Milijana Kovačević, dugogodišnja školska psihologinja, ne miruje ni u mirovini. Ima bogato iskustvo rada s djecom i odraslima, a sva njezina postignuća teško je nabrojati. Od lipnja 1975. do rujna 2015. godine radila je u OŠ Kman-Kocunar, izvanredno je radila kao gimnazijski profesor, na Filozofskom fakultetu u Splitu radila je kao izabrani nastavnik – viši predavač – (vanjski suradnik), bila je ravnateljica privatne srednje škole Wallner, radila je u Savjetovalištu za bračne, obiteljske i druge odnose, u Savjetovalištu za trudnoću, Savjetovalištu za porodicu učenika i sl. Piše poeziju i prozu, dobitnica je raznih priznanja. Ovo je tek djelić bogate biografije ove izuzetne žene.
Razgovarali smo o njezinom radu s djecom, kako provodi vrijeme u mirovini, otkud crpi inspiraciju za svoju poeziju,... Pročitajte što nam je sve otkrila žena s bogatim životnim iskustvom.
Zašto ste odlučili studirati psihologiju i sada kada ste u mirovini, smatrate li da je to bila dobra životna odluka?
"Još u šestom razredu osnovne škole poželjela sam i odlučila biti psiholog, iako nisam ni znala što je to zapravo. Jako sam intuitivna i naprosto sam osjetila da je to nešto pravo za mene. I, više lutanja nije bilo. Imala sam ja uspješnica i na drugim poljima, ali je psihologija ostala u prvom planu. Već u gimnaziji sam počela proučavati literaturu iz psihologije, a tema maturalnog rada mi je bila 'Kako sam spoznala sebe'. Iz filozofije, ali neodvojivo od psihologije. I tu se dijelom krije odgovor na pitanje 'Zašto psihologija?' Pa, ponajprije da što dublje zaronim u sebe, kako bih se spoznala i bar dijelom upoznala. Tako je lakše i drugima prići, razumjeti ih, pomagati im i pomoći, ako treba.
Psihologija je moj najbolji životni izbor. Uživala sam školujući se (bila sam odličan student), uživala sam radeći kao psiholog (na raznim poljima mogućeg djelovanja), a u psihologiji i radu s ljudima, napose s djecom, uživam i sada. Nisam u mirovini. Ne mirujem. U penziji sam. Jednom psiholog, uvijek psiholog!
Moja zanesenost psihologijom proizlazi iz pristupa koji sam njegovala. Uvijek sam radila s općom populacijom, sa svima, najviše preventivno. To je najbolje i najučinkovitije. Na sreću, nisam upala u zamku rada samo s djecom i pojedincima koji imaju poteškoće, baveći se samo njihovim poteškoćama. U svakome sam tražila ono najbolje u njemu. To mi je bila nit vodilja ka njegovoj afirmaciji."
Radili ste i s djecom i s odraslima (kao savjetnik za bračne, obiteljske i druge odnose). S kim je teže raditi? Tko se lakše „otvara“, djeca ili odrasli?
"Radila sam ja mnogo toga, s odraslima i s djecom u bezbroj varijanti: u školi, savjetovalištima, kao viši predavač na Filozofskom fakultetu, kao ravnateljica privatne srednje škole, edukator na raznim razinama i raznim skupinama djece i odraslih, osmišljavala i realizirala razne tematske projekte...
Rado sam radila i s djecom i s odraslima. Nije mi bilo teško ni s jednima ni s drugima. Kad neprestano učite, dobro slušate, čitate i čujete što vam govore riječima, mimikom, gestama, tijelom, djelima, strpljivi ste i imate sve više iskustva, kad-tad pronađete ključ za svakoga. Svejedno, priznajem, draže mi je raditi s djecom. To mi je bio i ostao veliki užitak."
Budući da imate veliko iskustvo rada sa školskom djecom, koliko su današnja djeca drugačija od djece prije 20-ak godina? Koliko su djeca (ali i roditelji) opterećeni ocjenama?
"Danas je sve drugačije, pa i djeca nisu kao što su nekad bila, a to s ocjenama traje već dosta dugo. Odavno već i roditelji i djeca traže ocjenu po svaku cijenu, uzimajući si za pravo da, po subjektivnim kriterijima i zato nekritično, rade posao koji nije njihov. Ocjene su obezvrijeđene i nisu pravi pokazatelj znanja i vrijednosti učenika. Krajnji cilj nije stjecanje kvalitetnog znanja, nego domoći se, sa što manje truda i za što manje vremena što viših ocjena i upisati se u prestižnije škole, gdje nastaju lomovi, jer su ocjene bez pokrića. Ma, i na tim višim razinama došlo je do devalvacije ocjena. Složena je to priča. Pritisak na odgojno obrazovne djelatnike je prevelik pa oni i sami, popuštajući pred tim pritiskom, često i osobno ugroženi, a bez ikakve potpore i zaštite, strahujući za sebe, poklanjaju ocjene i spašavaju se."
Djeca su danas previše pred raznim ekranima, koliko to utječe na njihov rast i razvoj?
"Sad je već dobro poznato da prekomjerno bavljenje sadržajima koje nude pametni aparati što su djeci sve dostupniji, nepovoljno utječu na njihov opći psihofizički razvoj. Najčešće se susreću poteškoće u koncentraciji pažnje, nemogućnost da se kontinuirano prate složeniji i dugotrajniji sadržaji, sve je više poteškoća u svladavanju elementarnih akademskih vještina, djeca ne znaju odgađati, sve mora biti odmah i sada, trebaju neposrednu gratifikaciju, sve su impulzivnija, ugrožena je socijalizacija, gubi se empatija; budući da sve manje koriste svoje raznovrsne potencijale, gase se pojedine funkcije u mozgu, ugrožen je i fizički rast i razvoj te još puno toga. Neadekvatno korištenje ruke i sve manje kretanja mogu čak pogubno utjecati na razvoj ljudske vrste."
Ima li danas više problema s vršnjačkim nasiljem negoli prije? Ili problema ima jednako samo se prije nije toliko o tome govorilo i pisalo po medijima?
"Vršnjačkog zlostavljanja je uvijek bilo, samo je sada poprimilo nove razmjere i nove oblike, čemu je pridonio razvoj suvremene tehnike i tehnologije. A glede medija, da, mediji koji teže senzacionalizmu, danas više nego ikad, zapravo pogoduju bujanju vršnjačkog i drugih oblika zlostavljanja. Svaki napis ili drugi oblik medijskog izvještavanja o nasilju i nasilnicima njima je oblik afirmacije, poticaja, potkrepljenja, pa navaljuju još žešće. Ne govorim o uzrocima nasilnog ponašanja. To je druga priča, usko povezana s općim stanjem u nekoj društvenoj zajednici."
Radili ste s darovitom djecom. Kako se takvu djecu može prepoznati? Kakve se aktivnosti provode s njima? Jesu li darovita djeca možda u razredu zapostavljena, zbog nemogućnosti učitelja da se svima posvete?
"Darovitu djecu je lako prepoznati. Ona odmah upadaju u oči svojom znatiželjom, istraživačkim duhom, gorljivim traganjem za sadržajima iz područja koja ih privlače i zanimaju, uporno nastoje doći cilja i slično. To su djeca koja rano progovaraju, imaju bogat rječnik, rano nauče čitati i gorljivi su čitači, dobri govornici u i o područjima svojih posebnih interesa...
Mentalno su ispred svojih vršnjaka po tri, četiri i više godina...Ta djeca trebaju identifikaciju stručnih osoba i uključivanje u odgovarajuće obogaćene programe, akceleraciju ili mentorski rad, u sklopu postojećeg školskog sustava. Na žalost, kod nas to funkcionira samo na papiru. U zbilji, daroviti su izvan sustava, njih se zapostavlja, zanemaruje, ignorira, a sve to su oblici zlostavljanja., zar ne?
