Propustiti gitarski splitski koncert jednog Gorana Listeša, neoprostiv bi bio grijeh. Jer, takav razgovor s gitarom rijetko se mogao čuti na našoj sceni. A biti sudionikom tog jedinstvenog događaja dođe kao liječenje duše najfinijim metodama. Tim prije što sam o Goran posebno cijenio i godinama pratioo opravdane hvalospjeve još iz njegovih studentskih dana koji su dolazili iz ondašnjeg svjetskog glazbenog tiska.
Velim ondašnjeg jer se bitno razlikovao od ovog današnjeg. Po svemu, između ostalog i po tome tko može i iz kojeg razloga biti zvijezda. Bilo je susreta i razgovora i prije ovog spomenutog nepropuštenog koncerta, koji je odlično došao da napokon obavimo i jednu priču za radijski program. I to u večernjem terminu.
Imao sam osjećaj da mu taj prostor i ovakve situacije nisu baš po guštu?
-Pa znaš kako je, mikrofoni sa svih strana i upaljena svjetla, nije baš najopuštenija atmosfera, ali mislim da možemo ugodno razgovarati..
Evo za početak popričao sam s nekim tvojim studentima i upito ih, je li znaju koliko si bio popularan u njihovim godinama. Pa, u rangu filmske zvijezde. Nešto su čuli ali svi se slažu da imaju najboljeg profu na svitu! Je li ti to po guštu?
-Gušt mi je kad imam studente koji vole gitaru, to mi je gušt!
Sjećaš li se tog vremena, pa i prvih početaka i kako su te mediji pratili?
-Pa to mi je teško reći. Znam da je prije u medijima kultura, pogotovo glazba, bila nešto više prisutna. A sad je znatno manje . Više su prisutni, možda popularniji izričaji u glazbi... Sad lupam napamet, ne bih želio nikoga uvrijedit, ali Hladno, pivo i ovakva imena… Recimo kad se ispunjava za diskografsku nagradu Porin onda vidim najčudnija imena. I vidim da su ta imena često prisutna u medijima. Ja ne ulazim u procjene toga, ali znam da je takozvana malo kultiviranija glazba bila puno prisutnija nekad.
Kao klasičnom glazbeniku, meni je najvažnije da radim ono u što vjerujem i da ono što znam prenosim mlađima. I to najpoštenije i zaista bez ikakvih zadrški. Da nešto sačuvam za sebe, to ne dolazi u obzir. Dajem im sve što znam, s tim da nastojim i vježbati onoliko koliko oni vježbaju, pa i više!
Veličanstveni iz Goranove klase šire krila
Zanimljivo je kako si odmah na početku tvoje gitarističke karijeru bio zapažen i to sa statusom zvijezde?
-To mi je teško reći, ja se nikad nisam osjećao kao zvijezda. Zapravo ne znam koliko sam to bio. Ja ono što je od medija imam zadržim kao članke i na neki način pregled. Možda sam malo više bio prisutan u inozemstvu, više nego kod nas, ali to mi je teško reći. Zato ne mogu potpuno odgovoriti na to pitanje, jer možda nisam ni u stanju. Evo, sad upravo nakon ove misije ću ići u Trogir po novinske izvještaj iz jednog malog mjesta blizu Rima, gdje je bio jedan lijepi međunarodni festival. Znam da su se Messaggero i Corriere della sera dosta raspisali o tom festivalu i moram malo vidjet taj tisak. Znam da su lijepo napisali, velike količine hvalospjeva. Sad to treba sve pogledati, ne bih to ovako napamet. Naime organizator tog festivala je sad u Trogiru pa će mi proslijedit izvješća, ta dva izdanja tiska.
Ni tvoji splitski studenti nisu nepoznati. Sve s to dobra imena na koja se ozbiljno računa?
-Ja sam izuzetno ponosan i na Čulića, na Bulata, ima ih još nekoliko. Recimo Genc Quivlaku za kojega će se još čuti.
Ovaj mali iz Konavala Pero Škobelj isto je progovorio što se tiče umjetnosti i počeo je svirati. Ponosan sam na ovu klasu mladih što su sad počeli širiti krila i što će ići u svijet i što će se jako čuti o njima.
U zadnje vrijeme kad čitamo biografije mladih gitarista, gotovu u pravilu se ponavlja ono „u klasi profesora Gorana Listeša“.
