Zbog naše smo rubrike Štorija ove nedjelje autocestom dojurili do Opuzena, gdje nas je čekao s jedne strane poduzetnik i pionir sokarstva u Dolini Neretve, a s druge pak suosnivač i organizator sada već etabliranog i legendarnog Zen festivala. Taj “dva u jedan” kreativac i radoholičar, u Misto (kako Opuzenci zovu svoj grad) dovede s kolegama entuzijastima umjetnike svjetskog glasa, koji onda pak uzročno-posljedičnom vezom za sobom dovuku medije i priskrbe neretvanskom kraju ogroman publicitet.
Kad vam kažemo kako su radove u pijesku na ušću rijeke Neretve prenijele sve svjetske medijske kuće i kako je tjedni ulaz na službenu stranicu festivala brojao više od sto tisuća klikova, bit će vam jasno kakvu je vraški dobru stvar za svoje Misto protagonist današnje Štorije napravio. Pa opet, makar je svjestan koliko taj publicitet, ako ga se valjano usmjeri, znači za njegov Opuzen, bježi od po njemu nepotrebnih pohvala ili (ne daj mu Bože) laskanja.
I makar smo u napasti da razgovor usmjerimo k tome pravcu, nama ovoga puta tema neće biti Zen festival, već ćemo Josipa Tutavca predstaviti kao poduzetnika, pionira sokarstva u Neretvi i vizionara koji je sposoban, samo da ga se posluša, promijeniti čitav način promišljanja, rada, i na koncu, plasiranja neretvanskih poljoprivrednih proizvoda. Da se nađe kakav pametan (a takvih, čini nam se, u Opuzenu kao ni u našem Splitu jednostavno nema) uhljeb u poziciji moći, samo bi krišom poslušao što ovaj čovjek ima za reći, zapisao to u maniri Ante Đapića, bez navodnih znakova, i priskrbio sebi u neretvanskom kraju ulogu novoga Stanka Parmaća. Da skratimo, našeg je zapisivača ove nedjelje Josip Tutavac svojom skromnošću, entuzijazmom, širinom i vizijom “izuo” iz cipela, stoga vam toplo preporučamo da pročitate ovaj podulji razgovor.
U Luija ili u Delte?
Iznenadio se današnji sugovornik kada ga je zapisivač, inače neretvanski zet, pri telefonskom dogovoru za sastanak pozvao da se nađu u kultnom kafiću Lui, pored jednako tako kultnog frizera Nikše. Možda je upravo to pomoglo našem zapisivaču da se Josip potpuno otvori i da bez zadrške kritički iznese stanje u Dolini Neretve.
- Drago mi je što znate za Luija i našega Nikšu (smijeh), ali ja bih radije da se nađemo u motelu Delta. Tamo možda bude i moj kolega iz Zen Festivala Ivan Aničić, pa ako razgovor ipak ode u smjeru festivala, da i on kaže koju. I svakako bih vas molio da bude nedjelja jer tad sokara ne radi.
Prema dogovoru smo se našli u Delte i kako je suorganizator festivala Aničić bio poslovno spriječen priključiti nam se u razgovoru, cijeli smo fokus stavili na proizvodnju soka, poljoprivredu i strategiju razvoja neretvanskog kraja.
Uzeli ste nedjelju za sebe?
- Jesam, jednostavno čovjek mora imati dan odmora. Preko tjedna radim 14 sati, čak i dulje.
Taj tempo je ubitačan, makar i sad ćete vidjeti da mi mobitel ne prestaje zvoniti, ali bolje da je tako, neka posla. Odradim nadjeljom ono što baš moram. Prije nego smo sjeli na kavu vidjeli ste da sam čovjeku isporučio 320 litara soka od njegovih mandarina, ide za Sloveniju pa mu je nedjelja jedino odgovarala. Tako, makar slobodan, uvijek sam nedjeljom uz mobitel i blizu sokare.
Daj mi Guuc
Imate svoj brend, ali jednako tako cijedite sokove i za druge?
Istina, guram svoj brend Guuc već tri godine i to od sirovina iz Doline Neretve. To su prirodni sokovi od tri okusa: mandarine, šipka i jabuke, koji se mogu naći u 160 prodavaonica Dm-a, u Kauflanda, Tommyja, dućanima zdrave hrane te u osamdeset ugostiteljskih objekata na potezu od Biograda na Moru do Dubrovnika. Kada vam kažem da je interes golem i da sam očekivao dupli rast od prošle godine, da nije bilo korone, onda će vam biti jasno zašto se šest dana u tjednu radi preko 14 sati. Jednako tako, cijedim sokove od prirodnih sirovina svima ostalima koji mi donesu. I tu je red čekanja poduži. Tako da moji Neretvani, od nazovi otpada, a vjerujte mi da to otpad nije, dobiju 100% prirodne sokove bez šećera, konzervansa i aditiva.
