Od subote do danas, putovali smo kroz povijest i prisjetiti se međusobnih susreta reprezentacija koje igraju u osmini finala ovogodišnjeg Europskog prvenstva…
ENGLESKA – NJEMAČKA
Englesko-njemačko rivalstvo jedno od najvećih u svijetu nogometa. Dakako, ne pokreće ga samo nogomet – rezultatski gledano, vrlo je jasno tko je tu gazda; Njemačka je četverostruki svjetski prvak i triput je osvajala prvenstvo Europe. S druge strane, Engleska ima jednu titulu prvaka svijeta, i to onu koju je osvojila na svom terenu jednim od najslavnijih pogodaka u nogometnoj povijesti.
„Pogodaka.“
Sudari Engleske i Njemačke neodvojivi su od njihovih političkih, pa i vojnih sudara – od ujedinjenja Njemačke 1871. Englezi strepe da će Nijemci preuzeti primat nad Starim kontinentom; do te mjere da su vremenom postali najbolji prijatelji s povijesno najvećim rivalima, Francuzima. Ne čudi stoga što navijački dekor ovih susreta, točnije navijačka playlista, zna uključivati povike i pjesmice koje aludiraju na određene epizode iz povijesti. No, krenimo redom, držeći se nogometa.
Prvi službeni sudar ove dvije velesile nije mogao biti boljom prigodom i na značajnijoj pozornici: finale Svjetskog prvenstva 1966. na stadionu Wembley u Londonu. Engleska se, kao „domovina nogometa“, htjela (napokon) okruniti titulom najbolje na svijetu. S druge strane, Njemačka je imala titulu stečenu Čudom u Bernu 1954. i nadala se pomrsiti račune starom rivalu pred njegovom publikom i Njezinim veličanstvom, mladom kraljicom Elizabetom II. Počelo je kao i 1940., jakim njemačkim udarima zračnim putem. U 12. minuti jedna se lopta zakoprcala iza slavnog engleskog golmana Gordana Banksa – 0:1. I kao i 1940., nije trajalo dugo – Englezi su munjevito uzvratili preko Geoffa Hursta šest minuta kasnije. Igrala se potom prava muška utakmica kad je Martin Peters, desetak minuta prije kraja, zabio za 2:1 i pokrenuo erupciju oduševljenja na stadionu. Pred svečanom ložom već se formirao špalir dužnosnika, kad su Nijemci odlučili provesti u djelo jednu od najstarijih nogometnih teza – onu po kojoj Njemačka uvijek igra do posljednje sekunde; nakon jedne gužve u petercu, minutu prije posljednjeg sučevog zvižduka, Wolfgang Weber zabija za 2:2 i produžetke.
A onda se, u 101. minuti, dogodio jedan od najslavnijih i najkontroverznijih trenutaka u nogometne povijesti. Hurst prima jednu loptu na sedam metara iskosa i šutira – lopta udara u prečku i pada na gol-liniju te se odbija natrag, a strijelac drugog njemačkog gola, Weber, izbacuje je vani. Englezi traže pogodak, signalizirajući da je cijela lopta prešla crtu. Sudac utakmice, Švicarac Gottfried Dienst, kao pravi Švicarac ostaje neutralan i trči po mišljenje linijskog sudca. Linijski sudac je Tofiq Bahramov iz Sovjetskog Saveza. On, pak, odlučno kazuje da je cijela lopta prešla crtu, dakle, gol – 3:2! Kako to obično biva, Njemačka je jurnula u napad pa je ostavljala puno prostora za engleske kontranapade. Iz jednog takvog, Hurst zabija za 4:2 i postiže prvi i dosad jedini hat-trick u finalu svjetskih prvenstava.
Do dana današnjeg njemački igrači koji su bili u blizini lopte u situaciji kod trećeg engleskog gola tvrde da lopta nije bila prešla crtu. I današnja video-tehnologija pokazuje tako. Jedna priča kazuje da su sovjetskog sudca Bahramova na smrtnoj postelji pitali kako je, iz daljine, bio onako siguran da je cijela lopta prešla crtu. Njegov odgovor sadržavao je jednu jedinu riječ: „Staljingrad.“
Šansa za revanš stigla je četiri godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu ’70. u Meksiku. Ovog puta Engleska i Njemačka susrele su se u četvrtfinalu. Do 49. minute Engleska je imala 2:0. No, znate već onu o Nijemcima i predaji… Prvo je Franz Beckenbauer smanjio, a onda Uwe Seeler pred kraj izjednačio. Opet je utakmica otišla u produžetke. Kako nije bilo linijskih sudaca iz SSSR-a, jedini strijelac bio je Gerd Müller za pobjedu Njemačke 3:2.