Priča o centrima izvrsnosti ne drži vodu. To nije rad s darovitom djecom. Njih zarana treba prepoznati, identificirati i uključiti ih u primjerene oblike institucionaliziranih oblika odgoja i obrazovanja, od jaslica, preko vrtića, osnovne, srednje škole i tako redom. Do kraja školovanja. Ma, zapravo, za takve bisere ljudskoga roda kraja stjecanju znanja i vještina niti nema.
Vani, u svijetu, postoje sjajni primjeri kako se to radi, a u nas se eto, već desetljećima (koliko ja to pratim) biseri bacaju u blato. Čast izuzecima na kojima treba zahvaliti entuzijastima. No, i mi entuzijasti ostajemo bez potpore. Kad sam odlazila u mirovinu tražila sam od grada prostor. Htjela sam nastaviti raditi s darovitima. Naravno da ga nisam dobila. Ma nisu mi htjeli ni Bistriće primiti na razgovor i poticajno druženje. A obećali su...Ah!!!"
Intenzivno ste radili na edukaciji (radionice i javna predavanja) učitelja i roditelja darovite djece te senzibilizaciji javnosti za problematiku darovitosti. Zbog čega je potrebno senzibilizirati javnost?
"Ljudi moraju znati kakva su to djeca, kako funkcioniraju, koje potrebe imaju i kako im omogućiti zadovoljavati ih. U neznanju skloni su predrasudama koje za posljedicu imaju ignoriranje darovitih, što nanosi nenadoknadivu štetu.
Vani je to prevladano, ali u nas još uvijek vladaju predrasude. Kao, oni će se i onako sami snaći. Ne treba ništa posebno raditi s njima. Zapravo su sve to racionalizacije, jer se ljudima ne da (zahtjevan je to posao) ili se pribojavaju da im neće moći pružiti ono što im je potrebno. A zapravo, gotovo da svatko, za početak, zna otisnuti se u rad s darovitima, a dalje će učiti. Darovita djeca i sama učiteljima i roditeljima otkrivaju što im treba i kako im to dati. Samo ih treba znati pratiti, slušati i promatrati, prepoznavati poruke i prilagođavati se. Za to je (daljna) edukacija neophodna."
Što se sve može zaključiti iz dječjeg crteža?
"Dobro educirani stručnjak, ponajprije psiholog, može iz neposrednog i spontanog dječjeg crteža iščitati mnogo toga. Budući da u dječjim crtežima nije sve baš onako kako se na prvi pogled čini te da oni imaju svoju, često duboku zakulisnu pozadinu (ali i obrnuto) nestručnjak se nikako ne bi smio upuštati u tumačenje dječjeg crteža. Od toga uvijek bude više štete neko koristi.
Crtež, općenito, pa i dječji crtež, u psihologiji je vrlo značajan. Koristi se u dijagnostici, tretmanu i praćenju razvoja i napredovanja klijenta, tj. djeteta. Primjerice, crtež čovjeka se koristi kao kontrolni test inteligencije. To znači da educirani stručnjak na osnovi djetetova crteža čovjeka može utvrditi njegovu mentalnu dob pa i izračunati njegov kvocijent inteligencije.
Slobodan ili tematski crtež može poslužiti za utvrđivanje emocionalnog i socijalnog razvoja djeteta. Uz dodatne informacije, može otkriti konfliktne dijelove, moguće zastoje u razvoju, izvore nemira, ali i sjajna područja u kojima se skriva pozitivna energija koja je uvijek dobrodošla. Svaki crtež je priča za sebe i doista je neozbiljno i opasno u da se u njegovu interpretaciju uključuje needucirana osoba. To mogu i smiju raditi samo posebno educirani stručnjaci."
Koliko nam je korona lošega donijela? Je li se ipak nešto pozitivno iz toga „izrodilo“?
