Sinoć je na Poljičkom trgu u Omišu održana je promocija Monografije "Festival dalmatinskih klapa Omiš 1967 – 2016". U pet poglavlja, na 566 strana, knjiga kronološki prati nastanak i razvoj FDK Omiš ne izostavljajući ni jedno bitno klapsko ime. U posebnim okvirima obrađeni su brojni pojedinci, utemeljitelji, ravnatelji, članovi Festivalskog vijeća, klape, pjevači, klapski voditelji i mnogi drugi. U posebnim okvirima izdvojeni su članci i citati iz brojnih medija i tiskovina.
Fotografije u knjizi popraćene su detaljnim legendama gdje god se moglo doći do točne informacije. Monografija je pisana tako da čitatelj ne mora nužno pratiti njen kompletan sadržaj; on može čitati svaki tekst, svaki okvir kao zasebnu cjelinu. Korist je koju je imao rad na stvaranju knjige višestruka. Rekonstruirani su podatci, složena je festivalska arhiva, digitalizirane su fotografije i dokumenti, prikupljena je periodika. Sve to poslužit će kao neizostavna baza podataka budućim klapskim istraživačima.
Ova monografija nije samo povijest Festivala; ona je i povijest jednog razdoblja grada Omiša, priča o njegovim građanima, volonterima, entuzijastima, priča o klapama, laureatima, vrsnim pjevačima. Vjerujemo da će svaki njen čitatelj osjetiti barem dio emocija koje su u njoj iznesene i koje su pratile njeno stvaranje.
Na predstavljanju Monografije govorili su recenzenti i autorica knjige te ravnatelj Festivala dalmatinskih klapa Omiš, dok je ulomke iz Monografije čitala dramska umjetnica Ivana Giove Župa. Izjave govornika nalaze se dolje u tekstu:
Bože Mimica, recenzent: „Za svoj grad sam napravio što sam mogao, a što se tiče same monografije sažeo bi to na sljedeći način: otkotrljao se jedan grumen zlata sa njiva težaka i naših brodova ribara pred našu crkvu svetog Mihovila i taj grumen zlata je trebalo obraditi. 50 godina se obrađivao i napravila se od njega jedna predivna struktura gdje je sigla pečat grada Omiša pa neka ova knjiga, koja je za mene i leksikon, za sve generacije bude poukom kako su svi marljivi ljudi, volonteri i stvaraoci dali svoj obol kroz sve generacije.“
Dušan Šarac, umjetnički ravnatelj Festivala:
„Ja sam između ostalog najstariji aktivni sudionik današnjeg festivala. Knjigu sam pročitao više puta dok je nastajala i kako su se poglavlja nastavljala sve više mi se sviđala. 50 godina festivala ne može stati ni na 500 000, a ne na 500 stranica ali nećemo biti nostalgični, ovo je jedino cjelovito izdanje do sada i moramo pozdraviti i cijeniti ovaj rad koji je inicirao ravnatelj Mijo Stanić, a moja Herci koja je pismeno i spretno prenijela emociju je ipak najzaslužnija za to. Neću duljiti, ja sam tu cijeli život, i prva asocijacija na Omiš i na festival meni su dvije osobe koje nisu među nama, a to su Ana Antunović i moj Stipe Medić. Da su oni sad tu, bili bi najsritniji na svitu.“
Marko Rogošić, recenzent i član stručnog žirija na Festivalu:
„Mijo mi je 26.8.2016. poslao mailom prvu skicu monografije. Kada sam vidio da meni dotad nepoznata autorica radi na nečem što je meni vrlo važno, pristao sam sudjelovati na projektu ako mogu u bilo čemu pomoći. Čim sam vidio prvi dokument, moj dojam je bio izrazito pozitivan. Ovaj grad se neupućenom promatraču zna učiniti površnim međutim uspio je sačuvati bogatu arhivu svoje povijesti. Ta arhiva je možda bila neuredna, vjerujem da nije bila osobito sortirana, ali je bila tu sačuvana u svom svome bogatstvu, iscrpna i sadržavala je članke, isječke i fotografije, osvrte – naročito iz Slobodne Dalmacije, a s nama sjedi i Jakša Fiamengo koji je to dugo godina pratio. Oko tih dokumenata autorica je počela svoju priču, koncepti priče su kratki i pitki godišnji tekstovi oko dokumentarnog materijala pri čemu je nastala priča o slikama.