No, engleski hod po trnju tek je počinjao. Već u proljeće 1972. dvije su selekcije međusobno igrale četvrtfinale Europskog prvenstva ’72. (po tadašnjem sistemu, četvrtfinale se igralo na dvije utakmice, a onda se igrao završni turnir od četiri ekipe). Na Wembleyju u se natiskalo gotovo 100 000 ljudi, nadajući se reprizi ishoda iz 1966. I počelo je slično – Njemačka je rano povela. Dugo je stajalo 0:1, a onda je Francis Lee u 78. minuti izjednačio na 1:1. No, umjesto potpunog preokreta, hladan tuš. Nijemci vuku kontru koju Englezi prekršajem zaustavljaju u šesnaestercu. Günter Netzer realizira penal za 1:2, a u 88. minuti Gerd Müller postavlja konačnih 1:3. Uzvrat u Zapadnom Berlinu je formalnost – 0:0 i prolaz Njemačke koja će taj EURO na kraju i osvojiti.
Na sljedeći susret čekalo se deset godina. Dogodio se u drugo m krugu Svjetskog prvenstva 1982. Tad se druga faza igrala u skupinama od po tri ekipe. Engleska i Njemačka odigrale su bez golova. No, Engleska je remizirala i s trećom ekipom, reprezentacijom Španjolske, dok su ih Nijemci pobijedili. Njemačka je tako otišla u polufinale (i kasnije bila srebrna), a Engleska je otišla kući.
Novi epski susret bilo je polufinale Svjetskog prvenstva 1990. u Italiji. Na stadionu Delle Alpi u Torinu opet se pisala povijest – Andreas Brehme je nakon sat vremena igre doveo Njemačku u vodstvo, a onda je, dvadeset minuta kasnije stvari na početak vratio Gary Lineker. Najupečatljiviji trenutak produžetaka bio je kad je mlada zvijezda engleskog nogometa Paul Gascoigne dobio žuti karton – mogao je nastaviti igrati, ali je taj žuti karton značio da neće moći nastupiti u finalu ako ga Engleska izbori. Čim je „kartoniran“ Gascoigne je briznuo u plač. Utakmica je stigla do jedanaesteraca. Za novi ožiljak na srcu engleskog nogometnog puka pobrinule su se njihove uzdanice Stuart Pearce i Chris Waddle koji su promašili svoje udarce. Nijemci su sve svoje realizirali. Nakon utakmice Lineker je izrekao slavnu izjavu: „Nogomet je igra u kojoj 22 igrača trče za loptom, a na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci.“ Njemačka je u finalu savladala Maradoninu Argentinu, dok je Engleska izgubila broncu u srazu s domaćinom Italijom.
Koliko ste puta od engleskih navijača u posljednje vrijeme čuli poklič It's coming home ? Nastao je po pjesmi Football's Coming Home koju je grupa Three Lions izvela kao himnu Europskog prvenstva 1996. kojem je domaćin bila Engleska. Englezi su se, naime, uzdali da novu veliku titulu opet mogu osvojiti na svom tlu. Počelo je klimavo, remijem sa Švicarcima, ali je Engleska rasla iz utakmice u utakmicu, razbivši u grupi i sjajnu Nizozemsku s 4:1. No, u polufinalu je čekao stari neprijatelj.
Njemačka je do polufinala došla sa samo jednim primljenim pogotkom – onim koji im je u četvrtfinalu zabio Davor Šuker zavaljavši Andreasa Köpkea. Engleska je rano povela – već u trećoj minuti Alan Shearer je bacio Wembley u delirij. Ipak, Stefan Kuntz u 16. minuti izjednačava. Sjajna se utakmica igrala do kraja, no nije bilo golova. Produžeci su bili za srčani udar – prvo Darren Anderton s pet metara pored već savladanog Köpkea pogađa prečku. Nekoliko minuta kasnije, Paul Ince s desne strane gura loptu u sredini. Köpke je opet savladan, ali Gascoigne s dva metra, pred praznim golom, ostaje za centimetar kratak – lopta je samo prohujala ispred njega. „Da sam imao samo pola broja veće kopačke“, govorio je kasnije, „dotaknuo bih je i ušla bi u mrežu.“ No, nije. I bilo je vrijeme za jedanaesterce.
