Srednja škola ‘Braća Radić’ iz Kaštel Štafilića poznata je po raznim aktivnostima u kojima kao škola sudjeluju, a ovaj put su posjetili školu u Argentini. Centro Agrotecnico Regional strukovna je škola u središnjoj Argentini, u gradu Venado Tuerto, provincija Santa Fe, a koju je posjetilo 16 učenika, 3 profesora, ravnateljica kaštelanske škole prof. Marija Kezele te viša znanstvena suradnica dr.sc. Mira Radunić s Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša Split. U dvotjednom putovanju učenici su mogla vidjeti kako funkcionira škola u Argentini, njihov način života. Posjetili su nekoliko gradova, uživali u kulturi i povijesti Argentine, ali kako kažu, najviše ih se dojmio susret s Hrvatima u Argentini. Svoje dojmove s putovanja prepričali su mi ravnateljica prof. Marija Kezele, dr.sc. Mira Radunić, profesor Nikola Škarić i učenik Roko Szarvaš.
''Naše prijateljstvo traje već deset godina. Sve je počelo nekako davne 2013. godine kad je njihov tadašnji ravnatelj Mario Huber bio u turističkom obilasku Dubrovnika i Splita, pa je posjetio našu školu jer je htio upoznati školu koja je sličnog karaktera. To je bio uvodni susret, nakon kojeg je uslijedila komunikacija mailovima, te su oni izrazili želju da nas posjete. Prvi su nas put posjetili 2015.godine kada sam ja postala ravnateljica, a mi smo 2016.prvi put otišli u Argentinu, probiti led, da tako kažem. Taj prvi put je bio putovanje života, mislim kako to nitko od nas koji smo bili neće zaboraviti. Došli smo u skroz drugačiji svijet, vremenski i prostorno, drugačiji način života, kao iz mog djetinjstva. Vrijednosti koje su onda, prije 50 godina bile na snazi, danas su kod njih. Totalno drugačiji život,'' priča nam ravnateljica Kezele.
Škola je koncipirana školi ‘Braće Radić’ gdje isto kao Kaštelani imaju program poljoprivrede, prehrane i veterine. Argentinci su u školi do 17 sati gdje imaju pola dana teoretski dio, a drugi dio dana je praksa. Svaki dan u školu dolaze autobusima u 7 sati . U 7 i 15 diže se zastava u holu škole, pjeva se himna te nakon toga svi odlaze na nastavu. U tom praktičnom dijelu rade sve, škola ima posjed od oko 170 ha gdje uzgajaju žitarice, voće, goveda, svinje, ovce, kokoši, pčele..., gdje dnevno prerade 1000 litara mlijeka za sir, jogurt i ostale mliječne proizvode. U sklopu škole imaju menzu u kojoj se svi hrane. U kuhanju sudjeluju i profesori i učenici, a dio proizvoda koji se ne iskoristi u menzi se prodaje. U školi je zabranjena uporaba mobitela, nose se odore i vlada potpuni red.
''Ono što mi je fascinantno je to što nitko ne koristi mobitel, što su učenici povezani, jako surađuju i druže se. Ujutro je nastava, pa ručak, pa odmor gdje se druže međusobno, mogu raditi što žele. Nekako imaš osjećaj da tu ništa nije koncipirano, ali sve je ljudski i ležernije, i sve uspiju napraviti. Evo, to je nekako nešto što me se baš dojmilo'', kazala je Kezele.
Nakon trinaest satnog leta iz Frankfurta do Buenos Airesa ova vesela učenička ekipa posjetila je samo dio ovog ogromnog grada koji ima preko 3 miliona stanovnika. Posjetili su najstariji dio grada La Boca kojeg su prvi naselili i izgradili Talijani i Španjolci s nizom uskih uličica uz koju se nižu živopisno obojene limene kućice koje podsjećaju na rane imigrantske dane, La Bombonera, matični stadion nogometne momčadi Boca Juniors, a kojeg je projektirao arhitekt hrvatskih korijena. Plaza de Mayo kao najstariji i najvažniji trg na kojem se nalazi i Predsjednička palača, , Metropolitanska katedrala, samo su dio znamenitosti grada koje su posjetili, a najhrabriji su se i okušali u plesanju tanga na gradskim ulicama. U večernjim satima uživali su u Tango showu u obližnjem cabareu. Nakon Buenos Airesa ekipa se uputila do svog sljedećeg odredišta, a to je grad Venado Tuerte gdje su bili smješteni u argentinskim obiteljima. Na putu prema Venado Tuerto posjetili su Museo Las Lilas de Areco u gradu San Antonio de Areco gradom od povijesnog nacionalnog interesa poznatom po uzgoju konja. U školi u Centro Agrotecnico Regional upriličena im je dobrodošlica uz pozdravni govor ravnatelj Centra Jose Raul Ban i Mariela Anelo direktorica škole, prezentaciju i obilazak škole od strane učenika i profesora te zajednički doručak.