Opseg je rastao, od 200 stranica došli smo do 500, autorici i suradnicima bio je žao izbaciti makar dio tog toliko lijepog materijala. Rezultat je za mene duboko emotivan – ona me više puta dok sam čitao nepogrešivo uspjela vratiti u emociju koju sam imao. Kad sam slušao lijepu pjesmu koja me rasplakala, kad sam čitao njen tekst o toj večeri opet sam plakao, kad sam se smijao radi nečega opet sam se čitajući smijao. Ovo je dokument vremena, ovdje se vidi povijest novinske grafike, tehnike fotografije , povijest razvoja uopće tehnike novinarstva i izvješćivanja, kako se razvijao jezik, mijenjala gramatika i pravopis. Vi se dobro sjećate nekih riječi koje će naredne generacije moći samo pročitati. Dobili smo monografiju, biografski leksikon, pregled arhivskih dokumenata, fotomonografiju, bogato kazalo ansambala.“
Jakša Fiamengo, recenzent, akademik, pjesnik, novinar, tekstopisac:
„Ima jedna rečenica koja je nit vodilja svega ovoga a glasi 'Hej čovječe vrati se sebi dok još imaš kome' – Ljube Stipišića Delmate o kojem smo i govorili. Možemo samo čekati da se jedan takav čovjek ponovo pojavi na ovoj pjaceti i da pokuša kazati svoju rič narodnu. Ovdje ne govorimo samo o ljudima, govorimo i o jednoj osobi, koja je doduše imaginarna ali nas sve okuplja, a to je vrijeme. Vrijeme s nama pjeva, vrijeme sluša, ono je te pjesme iznjedrilo i tu će pjesmu odvući gdje je treba odvući – do naraštaja koji tek dolaze i koji još nisu ni čuli tu pjesmu. Svemu dođe vrijeme, pa dođe i vrijeme sazrijevanja u čovjeku onoga što je bitno za njegov duhovni habitus ali i na uvid toga što klapska pjesma u sebi naslućuje ono što jest. Knjigu sam pročitao već više puta kada sam trebao napisati pogovor, ali sam večeras vidio čudo od jednog libra koji nije samo biblija jednog klapskog pjevanja, to je naš život. To smo mi, unutra sadržani i drago mi je što je naša draga Herci to uobličila u jedan korpus koji zaista traje kroz vrijeme. Ona je pokušala zaviriti u lice svakog čovjeka koji gradi taj korpus i to je bit svega. Ljudima je stalo do tog da vide svoje ime u jednom velikom mehanizmu kakav je klapska pjesma, koja je sveti savez pjesme. To nije nešto što stvaramo iz ničega, klapski čovjek je pjevao kako je živio i živio kako je pjevao. To nije bio jedan čovjek, nije bilo bitno tko će se potpisati već što se pjeva, kome i zašto se pjeva. Klapska pjesma nije gotova kad završi ona zadnja nota, ona i dalje traje. Spomenuo bi još jednog čovjeka koji je rekao što kamen rađa vrijeme ne briše u sve vike vikova. To je zapisao pok. Anđelko Novaković koji nas i danas sluša, čovjek koji je mene dovukao na ovaj festival i zajedno smo uživali u klapskoj pjesmi.“
Herci Ganza, autorica: „U mozaik raznovrsnih događanja kojima je obilježena polustoljetna tradicija Festivala dalmatinskih klapa U Omišu danas ulažemo posljednji kamenčić, kamenčić koji će kamenoj povijesti ovoga grada koji odiše suzvučjem klapske pisme ostati, nadam se, novi spomenik. Spomenik svim klapama i klapašima, ovdašnjim ljudima koji su njegujući gotovo zaboravljenu tradiciju stvorili brend kojim se Dalmacija, a danas i cijela Hrvatska ponosi diljem svijeta.
Baš kao što su Omišani s ponosom podigli spomenik klapama autora Stanislava Bavčevića, nadam se da će tako s ljubavlju i rišpetom uzeti u ruke ovu zajedničku knjigu svih nas, sanjanu i stvaranu, pisanu i oblikovanu upravo tako, s ljubavlju i rišpetom....
Festival nisu samo klape. Festival nisu samo pisme. Festival nisu samo nagrade. Festival su generacije Omišana koji su svaki svoj slobodni trenutak utkali u pripreme, osmišljavanje, organiziranje i ugošćivanje ove jedinstvene manifestacije. Festival su vrsni etnomuzikolozi, obrađivači, skladatelji i tekstopisci iz svih krajeva lijepe naše koji su omiški entuzijazam oplemenili stručnošću, a klapskoj pjesmi otvorili vrata akademija i UNESCOve kulturne baštine.
Festival su klapaši i ljubitelji klapske pisme ne samo od Prevlake do Savudrije već sa svih meridijana, svih kontinenata, pa čak i svih rasa...“
