je strpljivo čekalo na nas.
Put je nastavljao uzbrdo i naišli smo na uzbrdicu kojoj nisi vidio kraja (to je svakako ona najgora vrsta), a lica su bila sve nasmijanija i puna ohrabrenja. Nagradio nas je i ponovno predivan pogled na ocean dok smo se približavale kraju svijeta broj 2.
A potom silazak u mjestašce u kojem se nismo usudile pješke bose preko plaže jer nas je sunce jurilo da dođemo do tog čuvenog svjetionika. Prošle smo to mjesto za koje su Rimljani tvrdili da se nalazi na kraju svijeta (a neki se i dalje trude zaživjeti tu legendu - pozdrav svim ravnozemljašima) i zadnjim atomima snage došle do svjetionika.
Točka nula, a more tako daleko i nepregledno da su se u njemu pomiješale sve emocije svijeta. Mene je sve neodoljivo podsjećalo na neki posjet Istri, samo što se ovdje iza svog tog plavetnila nalazila (tamo negdje iza obzora) Amerika. I eto, 30 dana i nekih 1000 kilometara naše priče rasplete se u moru bez kraja."
32. dan putovanja, Santiago de Compostella - Porto
"Turistički razgled Porta i putovanje kući (ilitiga kad se kući vraćamo, vraćamo se kući).
Jučer smo iz Fisterre upali u autobus do Santiaga (kad si u Španjolskoj svi putevi vode u Santiago). I tako u tri sata učinismo 85 km i nekom španjolskom magistralom vidjesmo djeliće obale koje su nam dotad bile izvan pristupa.
Santiago nam je ponudio nepoznato u poznatom i sažimanje dojmova putovanja. Nakon večere obje smo slatko usnule na našim bunk bed krevetcima, a snove o albergueima i kilometrima zamijenila je čežnja za splitskim stanjem uma.
A onda, ranom zorom putovanje u drugu vremensku zonu do Porta odakle je polijetao avion do Splita. Obišle smo sve glavne turističke atrakcije, a osobito nas je dojmila tura šest mostova rijekom Douro.
I naravno, impresivan pogled na rodni grad iz aviona. Možebitno je to (ili maske koje smo imale na licima) bio uzrok nestanka daha pred izlazak gdje su nas očekivale nove avanture. Fun fact - jedan od mostova koji povezuje dvije strane Porta pod nazivom Pia Maria (namijenjen za prijevoz metrom) nastao je 1877. godine prema nacrtu Gustava Eiffela."
Fotogalerija posljednjeg dijela putovanja:
