Kod antologijskih naslova koji se repriziranju godinama, jer su svojim značajem i kvalitetom dosegnuli kultni status, uvijek postoje dvije opasnosti: prva - od zasićenja publike, druga - od stagnacije ili nazadovanja u izvedbi. Nijedno se nije dogodilo Gotovčevoj operi „Ero s onoga svijeta“, našoj najizvođenijoj i u svijetu najpoznatijoj operi, koja je u Benama pronašla atraktivnu splitsku alternativu vrličkoj Česmi. Skupilo nam se tijekom godina gledateljskog staža nešto izvedbi ovog bisera narodne opere, a jučerašnju na Benama iz nekoliko bismo razloga izdvojili kao najdražu. Kreativni tim ovog bisera nacionalne opere čine dirigent Hari Zlodre, redatelj Krešimir Dolenčić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer, koreograf Luciano Perić i zborovođa Veton Marevci, uz Orkestar i Zbor Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, FA Jedinstvo i soliste Martina Sušnika, Antoniju Teskera, Matu Akrapa, Tereziju Kusanović, Marka Lasića i Teu Požgaj.
Sušnik kao Ero zbilja je „s onoga svijeta“
Tenor Martin Sušnik kao Ero bio je savršeno stabilna žila kucavica cijele izvedbe. Dominantan, moćan, grlat, ali ne i izvikan, šarmantan koliko i luckast, predivan solist, pošten partner sa smislom za mjeru u duetima. Sušnik je pogodio srž Era, odnosno prerušena mladića Miće koji iskušava vrijednosna načela svoje ljubavi Đule, oslikavajući ga kao protagonista koji je glavni ne zato što je bolji od drugih, nego zato što ima prednost spoznaje. U svojoj pronicljivosti uvijek korak ispred drugih, njegov je Ero komedijaš kojem želimo uspješnu spačku, ali i iskren ljubavnik kojem želimo raskrčen put do Đule. Najljepša je karakteristika Sušnikove izvedbe lakoća – lakoća u glasovnoj interpretaciji zahtjevne uloge, samopouzdanje koje izbija kroz svaki ton, uvjerljivost koja korespondira sa svim ostalim članovima ansambla. Sve u svemu – idealan Ero.
Solistički standard – mjera za mjeru
Četverolist Teskera-Kusanović-Akrap-Lasić vjerojatno će se pamtiti kao prototip solista u kojima je „Ero s onoga svijeta“ pronašao autentične interpretatore. Kad su solistima uloge glasovno u malom prstu, čitava izvedba dobiva onu dodatnu patinu umjetničke težine, izuzetno uspjele operne glume (posebno kod solistica), pa i odnosa s publikom koji se godinama gradi i njeguje.
Antonija Teskera i ove je godine bila predivna Đula u svim svojim nijansama - kao ugnjetavana i umorna pokćerka, kao zaljubljena, ali i beskompromisna partnerica, ponajviše kao povrijeđena kći kojoj je, nakon smrti majke, strogi otac Marko sve na svijetu. Nijansiranje od pjevnih romanca do nostalgičnih vapaja (dotad nesklonim) nebesima, pa i nesmiljenom autoritetu oca izvedeno je besprijekorno, s prekrasnom dinamičkom paletom koja pjevačicu čini prepoznatljivom i posebnom.
Terezija Kusanović kao Markova druga supruga i Đulina maćeha Doma dubinskim nas je zaronom u ulogu podsjetila na svoj hvaljeni nastup u "Krabuljnom plesu". Kao da je s pozornice nestala Kusanović, a ušla Doma, takva kakvu je većina zamišlja, simpatični hodajući rascjep ličnosti - ucviljena udovica koja s pjevanom linijom miješa jecaje kojima se, ljudski, smijemo; bahata gazdarica koja ponižava Đulu i lokalne žene; priprosta ženica kojoj Ero uspješno "prodaje" priču o zlatu koje će odnijeti njezinom pokojnom suprugu Matiji na onaj svijet - pa ipak se na kraju otkriva kao sasvim emotivna žena (i pomajka) čije grešne karakteristike izbijaju na površinu isključivo zato što dugo i neuspješno traga za ljubavlju, posvećenošću i pažnjom. Pjevanje, parlando, vizualni gegovi, gluma – lijepo, duhovito, karakterno, sa stilom.
