Ivan Jerković Suzin, legenda žrnovačke limene glazbe i najstariji glazbar u orkestru proslavio je 67 godina članstva u Limenoj glazbi Žrnovnica. Tim povodom feštu iznenađenja priredili su mu članovi orkestra, maestro i uprava Glazbe. Na poklon je dobio staklenu statuu s posvetom za 67 godina članstva u orkestru, umjetničku sliku s motivima rodnog mu Privora žrnovačkog slikara Ivice Marina, stakleni križ kojeg je izradila likovna umjetnica i predsjednica limene glazbe Matija Šitum, a u trajno vlasništvu predana mu je i njegova truba te stalak za note.
„U Glazbi sam počeja svirat davne 1955. godine, pridružija sam se u proliće. Bilo nas je tada petnaest koji smo se učlanili, a posli nas je ostalo pet. Probe su onda bile na Privoru. Kasnije smo selili u Loliće, pa u školu, pa u Lukača, bili u Škojarca, dok nismo došli ovde. A počeja sam svirat zato šta nisi ima ništa drugo u mistu. Ima sam krpaš balun, ukra bi didu jednu bičvu, utra bi u nju stare robe šta bi ukra babi i igraj. Eto to i Glazba, drugo nisi ima. '57 godine sam kupija radio, uza stare ceste sa raskršća nosija sam ga na Privor na ramenu, još me rame boli. Eee, a šta ti misliš?“
U limenoj glazbi svirao mu je i otac, pokazuje nam ga na velikoj zidnoj slici u prostorijama Limene glazbe.
„Mene ti zovu Frajter po njemu. Taj nadimak je dobija kad se oženija. Zato šta nije dobija ništa, nema ništa, fraj. Da' mu je otac perun i jednu žlicu, a on i žena mu. I jedan pijat. Bija je on s Glazbom i u 2. svjetskom ratu. Znaš li ti da je od Šmace otac (pokazuje nam ga na istoj onoj slici iz 1939. godine) svoju tubu donija iz 2. svjetskog rata? I danas je živa, evo je u nas u Glazbi. Ispravna je, svira. Ima ti još jedna zanimljivost vezana za tu tubu, nju su ti uvik svirali samo Mihanovići.“
Nabraja nam dalje i pokazuje osobe koje poznaje sa te stare fotografije, uz par riječi o svakome.
„Ovo ti je Slavko Palaversin, njega znam. A ovo ti je gori od Marina konobara i Ratka Jozunova otac. Evo ti i did od Bruna, našega glazbara. Pa otac od Mije Lolića, šta se javlja u Bez pardona. Ovo ti je isto jedan Mihanović, od Čosinih, Marin se zva. Ima je kuću na Šinama. Sad me dobro slušaj, i ovo ti moran kazat. Ja sam ti dok nisan iša u vojsku svira trubu na plesu nediljom u žrnovačkoj bašti, od '58 do '60. Svira ti je i Andrija Marin dok nije odselija u grad, Ivan Parun, Hrvoje Jelenković, Šošić, Nikola Jurašina, Filicijo File, Đigo ti je tuka bateriju... A u vojsci sam ti svira sa Ivicom Šerfezijem. On nas je vodija, piva je, svira trubu i klarinet. Svašta je tu još bilo: s Glazbom sam ti u Sutjesci svira, i Tito je bija gori. Nastupa sam u Malome mistu, ja sam ti odma u prvi red. Ili sam drugi red, prvi s live strane....“
"Kad sam se ja učlanija nije bilo žena"
Pitali smo ga šta misli o današnjoj Glazbi i ženama u Glazbi.
„Valja Glazba, kako ne valja. Ja sam dobija nagrade. A i nije samo zato. Svira se, radi. Dobro je. A žena je bilo i prije u Glazbi. Nije puno, ali bilo je nešto. Ali to je bilo posli. Kad sam se ja učlanija nije bilo žena. To je onda bilo malo nazadno, di će ić žena svirat? Takvo je to bilo vrime.“
A onda su ga zazvali njegovi prijatelji glazbari, večera je gotova. Maestro Danijel, meštar od muzike koji se ovog puta prometnuo u meštra od kužine, uz pomoć glazbara koji su ga ovi put slušali u kužini umisto u muzici, spremija je gulaš i lešo juvu od kokoše, ne vaja da se oladi. A naš dragi barba Ivan jedva je dočeka da uz večeru još jednom podijeli sa njima priče iz svog glazbarskog života i dogodovštine starih žrnovačkih glazbara koje još uvijek kristalno jasno žive u njegovu sjećanju.
Sritno Vam, šjor Ivane! I još puno godina staža u Glazbi Vam želimo!