Znamo kako većini stanovnika Hrvatske izgleda svakodnevica: borba za posao, pa za plaću i prihode, štednja za stan, kuću, imovinu, godišnje odmore, manjak vremena za obitelj…
Tako je barem onim nešto mlađim. Oni nešto stariji svakodnevno se bore za život. Među najvećim borcima za život, a imali smo sreću i privilegiju provesti kratko vrijeme s njima, su i ljudi koji se redovno, već godinama, okupljaju u jednoj od dvorana u kutku kompleksa na Gripama, dvoranici koju koristi taekwondo klub Galeb.
Ali ne, nisu mladići koji treniraju borilačke sportove ti ljudi o kojima govorimo: riječ je o osobama s ozbiljnim medicinskim dijagnozama, koje ta bolest ne definira, koji se ne žele predati! I bore se ne samo za život, nego i za kvalitetu života!
A pravi general među tim borcima za život, general u prvim redovima, je Ana Lešina, žena koja već godinama, desetljećima, volontira i daje koliko god može kako bi ljudima oboljelima od Parkinsona život bio što bolji i sadržajniji…
-Došlo je do toga vrlo banalno i jednostavno, bio je oglas u novinama gdje su molili da se jave svi volonteri kako bi mogli oformiti udrugu, odnosno podružnicu udruge iz Zagreba. Kako ja svoje zanimanje doživljavam kao poziv, nisam dvojila ni trena, odmah sam se javila i to je bila ljubav, ma ne na prvu, nego na oni tren, i tu sam ostala.
Pomažem svojom strukom, ali kažu mi kako je njima ovo i psiho i fizio terapija, i kad vidim da je mojim ljudima dobro, meni je puno srce! Ali nastranu to šta je kažem i vidim, nego kad mi to kažu oni i njihova pratnja., kad mi kažu da nakon nekog vremena vježbanja mogu ono šta nisu prije mogli, da im je pokret, kretnja, korak čvršći stabilniji, svrsishodniji, onda mi je srce puno!
Znam da ima uspona i padova, ali uvjerena sam da smo na pravom putu… - praktički u jednom dahu nam govori Ana, nakon što je svoje ljude uputila u jednu od današnjih vježbi.
Zahvaljuje roditeljima
Zahvaljuje roditeljima, naglašava kako su je podržavali i kada nije imala zaposlenje, kada je išla na tečajeve i radila na obrazovanju i pratila kako struka napreduje, istovremeno volontirajući.
Nakratko prekidamo razgovor, otišla je naša sugovornica posvetiti se korisnicima, pokazati im kako ispravnije raditi vježbu. I slušamo kako ona sa svakim od 15-ak osoba u dvorani kratko i porazgovara – 'lipa moja', 'dušo', 'dragi moji', to je standardni vokabular tijekom vježbi…
-Samo želim njima pomoć, makar mi je danas možda malo teže što se tiče organizacije vremena zbog posla, radim u Centru za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači u Odjelu za izvaninstitucionalnu skrb s malenima s teškoćama u razvoju, ja sam u timu fizioterapeut. Preko tjedna radim s mojim malenima, a vikende dajem za starije korisnike, tako da je moje srce puno jer se moja ljubav isprepliće s malim i velikim, to je nekako neraskidivo i to se ne može zaustaviti, znam da nikad neću prestati volontirati. – nastavlja o svom angažmanu voditeljica ove pomalo neobične fizioterapije te odlazi pokazati novu vježbu.
Ova bome i nije jednostavna, potpuno zdrave osobe bi se namučile ispravno je odraditi. To i kažemo Ani kad se onako brza, uvijek sa širokim smiješkom na licu, vratila do našeg 'kantuna' prostorije…
-A je, ponekad možda malo previše tražim, pa budem malo baba-roga, ali bez i tih malo složenijih vježbi nema napretka, uvijek hoćemo malo više… - od srca se nasmijala na našu primjedbu.
Vježbe su za Parkinsona i srodne bolesti učinkom jednake farmakologiji, potvrđuju to i liječnici, eksperti, a možda čak znače i više. Zapravo, ovakva okupljanja sigurno znače više!
-Institucionalno nema nikakvih sličnih programa. Mi smo do neba zahvalni Taekwando klubu Galeb koji nam ustupa svoje prostore, inače bi bili na ulici. No, koliko smo s jedne strane zadovoljni, sretni da možemo vježbati, ali s druge strane postoje objektivni i ozbiljni problemi. Stepenice su na prilazima svugdje uokolo, oštećene i skliske, kad kiši samo gledam hoće li doći u komadu… Zatim ne radi grijanje pa moji ljudi rade ovako u odjeći jer im je hladno, onda brinem hoće li se prehladiti… Pa su zatim prilagođeni rekviziti nedostatni i nema ih dovoljno…
A ljudi koji su nepokretni ili slabo pokretni, sve im je to možda prevelika prepreka, iako je upravio njima najpotrebnije! Da ne govorim kako je ovo zajedništvo jednako važno kao i samo vježbanje. Mi se ovdje družimo, zapjevamo, organiziramo proslave i za rođendane i za blagdane. To nam je svima drago, treba i tog druženja, socijalnog kontakta, mi smo ovdje jedna velika familija… - možda ono najvažnije apostrofira Ana Lešina.
Potvrđuju nam to Maja i njena majka Tanja, nedaleko od nas, također nekako izvan kruga vježbanja. Kažu, prvi put su ovdje, Maja je dovela majku kako bi vidjeli o čemu je tu riječ.
-Kad doznate dijagnozu nije jednostavno, nekako se povučete u sebe, mislite da ste sami, da postajete teret društvu, osjećate neki sram… - iskreno i iz srca govori o problemima mlada žena, također s ozbiljnim zdravstvenim problemima. Majka joj je sada na prvom mjestu, i dok ćakulamo, žena vitalnog izgleda se malo-pomalo uključila u vježbanje.