Kažete da se Guuc može naručiti u osamdeset kafića u Dalmaciji?
- Istina, punimo naš sok i u male ambalaže koje jako dobro idu u kafićima, pogotovo za vrijeme turističkih sezona jer je kod stranaca praksa piti organske napitke bez aditiva.
Kako ste došli na ideju o sokarstvu?
- Inače sam zagrebački student koji je stekao zvanje inžinjera kemije. Kad sam se vratio u Misto radio sam u firmi za otkup voća i povrća te sam kasnije tri godine radio u laboratoriju za analizu kvalitete. U kontaktu s poljoprivrednicima sam vidio da se roba vrhunske kvalitete, bilo da je manja ili veća od standarda, jednostavno baca.
Vidio sam u jendecima i ispod stabala krcato odbačene mandarine, je li sve to zaista baš “škart”?
- Velika većina toga vam je zdravstveno ispravna i hranjivo vrijedna, ali se baca jer ne zadovoljava standard veličine. Ide se k tome da svaki poljoprivredni proizvod bude jednak, što je zapravo nemoguće jer priroda daje šarolike plodove. Tako da se manja ili veća mandarina jednostavno nazove “škartom” i baca. U tome sam ja vidio svoju priliku. A s druge se pak strane bere mandarina koja veličinom dosegne standard ali je zelena i bez potpune nutritivne vrijednosti.
Mandarine su ekološki proizvod!
Svi se pitaju je li naša mandarina ekološki proizvod?
- Mandarina je eko proizvod. Zbog često hladnih zima u Neretvi, priroda sama od sebe anulira štetnike, tako da je dovoljno jedno zaštitno prskanje i to u petom ili šestom mjesecu. Vrijeme karence je tako višestruko isteklo i vjerujte mi na riječ da je najveći dio mandarine eko proizvod. S druge pak strane, ljudi se pitaju zašto limun u Neretvi ne uspijeva kao što uspijeva mandarina... Odgovor je - upravo zbog tih zima i mogućih smrzavanja. Zato se često i prinos mandarine reducira, upravo zbog zime. Nema davno da se radio uzorak na sto različitih mjesta nasada mandarina. Na jako je malo mjesta nađen trag pesticida.
Zašto rijetko koji proizvođač ima certifikat da proizvodi ekološke mandarine?
- Što zbog papirologije, što zbog lijenosti, a što zbog skupoće. Kad im taj certifikat bude predstavljao problem pri otkupu i prodaji, vjerujte mi da će ga svi napraviti. Oni ovako nađu put do tržišta, stoga ne lome noge kako bi potrčali napraviti certifikate.
Pa zar takav certifikat nije poželjan pri izvozu?
- Naši proizvođači ne izvoze sami direktno, već preko otkupljivača. Svaki otkupljivač daje mandarine na analizu tako da su i tu proizvođači pokriveni.
Embargo bacio Neretvane na koljena
Koliko je proizvođače unazadio embargo Rusiji?
- Zabranom izvoza u Rusiju naši su proizvođači izgubili 30% sigurnog tržišta za plasman mandarine. Što je najtragičnije od svega, Rusi su plaćali u gotovini i po preuzeću tako da je tu nastao veliki problem.
Budite iskreni, je li vama zapravo pomoglo što je ostalo 30% viška na tržištu?
- Nije, svakako bih našao količinu mandarine potrebne za moju proizvodnju. Meni je u ovom slučaju zbilja žao proizvođača. Ja sam preradim 50 tona za sebe. Proizvodnja mandarine je mnogo, mnogo veća, od 50 do 80 tisuća tona godišnje.
Mada je sada sezona branja mandarine, vi se još bavite cijeđenjem šipka, jabuke, cikle i mrkve. Možete li mi objasniti cikluse?
Od 1.10. do kraja siječnja se cijedi u sokari. U desetom mjesecu proizvodim sok od šipka, krajem desetoga mi dolazi mandarina, jer tada mandarina dobiva svoje prirodne šećere koji meni trebaju za sok i onda to traje do 20.12., u tom periodu počinjem pomalo cijediti neretvansku jabuku Pink Lady koju miksam sa ciklom i mrkvom. Sezona proizvodnje traje tri mjeseca i onda se posvetim distribuciji.
Guuc bez aditiva
Znači, vaši sokovi nemaju nikakvih aditiva?
- Nemaju, procesom pasterizacije se dobije sok koji može trajati maksimalno dvije godine i to u prikladnim uvjetima. To je postupak kada iz tanka sok ide do punilice, te prolazi kroz protočni pasterizator i to 30 sekundi pod temperaturom od 80 stupnjeva kroz cijevi. Nakon toga ulaze u punilicu, iz punilice u bocu te se zatvaraju i naglo ohlade. U boci se stvori vakuum koji štiti proizvod od kvarenja dvije godine. Pasterizacija je jedini komercijalni postupak zaštite soka bez da se dodaju konzervansi.