-To me ispunjava zadovoljstvom? Jako sam sretan i ponosan i to je na neki način i potvrda da se nesebično njima posvećujem i na neki način prenosim im svoja iskustva. Koji put me ne poslušaju ali kasnije dođu na to. Mislim da kod mladih ne dolazi do izražaja idolatrija. Najbolja je razlika između dvije riječi koje imaju slično ali iznimno različito značenje; autoritarnost i autoritativnost. Autoritarnost ne znam, autoritaran je Staljin koji je bio strah i trepet kojeg se moralo slušati ali ne zbog svojih ljudskih i profesionalnih kvaliteta. A autoritativnost je kad vi znanjem i dobrom voljom nametnete nekome. Evo mislim da je tu suština. Samim tim što u Splitu postoji umjetnička akademija velika je stvar. Ja znam da je to skup studiji. Imam 4-5 studenata u svojoj klasi. To nije veliki broj. Kolege s Ekonomskog fakulteta imaju po 1000 studenata. Očit je nerazmjer. Ali znam da država i ministarstvo znanosti s velikim odricanjima, ja bi to tako rekao, podržavaju studiji tako neproporcionalno u odnosu na ulaganja.
Praktički to je skup studiji. To je u svijetu je sve rjeđe i rjeđe, zato što je umjetnost je sve manje prisutna što se tiče i medija, a i financiranja od strane države.
Kantun o' kruva i kavijar
Gitara što radost stvara? Riječ, dvije o tvojim počecima? U moje vrijeme, pa i znatno prije bio je popularan mladić s trubom. Odjednom je posve prirodno primat preuzela gitara. Kako je to kod tebe bilo? Jesi li možda želio svirati violinu, klavir ili trubu?
-Zapravo, nisam želio svirati ništa jer ne vjerujem da mala djeca sa 4, 5, 6 godina mogu valjano odlučivati o tom i takvom odabiru instrumenta. Možda i postoji, netko i ima izuzetnu nadarenost prema nekom od instrumenata. Ja mislim da je ipak to sve napuhano. Sve zavisi o roditeljima, isključivo o roditeljima, koji će djetetu zapravo pokazati ono što postoji oko njega, ono što se događa oko njega, i onda na neki način mu sugerirati neki od instrumenata. U ovom slučaju, govorim o glazbi.
Meni je moja mama sugerirala klavir i onda smo išli u školu Josipa Hatzea nasuprot Kina Tesla. Međutim klavir je u moje vrijeme, u 60-im godinama bio vrlo popularan, tako da nije bilo mjesta u klasama klavira. Bio je jedan tako crvenokosi gospodin Mario Peručić, koji je predavao gitaru i vjerojatno je imao malo učenika u klasi, tako da sam počeo na taj način učiti gitaru. Moram li kazati da u ono vrijeme nije bilo kod nas plastičnih žica. Sjećam se tih prvih lekcija i kako su me stvarno su prsti boljeli, ono same suze idu zbog tog metala kad se jagodica zaroni u metal. To je dosta bolno. Sjećam se, ali s vremenom postepeno, to je probudilo strast.
Ja sad točno znam moment kad sam vraćajući se iz Josipa Hatzea kući., živio sam onda na Lučcu, i kad sam kroz Radunicu išao, znam točno taj moment kad sam odlučio i bio posve siguran da će gitara i glazba biti moja profesija, da ću se s tim baviti i ničim drugim. Bio sam odličan i u škol.i Volio sam i latinski, Klasična gimnazija - sve mi je to bilo drago, ali poziv je bio taj. Glazba!
Odkuda ta ekspazija, interes za gitarom?
-Pa gitara je uvijek bila popularna na novim predjelima. Jedna od karakteristika koja ide u prilog gitari¸ najlakši i najjeftiniji prenosivi harmonijski instrument. A mi, u Dalmaciji, nama se sviđa svirati polifono, svirati harmonijski đir C dura, recimo. Svi vole pa i oni koji se ne bave gitarom u jedno popodne naučiti đir od C dura. I sad je sritan, evo, o tome se radi.
Ali 70 posto pop glazbe na žalost neki ostane na tom, a neki i profitiraju na tome?
- Tako je, tako je. Možda se nauči još G dur đir.
To su ti trendovi u glazbi, nezaustavljivi?
-Trend je ružna riječ!Trend je moda, to nisam nikad volio, niti ukuse masa i toga sam se uvijek klonio. Kao recimo neki dan što me srce zabolilo. U centru Trogira, s krasnom Katedralom Viječnica, palača Čipiko i sve to bilo je umotano u najvulgarniju glazbu. To je buka, ne mogu to nazvat to ni rock glazbom, to su strašni decibeli i bubnjevi na zvučnicima u centru Trogira. To ti dođe ko da techno glazbu puste na Piazzi San Marco u Veneciji. To je jednostavno nesrazmjer, mislim tako nećemo nigdje ići. Želimo elitni turizam. S kojim pravom želimo? Tko želi elitni turizam? Dečki s ovim vrećama na leđima,da popiju jednu pivu kupljenu u samoposluzi, oni će doći na taj trg slušati, a ljudi koji su zapravo konzumenti turizma, znači oni over 60, penzioneri, neće nikad doći. Preporučit će ljudima da nikad ne dolaze tu. Glazba je jako važna. Koliko zapravo je dio i turizma, našeg prosperiteta i... Mislim, najvulgarnija ljeti izgleda, kao kazba u Istambulu. Središte trohira, ljeti. Pa nemojmo se šaliti ljudi. Kakav je to turizam?S kojim pravom tražimo elitizam? Elitni turizam?
Mislim, gospoda bi trebala imati barem nižu osnovnu školu, pa da razluče i da vide koliko je to kultura zapravo utjelovljena u turizam. Koliko ambijent kultura, glazba, turizam.
Kad smo već dotakli jedan grad, poput Trogira, onda možemo povući paralelu sa Splitom,da ne govorimo o otocima.
Pa koju bi ti glazbu preporučio da se izvodi u našim malim mjestima? Pretpostavljam da ne bi to bio baš Bach?
- Ne, ali klapska pjesma, recimo. Kantori po Dalmaciji u Splitu To je profesor Miljenko Grgić napisao, puno lijepih knjiga o kantorima koji su djelovali na području Splita. On se bavio Bajamontijem, ali i prije Bajamontija. Kantori sa svojom produkcijom glazbenom.
Split je 1927-imo filharmoniju! Mislim, to ljudi zaboravljaju. Tosca kad se praizvela u Scali , dvije godine kasnije se praizvela u Splitu. Za mjesto koje je onda možda imalo 20-30 tisuća stanovnika. Mislim, o čemu razgovaramo? Znači, kultura je stvarno pala na niske grane.
Ja obožavam Hercegovce.Meni su to dragi ljudi, ali svugdje čujem Hercegovci ovo, Hercegovci ono… Svaki grad je doživljavao migracije.
Mi smo zgodan narod u Dalmaciji zato što imamo Vlaje iza brda, o tom se radi. S tim ljudima treba raditi.
Ono kad se kaže, mladi ljudi su po ulici, ništa ne rade. To nije točno. Moji studenti su ambiciozni, vrlo vrijedni, talentirani i neće im biti kraja. Oni samo sad u svijet šire krila.20 godina imaju. Samo treba raditi s njima. Ništa drugo.To su oni najodvratniji klišeji. Kad kažemo, a mladi su po kafićima, mladi ništa ne rade. Tko to govori, to su obično roditelji i čače, koji sami ništa ne rade s njima.Koji čitaju novine umjesto da im daju neki sadržaj. Vidim da je u Italiji isto tako.Italija daje 4% bruto društvenog proizvoda na kulturu.Ali to znači svi teatri, glazba, slikarstvo, institucije.To je jako malo. Sad, ili ćeš u jednog mladića od 20 godina investirati u njega u obrazovanje,ili će kupovati drogu, biti propalica,a društvo će isto taj dvadesetogodišnjak koji uživa drogu koštat. Znači, centri za dezintosikaciju, da ga se ponovno uključe nekakvu društvo. Ako ode u zatvor, zatvori, isto košta državu. Znači, pitanje je ono što ne investiraš u obrazovanje investirat ćeš u zatvore, u centre za rehabilitaciju.Mislim, država potroši na umjetničku akademiju i na školu, što se vani se plaća i to masno, to osnovno glazbeno obrazovanje i srednje.
Naša država daje novac za to. Mislim, kapa dole državi. Znači, u puno drugih stvari bi trebalo uključiti mlade, stvoriti u njima strast za tim.
To je suština. Svima će biti ljepše, život će nam biti svima ljepši.
Podjele glazbe; klasična, popularna, zabavna rock…
Jesi li ti pristalica svega toga?
- Ružni kliše, dobra glazba i loša glazba. Opet ništa nismo rekli s tim.
Nekom je dobra glazba Mišo Kovač i onda opet nismo na ničemu.
Ne bih htio uvrijediti nekoga, ali to vam je kao i u kulinarstvu.
Nekom je kantun kruha vrh.Nekome je malo sofisticiranija hrana. Ima raznih slojeva koje može čovjeku priskrbiti na neki način zadovoljstvo i užitak konzumiranja glazbe To je jedna ružna riječ, ali recimo to tako. Ako već govorimo o glazbi i vrstama glazbe, tu nažalost moramo staviti stvari na svoje mjesto.
Kad smo malo prije smo spomenuli nagradu Porin. Ona danas figurira kao prestižna nagrada. Nagrađuju se i umjetnici, da tako kažem, iz ovog klasičnog dijela, ali i ovi drugi. Kakav je tvoj sud o zabavno - glazbenoj sceni u Hrvatskoj?
-Znate šta, prvo što se tiče nagrade Porin, nisam baš najsretniji sa načinom glasovanja i odabira. Ja sudim samo, procjenjujem diskografsku produkciju klasične glazbe.Svi umjetnici i CD-ovi koji imamo na ponudu, siguran sam da ima 80% onih koji ocjenjuju nije čulo. Trebalo bi pronaći neki drugi način strukovnog vrednjovanja, recimo tako, u glasbi,da se uz nominirane uratke diskografske šalje i jedna ili više pjesama koje se trebaju ocjenjivati.
U tom slučaju slažem se da bi na neki način bilo pravičnijei sam Porin bi imao veću težinu, ali to nije slučaj.Znači, svi zaokruže na neki način čovijeka koji im je najbliži na neki način,koji je, ne govorim sad u vezi da je sud pogrešan ili ne znaš što, ali nije najobjektivniji,zato što ne idu zajedno sa obrazcima i CD-urdaci.Što se tiče pop glazbe, to mi je stvarno jako težko suditi, procjenjivati, jer čim čujem iz ovih kafića, kontinuirani, bum, bum, jednostavno bježim, bježim od tih mjesta.
Mislim da se sve na neki način vrti u krug.
Pop glaszba je, zapravo rock glazba je recimo tako možda je prije 20-30 godina već gotova i rekla je ono što imala za reći sve ovo ostalo iza toga je prežvakavanje i prepisivanje.
Moj prijatelji, šul kolega Tonći Huljić, recimo meni je on, ovo će sad čudno zvučat, ali izuzetno talentiran čovjek.
Možda zato što je biznismen, ide za tim da vidi kakav je ukus masa i onda im to prodaje.Ali držim da je izuzetno talentiran. Kao glazbenik, jedino što se ne bavi onim što je kod njega najbolje, to je recimo jedna moja opaska.
On to i sam zna.Recimo, Put putujem je prelijepa pjesma.
Da, slažem se, pogotovo taj njegov prvi period, Put putujem, Sjećanja, Nikola, to su lijepe pjesme.. Evo, prije mjesec dana sreo sam profesora Beskupovića.Onda mi je on pričao svetom trojstvu u glazbi; ritam, melodija, harmonija… Kaže čak se izgubio i ritam da bi na kraju ostao samo light, dakle svjetlost.Govorimo o pop glazbi?
-Kad čujem te kontinuirane bubanj efekte, bas bubanj. Znate, kod Indijanaca kad idu u rat protiv jenkija da ih potjeraju.Oni danima slušaju kontinuirano ponavljanje s bubnjevima, onim dubokim.Kontinuirano, zato što oni povećavaju agresivnost. Jednostavno kemijski, proučavanog kemijske procese potiču čovjeka da postaje agresivan. Znači svako bubnjanje kontinuirano i jednolično potiče čovjeka na agresivnost.Sad, vjerojatno netko pametniji i onaj koji ima vlast, globalnu vlast, vjerojatno je to shvatio i na neki način to želi zloupotrijebit.
Ja mislim da kad bi ljudima u ovim barovima, restaurantima, ljeti, terasama,kad bi najednom bila kompletna tišina, mislim da bi počeli se tresti, bili bi nervozni. Zato što bi se čovjeksusreo s vlastitim mislima,počeo bi čuti možda šum vala i ove stvari počeo bi, ne znam, halucinirati ili bi se izgubio.
Doktor Škreb iz Zagreba bavi se s glazbom kao liječnik.
Svi znamo da je glazba ljekovita. Evo, kako bi ti, koju vrstu glazbe bi izabrao za određene prilike? Uz koju glazbu bi se veselio? Spomenuo si Mišu Kovača.
-Što se tiče terapeutskih svojstava glazbe, malo prije sam spomenuo Indijance i bubnjeve, koji bubnjanjem nastoje povisiti svoj adrenalin i agresivnost da bi bili bolji ratnici. Zna se isto da one velike cijevi od pedala, od orgulja u crkvi isto potiču procese u čovjeku da se osjećaju nekako nemirno. Znači da postaju nekako prijemljivi na religiozne sadržaje, receptivni postaju više. Na tim dubokim pedalima orgulja.
Bilo bi interesantno znati koju glazbu pušta pacijentima i kojeg socijalnog statusa.Bilo bi interesantno vidjeti. Srčanim bolesnicima ne pušta rock glazbu i ove jake bas impulse s puno decibela.