"U svemu lošem ima i nečeg dobrog, pa i u koroni. Ali, šteta je veća od koristi. Daleko veća. Dvije ili tri generacije maturanata i diplomanata su zauvijek uskraćeni za dovoljno znanja koje su trebali dobiti tijekom školovanja, bilo teorijskog ili praktičnog.Teško da će oni to tijekom vremena posve nadoknaditi. Opala je i motivacija. Površnost je postala uobičajena, a uskraćena su im i događanja i doživljaji koji oplemenjuju i dušu i tijelo, maturalne ekskurzije i zabave npr. Mlađi su manje oštećeni tj. uskraćeni i lakše će nadoknaditi propušteno.
Ono što je dobro, jest spoznaja djece i odraslih, roditelja i učitelja, da je puno bolje i ljepše pohađati školu, zajedno s vršnjacima i imati živu nastavu i učiteljicu, nego pratiti nastavu u online učionici. Također imam zapažanja da djeca nešto više čitaju knjige nego prije korone i više se igraju zajedno po dvorištima i parkovima.
No, bojim se da će ti pozitivni učinci s vremenom bivati sve bljeđi. Pametni telefoni i ini uređaji tog tipa će ih zbrisati."
Putovali ste po svijetu, jesu li djeca u Kini primjerice drugačija od djece u Hrvatskoj? Postoje li razlike među djecom, ovisno iz koje kulture dolaze?
"Djeca su svugdje djeca. Osnovne životne funkcije u osnovi su iste u sve djece svijeta. Svi imamo iste ljudske korijene. Mali ljupki Kinezi, npr. crtaju kuću i ljudsku figuru kao i naša djeca. Tako to rade i druga djeca svijeta. Kultura je ta koja ih učini različitima. Koliko sam uspjela vidjeti u svoja dva putovanja po Kini, djeca se tamo više odgajaju poticajima i treninzima nego zabranama, što je kod nas uobičajeno. Tamo se također jako puno pažnje posvećuje učenju. Knjiga, znanje i tradicijske vrijednosti visoko su rangirani. Njihova djeca uče brzo i uče puno."
Odgoj djece je kod nas puno drugačiji danas negoli je bio prije 20 ili 50 godina. U čemu roditelji često griješe danas? Nekako se čini da se djeci sve servira, neka djeca dok ne krenu u školu recimo ne znaju vezati vezice na tenisicama.
"Velika je razlika u načinu na koji roditelji danas odgajaju djecu i onoga kako su ih odgajali prije. Danas u odgoju nema granica, nema orijentira i djeca se pogube. A i roditelji. To rađa veliku nesigurnost i dezorijentaciju. A nagomilane frustracije izazivaju agresivno ponašanje. Neuspjesi nerealnog, neprimjereno ciljanog i nestrukturiranog odgajanja, u kojem dominira prezaštićivanje djeteta, lagoda, bezuvjetno zadovoljavanje potreba i želja i to bez odgađanja, odmah i sada (što život ne tolerira), vidljivi su na svakom koraku. A odgovorni za to, najčešće ne traže uzroke u sebi i pogrešnim odgojnim stilovima, nego u drugima, što rađa konflikte i sve više udaljava od mogućih dobrih ishoda. Djecu se ne osposobljava za život, pa se s njim i ne znaju nositi. A to s vezicama je posebna priča. Neka djeca ih doista i ne mogu vezati prije škole. Lokomotorni sustav u različite djece ima različit tempo sazrijevanja. A, naravno da će, razumni trening, ubrzati ovladavanje nekom aktivnošću i vještinom. Samo bez pretjerivanja."
Je li vam bilo neobično kada ste otišli u mirovinu, pretpostavljam da ste i dalje aktivni? Pišete i dalje pjesme i priče za djecu?