''Bili smo u trodnevnom obilasku provincije Cordoba. Većim dijelom ravničarski kraj s intenzivnom ratarskom i stočarskom proizvodnjom, dok se u sjeverozapadnom dijelu provincije prostiru planinski lanci Sierras de Cordoba s nizom turističkih atrakcija. Posjetili smo najveće turističko središte provincije Villa Carlos Paz, dolinu Punilla gdje se gnijezde i obitavaju kondori, te turističku atrakciju El Zapato. Taj dio provincije Cordoba je dosta krševit, slično našoj dalmatinskoj Zagori gdje vegetaciju uglavnom čine biljke prilagođene suhim uvjetima (akacije, palme isl). U ovom području razvijeno je ovčarstvo. Imali smo priliku i kušati argentinsku janjetinu i nije loša'', pojašnjava nam Mira Radunić.
U istoj provinciji organiziran im je posjet obiteljskoj vinariji, craft pivovari te tvornici LA quinta koja proizvodi poznate nacionalnih slastica Alfajores, a koje se mogu probati u svakoj kafeteriji ili restoranu te kupiti u dućanima.
Po povratku iz Cordobe, posjetili smo lučki grad Rosario, drugi po veličini grad u Argentini. Na glavnom trgu ispred spomenika nacionalnoj zastavi dočekala nas je skupina hrvatskih iseljenika s hrvatskom i hajdukovom zastavom i to je bio najemotivniji trenutak, i dok sad ovo pričam, opet sam se naježila'', priča nam Mira te nastavlja.
Sve su to mladi ljudi čiji su djedovi preselili u Argentinu, i unatoč proteklom vremenu i velikoj udaljenosti nisu zaboravili svoju domovinu i jezik. Oni su bili naši domaćini te smo zajedno posjetili Muzej zastave, prošetali glavnim parkom u luci s nepreglednim zelenim površinama i stablima Jacarande i koraljnog drva a koja su upravo bila u punom cvatu s bezbroj plavo-ljubičastih cvjetova. U središnjem dijelu parka zastali smo pored ‘Zvonimirove lađe’, broda na kojem se nalazi grb Republike Hrvatske te spomen ploča sa stihovima Vladimira Nazora ''Zvonimirova lađa'' na hrvatskom i španjolskom jeziku. Posjetili smo u Museo del Delporte Santafesino (Muzej sporta provncije Santa Fe), naravno, djeci je bio najzanimljiviji dio vezan za argentinskog nogometaša Lionela Messia, a koji je rođen u Rosariu. Nakon muzeja posjetili smo akvarij u kojem se u kojemu se spaja znanost, proizvodnja i turizam a gdje smo vidjeli sve vrste riba koje obitavaju u najvećoj Argentinskoj rijeci Parana koja prolazi kroz grad Rosario, i ide do luke La Plata gdje se ulijeva u Atlanski ocean. Čitavo vrijeme našeg putovanja, koje je sadržavalo baš puno kilometara, mogli smo vidjeti kako su nepregledne poljoprivredne površine privedene kulturi. U središnjoj Argentini gdje smo boravili prevladava uzgoj žitarica, proizvodnja žita za pekarsku i drugu prerađivačku industriju, proizvodnja stočne hrane, te sjemenarska industrija koja opskrbljuje cijelu Argentinu. Naravno da takva proizvodnja veže i druge djelatnosti u prvom redu preradu poljoprivrednih proizvoda, ali i ostale djelatnosti usko vezane za poljoprivrednu proizvodnju. Stočarstvo je jako razvijeno, na poljima obitavaju uglavnom konji i goveda pasmine ‘Angus’ namijenjeni mesnoj industriji. Uzgajaju pasminu angus od koje je najkvalitetnije meso i ti bikovi ne moraju biti u štalama. Posjetili smo govedarski sjemenarski centar u kojem se uzgajaju argentinske i svjetske pasmine bikova, čije se sjeme prikuplja, obrađuje i distribuira po cijelom svijetu, priča nam Mira.