Ona glazba koja pojedinom čovjeku zapravo premješta u jedan drugi svijet iz realnosti.
Pitali ste koju glazbu ja slušam, meni je, sada će izgledati jako trivijalno ali recimo Mathaus -Passion Bachov.
- Tu je zaista sve. Sve što treba, onako je koncentrirano.
Meni je, kako bi vam rekao, sva glazba draga koja ima nešto od glazbenih komponenata.
Profesor Biskupović je spomenuo ritam, melodiju i harmoniju. Možda dodati još četiri pa smo ih kompletirali; ritam, melodija, harmonija, boja, dinamika, metar i agogika. Možda ove četiri nisu toliko važne ali spomenimo ih. Recimo, kad sam maloprije zašuško komdićem celofana, rekli ste mi ste mi da to smeta mikrofonu. Evo, ja ću sad samo za eksperiment malo zašuškat. Kada bi se to snimilo, to vam je sintetska glazba.
Meni je samo čudno što se zove sintetska, zato što nema ni jednu od ovih komponenata koje čine glazbu. Zato ja bih ostavio da bude samo sintetska. Sintetska šum, recimo to tako.
Glazba se prestala obraćati ljudima. To je glavni problem. Ne zato što je nekvalitetna ili ne znam što. Danas ljudi idu na Mišu Kovača, zato jer on se obraća njima. Evo, to je glavna poanta po meni. Tako bi trebalo promatrat glazbu. Huljić u svojim novim uradcima, vjerojatno se želi obratit čim većem broj ljudi, potrošača i kupaca. Svim slojeva stanovništva.
Gitara klasična koja ima puno suženiji timbrički dijapazon ili recimo tako raspon u bojama, ima daleko više sitnih nijansi.
Znači kad vam neki neko sredstvo uzimamo u gitaru ima malo mogućnosti, a vi od tih malo mogućnosti napravite da ih ima puno više.
Ja mislim da je u tom leži isto jedna tajna zašto je to umjetnost, a ovi na sintesajzeru nije umjetnost.
Ono što radi Mišo Kovač, ja mu skidan kapu. On vjeruje u ono što radi.
To je za određeni nivo ljudi koje to ispunjava, ja ne bih htio uvrijediti te ljude. Ali, ako se neko obrazuje, pa onda kuša kavijar, e, to je drugačije, onda na ovaj kantun od kruha zaboravi, onda vidi da to nije vrhunac kulinarskog umijeća, onda vidi stepenicu više, onda zavoli, i onda mu je veća strast u tome. O tome se radi.
A pa kada ste već spomenuli, Mišu Kovača i taj kruh, a kruh je bitan, jel' tako?
-Apsolutno! On je osno, osnova naše prehrane.
A Imamo li mi kavijara u pop glazbi ?
- Da, imamo. imamo Tedija Spalata, koji je vrlo produhovljen glazbenik. U onom što radi i vrlo iskren.
-E, taj čovjek nije onaj koji će za da će napunit 60.000 ljudi na stadionu ali taj glazbenik mi se jako sviđa. On je kavijar, ako je Mišu Kovač kruh, a jedno i drugo je potrebno sad.
Ali postoji i ženski element kavijara. To je Radojka Šverko, vrlo vrijedna glazbenica.
Ja sam je upoznao kad je bila s Gabi Novak u Rimu na jednoj večeri, tako sviralo se i pjevalo tu večer, a ona me posebno impresionirala sa svom tom mat- bojom.
Ta mat- boja, kao kod Dunje Vejzović, isto tako je vrlo izražajna, ekspresivna.
Taj matboja glasa je nevjerojatno izražajna.
Vi možete isto u klasičnoj glazbi vidjet razliku Renata Pokupić,- Dunja Vejzović. Obe su mezzo-sopranistice. Ali ova izgleda ko maltene alt Dunja Vejzović.I taj glas isto prejudicira na neki način njenu ekspresivnost i težinu u dramatskim kompozicijama.
Isto ko Radojka Šverko, Gabi Novak.
Što se tiče sadržaja, obe pjevačice sviraju glazbu, odnosno pjevaju glazbu, izvode sofisticiranu pop glazbu.
To nije trivialna, to je vrlo lijepa glazba.
Međutim, ne samo zbog tog glasovnog, timbra, meni je Radojka Šverko osobno vrlo izražajna. Ima nečeg autorskog. U svakom slučaju, umjetnički akt, umjetnički čin.
Veliki umjetnik Goran Listeš rođen je u Splitu 1961. godine, a preminuo je 27. listopada 2020. godine u Rimu.
