Venecija je postala svjetski poznat primjer turističke destinacije u kojem se sve više nazire otpor i sve niži prag tolerancije prema porastu broja turista. U navedenom primjeru možemo pronaći sličnosti vezane oko istih problema koji muče hrvatske turističke gradove i mjesta.
Svi volimo biti u 'Mlecima'
Jesen je poželjno razdoblje godine za posjet Veneciji. Tada je veća vjerojatnost da ćete osjetiti oblačno vrijeme. Nebo je bijelo, zrak je bijel, grad je u toplim tonovima fasada. Šetnje su ugodne.
.png)
Svi volimo biti u Veneciji, u "Mlecima". Osjećamo se dijelom svjetske kulture, najprije jer smo tamo, a onda jer je i naše hrvatsko područje dio povijesti Venecije.
O Veneciji se zna sve. Ne postoji dio svijeta u kojem je taj šareni grad nepoznat, stoga ga želimo vidjeti, što više nas, što intenzivnije. Napadamo ga turistički - s kopna, iz zraka, s mora, na sve načine kako se Mlečani nikad nisu nadali da će ih netko napadati. Zato su od davnina stvorili grad u močvari punoj otoka, na nedostupnom terenu, što je bila dobra ideja u ona stara vremena.
Najezda sa svih strana svijeta
Međutim, danas je najezda posjetitelja sa svih strana svijeta ravna kulturološkom stampedu. Treba uloviti što više trenutaka, pokupovati potrebno i nepotrebno, isprobati povijesna i nepovijesna jela. Trčimo za doživljajima. Fotografiramo bez razmišljanja za instagram, za facebook, za dušu. I onda često i ne vidimo što je sve na snimcima.
Pokušala sam snimiti čuveni most Ponte Rialto na kanalu Canal Grande.
Nebo je bilo idealno, kamene dekoracije su zasvijetlile, u prvom planu su se isticale drvene kolone za privez brodica. Njihova boja je uvijek bila naglašena, da bi se u venecijanskoj magli lakše pronašla točka za vez.
I onda je u kutu fotografije bljesnula skrivena naljepnica nepoznatog autora: "TOURISM KILLS CITY".
Bez stanovnika, bez vrtića, škola...
"Turizam ubija grad". Sitna naljepnica je navela na razmišljanje. Netko je postavio svoj protestni znak na javni detalj i poslao poruku svima koji vide. Poruka je jasna. Venecija se gasi, stanovnici se iseljavaju u okolne gradove, stambene zgrade se pretvaraju u hotele, robne kuće, restorane.
TURIZAM UBIJA GRAD je vapaj dvadesetprvog stoljeća znamenitog grada koji je zbog ljepote postao sam sebi svrha, bez stanovnika, bez vrtića, škola, igrališta, spreman na prodaju komad po komad. Od turizma se živi, istina, ali cijena takvog života je previsoka.
TURIZAM UBIJA GRAD se događa i kod nas u Hrvatskoj, u mnogim našim divnim gradovima. Nije potrebno puno objašnjavati. Stanovnici ( bolje zvuči nego stanovništvo) - mnogi muškarci, žene, njihova djeca – odlaze iz atraktivnih turističkih gradova zbog kompliciranog života kojeg je nametnuo sverastući turizam.
Bitno nam je zamisliti se što možemo učiniti da ne krepamo dotjerani, omotani u povijesnu slavu, bez vlastitih stanovnika i načina života i kulture koji nas je i učinio tako zgodnima.