Drama. Svi su precizni. Tenzije su na vrhuncu kad puca jedan od tragičara ispadanja na jedanaesterce iz 1990., Stuart Pearce. No, sada pogađa! Svih pet izvođača iz obje ekipe su precizni – 5:5. Šesta serija. Loptu uzima današnji engleski izbornik Gareth Southgate, uzima zalet, puca po sredini i iskusni Köpke to čita. Meč loptu sad ima Andreas Möller koji nema milosti i para mrežu za plasman Njemačke u finale. Umjesto 1966., Englezi su ponovili 1990. Premda se vjerovalo da je Margaret Thatcher bila stala na kraj huliganizmu na i uokolo stadiona, londonsku noć osvjetljavale su krhotine razbijenih stakala i policijske rotacije – novi poraz od Njemačke, i to na Wembleyju, bio je previše za engleske navijače. A Njemačka… Njemačka je u finalu pobijedila Češku i primila trofej od kraljice Elizabete II. pred kojom su trideset godina ranije izgubili. I znate li što su njemački igrači na dočeku u Njemačkoj pjevali sa svojim navijačima? It's coming home, it's coming home – football's coming home… Porazili su Engleze tog ljeta u onome u čemu Englezi uvijek misle da su najbolji – u nogometu i sarkazmu.
Novi susret bio je na EURO-u 2000. Shearer je zabio za pobjedu 1:0 u grupi A; bila je to prva engleska pobjeda od slavne 1966. No, nije puno značila – u idućoj utakmici Engleska je izgubila od Rumunjske i zajedno s Njemačkom napustila turnir već nakon grupne faze.
Krajem 2000. Wembley je morao biti podvrgnut temeljitoj višegodišnjoj rekonstrukciji. Kad je ždrijeb spojio Englesku i Njemačku u istu kvalifikacijsku skupinu za Svjetsko prvenstvo 2002. godine, Englezi su odlučili da se utakmicom s Nijemcima oproste od stadiona. Odluka je bila logična, ali – kriva. Dietmar Hamann zabio je golčinu iz slobodnjaka i donio Njemačkoj pobjedu u posljednjoj utakmici na starom Wembleyju. Jedan je engleski novinar u izvještaju napisao: „Gledao sam stari Wembley, s popucalim, dotrajalim tribinama i slapovima urina koji su se slijevali po stepenicama. Mislio sam da nema užasnijeg prizora… A onda sam vidio da na semaforu stoji ENGLESKA-NJEMAČKA 0:1.“
Ipak, Engleska je maestralno uzvratila – u susretu u Münchenu godinu dana kasnije opet je Njemačka povela, ali su Englezi do kraja zabili pet zgoditaka za nevjerojatan trijumf od 5:1! Two World Wars and one World Cup! (Dva svjetska rata i jedno svjetsko prvenstvo!) pjevali su Englezi aludirajući na ono u čemu su savladali Nijemce. Engleska je na Svjetsko prvenstvo 2002. prošla izravno, Njemačka kroz dodatne kvalifikacije.
Posljednji susret odigran je na Svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoj Africi u osmini finala. Njemačka je igrala sjajno i vodila 2:0. Englezi su smanjili, a onda je Frank Lampard opalio s ruba šesnaesterca – lopta je udarila u prečku i vidno pala iza gol-linije prije nego se odbila njemačkom golmanu Neueru u naručje. No, glavni sudac utakmice, Urugvajac Larrionda, pokazao je da se igra dalje. U to vrijeme nije bilo VAR-a i zaista se igralo dalje. Do kraja su Nijemci zabili još dvaput i prošli dalje s 4:1. Nepriznati gol Lamparda doživljen je, dakako, kao dočekana iskonska pravda za „gol“ Hursta za 3:2 u finalu 1966.
No, ako Engleze pitate, čak i kad bi vam, pod najgorih mukama, možda i priznali da čitava lopta te 1966. nije prešla crtu… Oni su taj dug platili preskupo i previše puta.
Vidjet ćemo hoće li se danas na Wembleyju ponoviti 1966. ili 1996.