Jako vam dobro ide, jeste li se bavili mišlju da se uhvatite ukoštac s drugim kulturama tipa jagode i nektarine?
- Jesam, ali su ulozi u proizvodnju jednostavno ogromni a ja tih novaca sada nemam. Gledam kako bih uzeo novce od fondova i kako bih se kreditno zadužio. Svi su pričali o tome kako će u Neretvu doći korporacije koje će raditi sokare i otkupljivati sirovinu. Mi smo u firmi u kojoj sam radio napravili računicu velike komercijalne sokare gdje je ulog bio s obzirom na povrat nerealno velik. Tako da odmah kažem svojim Neretvanima da od velike sokare u Neretvi neće biti ništa.
Vi ste zapravo pionir, ali ima li vas još?
- Čovjek je u Krvavcu krenuo prvi s aronijom a ja sam pionir što se mandarine tiče. Sad nas ima svega pet. Ja se nadam još većoj konkurenciji, ima posla za svakoga, samo se nadam da ćemo raditi udruženi.
Moji se Donjani (pogrdni naziv koji se uvriježio za stanovnike ušća Neretve) uvijek žale na otkupnu cijenu, evo su i oni počeli viškove pretvarati u sok.
Ja bih pričao otvoreno. Svi oni su navikli na priče svojih djedova kada je cijena kilograma mandarine bila 4 njemačke marke i kada se za sezone mandarina dizalo i opremalo katove kuća. Danas to nije tako jer se nasadilo čak i previše zasada. Da otkupna cijena nije sramotno mala, moram kazati da je. Ali, budući su razjedinjeni oni nemaju nikakvu pregovaračku moć. K tome, beru zelene plodove i idu linijom manjeg otpora. S mandarinom se, kao uostalom s bilo kojom drugom kulturom treba ići ukorak s vremenom.
Mislite da bi zadruge pomogle?
- Naravno, vidite što su pelješki vinari postigli kada su se udružili, kako Istrani već desetljećima funkcioniraju... Evo vam primjer Tirola u Italiji. Ljudi su shvatili da im je pregovaračka pozicija kao jedinkama nikakva, stoga su se udruživali u male zadruge koje su brojale minimalno sedam članova. Neke su rasle a neke propadale, tako da danas imate jednu krovnu zadrugu koja ima fantastičnu pregovaračku poziciju. Ovdje svađe, neznanje i sitni interesi to koče.
Vi ste zadrugar?
- Jesam, mada nisam pivar u zadruzi pivara koju su cure iz Zadra osnovale (smijeh). Udruživanje je spas. Zamislite da izbrendiramo našu Dolinu na način da imate uz već postojeće sadržaje kušaonice ulja, neretvanskih sokova sviju okusa, da se sve to poveže s Ornitološkim muzejom u Metkoviću i Naronom u Vidu. Taj spoj mora, rijeke, brda i polja rijetko gdje da ima. Ali ja kada bih po Zagrebu pričao da sam iz Mista ljudi o Opuzenu i mome kraju nisu znali ništa.
Je li tome kriva Turistička zajednica i sam Grad Opuzen?
- Nemojte me svađati ni sa kim, samo ću Vam kazati da za potrebe Zen festivala dobijemo 5 tisuća kuna. A radimo promociju na koju bi se odgovorni samo trebali nasloniti.
Možemo li to gledati s pozitivne strane, ako se stvari makar malo zakotrljaju trebali biste rapidno osjetiti napredak u Neretvanskoj dolini?
- Ma naravno, treba rasti organski kako rastemo i mi u firmi. Samo da se malo promijeni pogled na stvari i da odgovorni uz pomoć mladih izbrendiraju ovu regiju, mi bismo, vjerujte mi, ubrzo uhvatili Istrane koje svi ističu za primjer.
Da smo kojim slučajem snimali podcast a ne se odlučili za zapis na portalu vidjeli biste kako je Josipu nedjelja samo formalno neradna. Tako smo ga samo cijedili sat umjesto dva, kako je bilo dogovoreno. Za kraj smo ga zamolili da se odjavi našim čitateljima jednom pametnom.
- Ma nemam vam što pametovati. Dajte da vam za kraj ispričam o Korzikancima koje je EU poslala da izbrendiraju Dolinu. Ugostili mi njih, najeli ih jegulje, dali im smokava i agruma, odveli u polja i put Pelješca. I kad smo ih posjeli u trupicu kažu oni, ovdje ima bezbroj priča samo ih vi sami ili ne vidite ili ne znate ispričati. Kada progledamo i kada naučimo pričati i cijeniti naše priče, ovaj će kraj strelovito krenuti naprijed.