Šteta je što se ne mogu bilježiti reakcije publike kad solisti iščarobiraju neke dijelove na koje naprosto morate reagirati, sve i da ste najmirniji gledatelj. Kusanović kao Doma pjeva „Teško meni u dugim noćima“, otvoreno jecajući i ridajući za pokojnim mužem, a zatim na scenu stupa Mate Akrap kao njezin drugi suprug, gazda Marko, i svojim gromkim glasom autoritativno presijeca „Šta ti je“ – a publika jedva prekriva salve smijeha u toj njihovoj igri mačke i miša, u Akrapovoj savršenoj basovskoj strogoći i vojničkoj uštogljenosti koja tako sjajno oslikava gazdu Marka, u budalastoj bezazlenosti koju Kusanović kao Doma uspijeva dovesti do razine da se s njom suosjeća. A u pozadini se uz najljepši orkestralni biser i zvuk mlina priprema mlinar Sima, u odličnoj interpretaciji Marka Lasića koji i glumački i glasovno kontinuirano raste u ulozi za koju se prije koju godinu moglo tek konzervativno napisati primjedbu o vrlo lijepoj boji glasa. I Tea Požgaj kao Čobanče dala je svoj obol atmosferi komedije situacije, i svojim zvonkim sopranom, i simpatičnom glumom.
Zbor i Orkestar u hvalevrijednoj koheziji
A iza svega toga, odnosno ispred, stoji mehanizam koji radi kao švicarski sat – Orkestar HNK-a pod vodstvom maestra Harija Zlodre, koji savršeno poznaje i osjeća partituru, održavajući sinergiju svih dijelova cjeline. Da bi se navele sve bravure koje krije ova partitura, trebalo bi „isjeckati“ cijelu operu i zakupiti popriličan novinski prostor, pa ćemo se ovaj put zadržati na zaista spektakularnoj izvedbi dramatične imitacije kasa konja gazde Marka kad Ero/Mića zapjeva „Od moga dvora do dragina / nigdje plota ni potoka, / već sve smilje i kovilje.“ Specifična, drhtava boja zvuka koja se pojavljuje kod tremola gudaćih instrumenata, uz stabilan ritam udaraljki, gromke puhače, pa čak i milozvučnu harfu u pozadini podsjeća nas zašto je ova opera biser na međunarodnoj razini. Njihova bi se izvedba najkraće mogla opisati kao savršen dijalog u kojem sugovornik fluidno teče kroz razgovor – bez iskakanja, nametanja ili zastajkivanja, sa sluhom za cjelinu čiji je vitalni dio.
Vrlo konkretno ozvučenje, koje na ambijentalnoj pozornici poput Bena (koja je lišena prirodno odgovarajuće operne akustike) dobro dođe, ovaj nam je put otkrilo i ono što često nezasluženo padne u drugi plan, a to je individualna ljepota glasova Zbora HNK-a. Sitne replike seoskih žena i muškaraca, ovaj put jasno ozvučene, stalno su izazivale reakcije slušatelja poput „Koja zanimljiva boja“, „Koja lijepa dikcija“, „Koja različitost“, što je zbilja bogatstvo. Kristalno jasno višeglasje, boja i dinamika u veličanstvenoj potjeri „Za njim, za njim! - Hvatajte ga, momci“ idu na čast članovima Zbora i zborovođi – u nekoliko je savršenih stihova i taktova stala sva ljepota i snaga Gotovčeva ingeniozna djela. Završno kolo, u kombinaciji sa sjajnim plesačima FA Jedinstvo, i ovaj je put udarilo zlatni pečat na jednu od najboljih slavenskih komičnih opera svih vremena.
„Ero s onoga svijeta“ postao je zaštitni znak Splitskog ljeta, ali ne izgleda kao da mu prijeti zaljuljanost u već viđeno. Suptilni dodaci u režijskim rješenjima itekako se vide i uveseljavaju onu publiku koja ovu operu osjeća toliko poznatom i svojom, zboraši su na pozornici sve slobodniji, solisti prelaze razinu pjevača i otkrivaju se kao vrlo talentirani glumci. Cjelokupna slika sa svakim detaljem, od prekrasnih etno kostima, mlinskog kola koje se vrti, pucketanja pšenice, kasa divnih konja, čvrstih pletenica i rumenih obraza, sajamske gužve i rekvizitske živosti suptilno napominje ono što se, marljivim radom na umjetničkoj ispoliranosti izvedbe, tek djelomično vidi – iza „Era s onoga svijeta“ stoji prije svega silno ljudstvo, a ništa manje trud i ljubav. „Ero“ na Benama pamtit će se kao proslava glazbene superiornosti, pohvala folklornoj podlozi slavenskih komičnih opera, ali i komad kojem se pristupilo s mnogo poštovanja i marljivosti u otkrivanju njegovih novih slojeva.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