-Zato su udruge važne, i zbog ovakvih druženja, ali i zbog pravne pomoći, zbog milijun stvari. – zaključuje Maja, koja je za ovu konkretnu terapiju čula preko radija i odmah motivirala majku kojoj je Parkinson dijagnosticiran prije nekih godinu dana.
Upravo smo u pripremi prve godišnje skupštine
U međuvremenu vježbanje je nakratko prekinula još jedna žena važna za uspjeh ovakvih okupljanja.
-Udruga Neurovita koja okuplja oboljele od Parkinsonove bolesti i drugih neurodegenerativnih bolesti upisana je u registar udruga Rh 19. veljače 2024., upravo smo u pripremi prve godišnje skupštine koja bi trebala biti održana sredinom ožujka. Do tog datuma je godinama u Splitu funkcionirala, pa i ovo vježbanje je bilo nekako pod okriljem Udruge Parkinson i mi, što je splitska podružnica udruge registrirane sa sjedištem u Zagrebu.
Puno su toga napravili za ljude, zasluge i dobre namjere nisu sporne, no kako podružnice nemaju pravnu osobnost, a nas je na ovom području ipak priličan broj, ukazala se potreba za osnivanjem udruge sa sjedištem u Splitu. Tako je nastala Neurovita, kako bi između ostalog mogli raditi na projektima i aplicirati na sredstva kao samostalna udruga, do prije godinu dana sve je bilo centralizirano. – opisuje nam trenutačno stanje s pravnog aspekta Ivka Klarić, predsjednica Udruge Neurovita.
-Oboljelih na području splitsko-dalmatinske županije samo od Parkinsona, kao najčešće od neurodegenerativnih bolesti, ima oko dvije tisuće. Udruga je i osnovana da bi se ljudi uključili, a sve je izuzetno podupirao dr. Gordan Džamonja iz splitskog KBC-a, kojem smo većina i pacijenti, pa su zapravo najvećim dijelom njegovom zaslugom svi ti napori i urodili plodom.
Trenutačno Neurovita ima oko 45 registriranih članova, ali smo još bez prostora i bez nekih velikih sredstava. Obratila sam se kao predsjednica splitskom gradonačelniku, mjesec dana nije bilo odgovora na mail pa sam ih onda opet kontaktirala da bi me proslijedili osobi zaduženoj za javne gradske prostore, koja nam je poslala Glasnik prema kojem se novoosnovane udruge mogu natjecati za prostore i projekte tek kada se napune dvije godine od osnutka.
Nakon toga smo se obratili županu, oni su nam promptno odgovorili kako nemaju prostorije, ali su nam donirali 600 eura. Kod njih je situacija nešto bolja jer se za sredstva po projektima može aplicirati godinu dana nakon osnutka. Odredili smo i članarinu od deset eura godišnje, što je minimalno, tako da trenutačno imamo nekih tisuću eura na računu – banka naime naplaćuje deset eura svaki mjesec za vođenje računa udrug…. – o aktualnom trenutku Udruge Neurovita govori predsjednica Klarić, kao i da je u pregovorima za osigurati pristojni prostor udruge u kojem se onda članovi mogu okupljati, koji bi onda bio neka baza jer je vrlo bitno uključiti što više osoba s ovim teškim dijagnozama kako bi im se pomoglo na bilo koji način.
Naše sugovornice su preskromne da bi govorile o sebi, ali red je i da ih se 'pošteno' predstavi. Ana Lešina je magistar fizioterapije, a nakon studija završila je i tečaj u Zagrebu po Bobathu, poseban tečaj za neuroterapeute. Praktički odmah nakon studija je počela volontirati, prije skoro 20 godina, a od 2014. godine radi s 'parkinsoncima' na dobrovoljnoj osnovi naravno. Prije devet godina bila je proglašena Ponosom Hrvatske, nagradu koju je prije točno 20 godina ustanovio nacionalni dnevni list 24sata za hrabra i nesebična djela i postupke.
Ana Lešina je dobitnica i Osobne nagrade Grada Splita, Osobne nagradu Splitsko-dalmatinske županije, nagrade Ministarstva rada, mirovinskog sustava i obitelji, državne nagrada za volontiranje, a odlikovana je odlukom predsjednika RH Redom hrvatskog pletera. Dobila je i Priznanje za volonterski rad 2007 i 2008.godine.
Prva predsjednica Udruge Neurovita je 'u prethodnom životu' bila profesorica, prodekanica i dekanica Kemijsko-tehnološkog fakulteta. Prof. dr.sc. Ivka Klarić je kemičarka i doktorica znanosti, pa nije čudno kako je napisala i status udruge. Tragovi Parkinsona koji joj je dijagnosticiran prije četiri godine se praktički ne vide, spremno se uhvatila u koštac s bolesti. U svakodnevnim obavezama joj pomogne računalo, iako po svom malom stanu stalno prebacuje hrpe dokumentacije i papira, kako sama smijući se priznaje.
Parkinson, kao i sve bolesti ovog svijeta, da se usporiti. Dijagnoza kao i simptomi nisu jednostavni ni laki, ali ne kaže se bez razloga da 'sve polazi iz glave'. Ako ste stabilni, 'jaki' u glavi, nema granica ni prepreka, tijelo slijedi ljudski um, jedan od najslabije istraženih organa…
Parkinsonova bolest je progresivno degenerativno stanje, općenito okarakterizirano drhtanjem (tremorom), usporenošću pokreta, ukočenošću, te abnormalnostima držanja tijela. U svojem najozbiljnijem obliku povezana je s dubokim fizičkim i mentalnim poremećajem.