Interesantno je kako su nekada davno, zbog velike udaljenosti iz sjemenarskog centra komunicirali sa stočarima putem golubova pismonoša, koje im sjeme treba za rasplod. Sjeme su stavljali u epruvete te su ih slali golubovima do stočara. I danas na tom mjestu stoji spomenik goluba.
Što se tiče hrane svi se slažu kako je zastupljeno najviše meso. Za predjelo se uvijek poslužuju Empanadas ,pečeno tijesto s mljevenim mesom u obliku raviola, a za glavno jelo govedina, uglavnom pečena na žaru ili u pećnici, sa salatom kao prilogom u kojoj je dosta zastupljena mrkva. Za desert su Alfajores slastice ili rožata prelivena sa Dulce de leche, također jednom od nacionalnih slastica.
Profesor Škarić osvrnuo se na klimu i hortikulturu, gdje su iz jeseni došli u srce proljeća.
''Ima puno zelenila, u školi koja je stara oko šezdeset godina ima jako puno starih stabala. Možemo pronaći stare cedrove koji svjedoče o starosti same škole. U ostalim pokrajinama je tropska klima, gdje je ljeti temperatura ide I do 40 stupnjeva Celziusa, pa možemo pronaći dosta tropskih biljaka kojima je Argentina domovina, a nama su pomalo čudne. Tako tu raste jako puno koraljnih drva (Eritrina) koja imaju cvijet u boji koralja, Jacarandi koje rastu u drvoredima I razvijaju jako visoka stabla, a obiluju plavo ljubičastim cvjetovima. Ja, inače, predajem hortikulturu i imao sam priliku upoznati njihovog profesora, s kojim se čujem godinama. Njihov kabinet za hortikulturu je izdvojen od glavne zgrade škole te je cijeli obavijen ružama, što mi je baš jako lijepo. Sviđa mi se njihov koncept školstva, gdje svi sudjeluju u nastavi. Muzu krave, timare konje, vrcaju med, obrađuju zemlju i nakon škole dobiju jedno baš dobro životno obrazovanje koje mogu koristiti u daljnjem životu,'' pojasnio je Škarić.
''Meni je bilo super. Bili smo na farmi od 1700 ha gdje se uzgaja pšenica, kukuruz, soja i slično te puno stoke, uglavnom krava, a cijela farma se kontrolira obilazeći konjima. U školi smo sudjelovali na radionicama koje smo mogli birati: mehanizacija, stočarstvo, proizvodnja sira, vrcanje meda, cijepljenje i telenje stoke, jahanje .... Ja sam odabrao radionicu mehanizacije, stočarstva i jahanje konja, a na kraju sam završio na svim radionicama, gdje sam pravio sir i jogurt, cijepio stoku, odvajao krave za klanje te timario i jahao konje skoro svaki dan. U školi im je odlično, a najčudnije je što je to privatna škola u kojoj postoje tako stroga pravila, tipa bez mobitela. Jer ako te uhvate s mobitelom moraš pet vikenda dolaziti čuvat prasce ili ti ukinu prijevoz, a svi idu autobusima koji ih skuplja ispred njihovih kuća. Meni je ovo bilo iskustvo koje ću pamtit čitav živo'', kazao je Roko.
Svi se sugovornici slažu kako im je završna hrvatsko-argentinska večera ostala u posebnom sjećanju, uz spektakularni plesni program argentinskih tradicijskih plesova koje su izveli učenici Centra Agrotecnico Regional te Splitski ples kojeg su otplesali Kaštelani, te druženje uz tradicijska hrvatsko argentinska jela. To je bilo veličanstveno kako kažu.
''Kad sad pogledam vidim kako imamo puno poveznica sa Argentinom, ali ono što mi se tamo jako sviđa je puno zajedništva, puno suradnje s učenicima, jer su cijeli dan u školi. Mi takve uvjete nemamo, ali mogu reći kako naša škola ima puno projekata na kojima radi. Isto, imamo plastenik, a djeca sudjeluju u mnogim školskim i izvanškolskim aktivnostima’’, pojasnila je Kezele.
''Meni se sviđa njihov način života, živi se neopterećeno materijalnim vrijednostima, bez stresa, jednostavno u skladu s prirodom, s vrijednostima koje danas kod nas nažalost nisu vrijednosti. Ja sam prvi put bila u Argentini i mogu reći kako me se dojmilo puno toga što bi bilo dobro primijeniti i u našem školstvu'', kazala je Mira.