"U šali, ali i zaozbiljno, najčešće kažem da nisam u mirovini. A gotovo da nisam ni u penziji. Još sam uvijek vrlo aktivna i bavim se s mnogo toga. Nasreću, još sam znatiželjna. Kao (darovito) dijete. Sve želim vidjeti, čuti, doživjeti, probati...Istina, sve mi je to sporije dostižno nego prije, ali jeste. Ako ne stignem po danu, ukradem od noći. Tako sam funkcionirala i dok sam bila u formalnom radnom odnosu, pa kad je prestao, silom zakona, samo sam nastavila. Neodlazak na radno mjesto samo mi je oslobodilo vrijeme za neke nove aktivnosti. Volim svoju 'mirovinu' i volim što imam puno godina. Sreća je naći se u tome, zar ne?"
Gdje nalazite inspiraciju za svoju poeziju i prozu?
"O, s tim nemam problema. Uronjena sam u inspirativnu svakodnevicu. Sve me može inspirirati. Vjerovali ili ne, ja svako jutro, uz pozdrav novom danu i kavicu, napišem bar po jednu pjesmicu. Stvarnost me potakne, a čarobne uspomene, vezane uz moje divno djetinjstvo, koje u sebi čuvam, pokretač su i energetski izvor."
Mnoge su vaše pjesme objavljivane u dječjim časopisima i čitankama. Kakav je osjećaj kada vidite svoju pjesmu u nekoj početnici?
"Sjajan je to osjećaj! Jako se obradujem svakoj pjesmici objavljenoj u SMIB-u. To se često događa. Već pogled na sandučić u kojem se nazire veliki svezak novog broja SMIBa, ispuni me golemom radošću. Vidim, pa ritualno polako i svečano, otvaram poštanski sandučić, pozdravim kuvertu, polako je uzmem i privijem je na grudi...Ako sam nekud krenula, ponesem je sa sobom ili sjednem na prvu klupu na koju naiđem, polako otvaram kuvertu, vadim prelijepi časopis, listam ga i tragam za mojom pjesmom. Nikad ne znam koja će se i kad, od brojnih koje pošaljem sjajnoj urednici Snježani Marić, pojaviti na sjajnim koricama SMIBa. Golemi je užitak otkriti to i pročitati pjesmicu, pozorno i kritički, kao da nije moja. Oštar sam samokritičar. Uvijem imam primjedbe, ali sam svejedno sretna. Par dana je novi SMIB blizu mene, prelistavam ga, glrim, ljuljuškam, iščitavam...Onda, kao i sve drugo, i to izblijedi i novi broj ostari, pa kao star ode u arhivu. Ali ja sam se radovala. To je poanta. Znati se radovati!
Pojavljivanje mojih pjesama i kratke proze u početnicama, interaktivnim udžbenicima i čitankama za učenike razredne nastave pričinjava mi još veću radost. Nije to mala stvar, tim prije što sam ja relativno kasno nastavila pisati (počela sam pisati još kao djevojčica, a prestala kad sam uronila u životnu prozu, s dvadesetak godina). Bližila sam se šezdesetoj kad su pjesme ponovno navrle, naoko ničim izazvane. Kao ponornice! Čim sam ih poslala u Radost i SMIB, odmah su mi ih počeli objavljivati. To me ispunjavalo velikom radošću i baš mi je dobro došlo kao izvor pozitivne energije, jer mi se tada dogodilo veliko krizno životno razdoblje.
Da, imam i dvije objavljene zbirke poezije za djecu – Tratinčica (Diligo liber, 2020.) i Sunce u čaši (Naklada Bošković, 2021.)
Pišem ja i stručno-popularne priče i surađujem s jednim zagrebačkim časopisom za pitanja odgoja, obrazovanja i kulturu. Neke od njih našle su se u mojoj knjizu 'Neću kod Milijane', iz prakse školskog psihologa, objavljenoj u Nakladi Slap, Jasterebarsko 2015. godine. Po stručnoj periodici i raznim zbornicima objavljivala sam i prave stručne radove, prethodna priopćenja, a bilo je i pravih pravcatih znanstvenih radova. Ide mi pisanje. Ha,ha!
Nemiran duh daje mi krila."
