Sinoć je u splitskom HNK-u epidemiološka situacija konačno dopustila da se izvede ljepotica sezone – opera „Krabuljni ples“ Giuseppea Verdija. Iako je Verdi u gradu pod Marjanom zicer, na ovakav se tematski odmak čekalo skoro 40 godina. „Un ballo in maschera“ stoput viđene političke intrige i ideološki patos ostavlja postrani nauštrb ljubavne priče, a ta je priča prikazana toliko spektakularno da bi po dojmu grandioznosti, blještavila i umjetničke vrijednosti u istu rečenicu s njom mogli možda „Nosorog“ i možda „Orestija“. Jer ovaj je Verdi u režiji Gorana Golovka i pod dirigentskom palicom maestra Ive Lipanovića ukrao show i izuo publiku iz cipela.
„Ništa se ne može sakriti pred mojim pogledom“
U prvome činu bogata nas basovska dionica uvodi u glorificiranje tipskog junaka i predstavlja grofa Riccarda (Max Jota), „pravednu vlast koja suši suze podanika“. Problem je što taj tipski junak prestaje biti tipičan zbog svoje zabranjene ljubavi. Već tu libretist Antonio Somma i Verdi čine salto mortale – šekspirijanski bi očekivano bilo da se nesretno zaljubljuje zapovjednikov vjerni pratitelj koji će morati birati između gospodarove časti i voljene žene, no u „Krabuljnom plesu“ lijepa je Amelia (Daniela Schillaci) supruga grofove desne ruke, vjernog Renata (Matija Meić). U sjajnom scenografskom rješenju portreti grofa Riccarda zlokobno vise sa svih strana, kao utvara nad Renatovim i Amelijinim brakom. Međutim, fama volat da se protiv Riccarda kuje urota, a u nedostatku dokaza kolektiv pribjegava romantičarski nevjerojatnim rješenjima – proročanstvima zloglasne Ulrice.
Prizor koji otvaraju flambojantne zborašice i misteriozna Ulrica umjetnost je par excellence. U predstavljanju proročice redatelj duhovito koketira s rješenjima koja nalikuju na raznorazne vidovite šarlatane kakve ćete vidjeti ako vam TV nedajbože ostane upaljen noću dok se nazivaju brojevi skuplji od 8 kuna po minuti. Na spuštenim televizijskim ekranima i u odličnoj intervenciji kamere na pozornici (Marin Renić) uočavamo egidu „Kristal TV“, a moćna i dominantna Terezija Kusanović utjelovljuje Ulricu – modernu Sibilu kojoj bi se svi htjeli izrugati, a duboko u sebi žude za njezinim zrncem mudrosti. Kostimografija i šminka na njezinu su primjeru u punom sjajnu – proročica je nakićena do razine neukusa, blještava, upadljiva, našminkana kao drag queen – ali baš zato i funkcionira kao neshvaćeni glas razuma. U jednom se trenutku kristalna kugla u kojoj gleda sudbinu svrsishodno zamjenjuje lubanjom – suptilna referenca na hamletovsko „Biti ili ne biti“ – a pitanje svih pitanja postaje zabranjena ljubav između Riccarda i Amelije. Dok Ameliji nudi konkretno rješenje, Riccardu Ulrica teška srca proriče propast.
„Zaštiti me od mog srca, ti si plemenit“
U drugome činu scenograf Marin Gozze simpatično se poigrava s „državnim poljoprivrednim gospodarstvom“ i potragom za „čarobnom biljkom“ koja će Ameliju tobože lišiti ljubavnih jada, a njezin bolan i moćan sopranski solo želje za izbavljenjem ne završava neprimijećeno. Čuje ju baš tlapnja njezina srca, grof Riccardo. I tu nastaje jedna od onih velikih ljubavnih priča ljubavnika koji to na papiru nikad nisu bili, srodnih duša koje se nisu ni poljubile, a njihovo je obožavanje opipljivo i bolno tragično. Kako to već biva, ljubav nad ljubavima mora biti prekinuta dolaskom treće osobe, supruga, a Amelijino prerušavanje bijelim velom ne prolazi do kraja. Uz fantastičnu vokalnu izvedbu dežurnih tračera i podsmjehivača iz muških redova, Renato u bježećoj skrivenoj prilici prepoznaje svoju ženu.
„Još jednom zbogom“
Treći čin mora raspetljati pitanje zabranjene ljubavi i povrede časti. Opet problem – povrede časti de facto nije bilo, što neće spriječiti Renata da dobrano isprepada publiku svojim žučljivim napadom na vlastita prijatelja i gospodara. Ples pod maskama idealna je prilika za to. Savršeno osmišljene kulise (platno s prikazom splitskog kazališta) i prelijepi, raskošni kostimi (Mladen Radovniković) uvode nas u bal koji je igra mačke i miša (opet hamletovski motiv), potjera Renata za Riccardom, Riccarda za Amelijom, potreba peripetije libreta za razrješenjem i istinom. I opet, kako već biva kad u ljubavi nisi iskren na vrijeme, bizarni trokut kulminira nepotrebnim krvavim sukobom, a katarza se pokušava postići dramatičnim „labuđim pjevom“ grofa Riccarda koji još stigne povući pitanje oprosta i kozmičke pravde. Dodajte još sjajan efekt modernizacije i spektakularizacije posljednjih trenutaka umirućega (sluga Oscar u izvrsnoj izvedbi Branke Pleština Stanić) kroz snimanje videa neočekivana krvoprolića – e to je onaj posljednji šamar intimnoj ljubavnoj priči od koje je na kraju uvijek važnija okolina – reakcija, lajk, klik.
Vrijedi spomenuti da na premijernoj izvedbi „Krabuljnog plesa“ bio nezanemariv broj vrlo mladih gledatelja. Razloga je mnogo, neke je privukla ljubavna priča, neke su „dovukli“ profesori, neke je zaintrigirala maska na plakatu, nekima je to prva opera u životu. Kako god bilo, ostaje činjenica da su u višeminutnom oduševljenom pljesku sjajnom orkestru i zboru HNK-a te njihovim umjetničkim voditeljima prvi put nakon dugo vremena prednjačili mladi. Laički, ali benevolentno, moramo primijetiti da je to velik korak za operu i za profil publike koji posjećuje splitsko kazalište. Ujedno, to je i pokazatelj da treba ustrajno i bez kalkulacija graditi spektakle poput „Krabuljnog plesa“. Drugačije nije moglo ni biti, na krilima orkestra koji je silom svoje plemenite pozicije skriven, a veličanstveno nosi jednako talentiran zbor i soliste, uz dašak čarolije kojom su majstori scenografije, kostimografije, šminke, zvuka i slike upakirali ovo malo remek-djelo, uz dirigiranje (s) dušom maestra Ive Lipanovića. „Krabuljni ples“ umjetnost je u svojoj punini, spektakl koji je (postao) dostupan svima, glazbena priča koja razgaljuje srca publike – remek-djelo koje je Split strpljivo čekao – i konačno dočekao.