Brine li koga Dubrovniku nametnuto smeće, smrad i nedostatak pitke vode u Splitu, ekološka katastrofa nakon požara, ispiranje tla i ogoljevanje brda u priobalju? Slogan „Mediteran kakav je nekad bio“ danas se očito može dosegnuti samo u sjećanju.
Već danima tisuće tona smeća iz Albanije zajedno s uginulim ribama i morskim sisavcima pluta i nasukava se južnom dalmatinskom obalom. Pa iako su slike iz Dubrovnika obišle svijet, netko je primjetio da niti jedna diplomatska nota, niti jedna reakcija, niti jedan jedini zabrinuti izraz lica nije sišao s Markova trga ili bar simbolično s Pantovčaka! Razlozi mogu biti mnogi, ali na nesreću Dubrovčana, lokalni izbori bili su u lipnju, turistička sezona završila s rujnom, a albansko smeće je Dubrovniku bez ispaljenog metka darovano pred Božić. I sve to u vrijeme kad su vrijedni stanovnici gornjih zagrebačkih adresa upućeni na zasluženi odmor. Na nesreću stanovnika dubrovačkih Elafita, posebno Mljeta, stanovnika Korčule, Pelješca, Visa, pa i Dugog otoka, u „netaknutim uvalama i spiljama“ gomilat će se smeće i dalje, sve dok se opet neki entuzijasti ne uhvate Sizifova posla i otklone tek djelić onog što se vidi. A onda opet iznova…
Ako izostavimo pohvale za ljude koji su golim životima spašavali jedinu imovinu i konfuzne „jesu li – nisu li bile spremne službe“ izjave, „atraktivan“ i „interesantan“ požar – gotovo je sve od reakcija što su dobile zapaljene dalmatinske šume. Pa iako na korak od jedva spašenih kuća, Slovenci su naposljetku ti koji čiste od spaljenih drvoreda.
Već prve kiše učinile su vodonosni sustav drugog po veličini grada u Hrvatskoj neupotrebljivim za piće pa čak i opasnim po zdravlje, a erozija i ispiranje nekad plodne zemlje ogoljeva okolna brda. Opet bez riječi, bez reakcije, bez zasukanih rukava ili naučene lekcije dok će stanovništvo plaćati jednake ili više doprinose kako za šume, tako i za uređenje voda. Istovremeno tek par koraka od ljetos prve vatrene linije, širi se nezamisliv smrad zbog razmještanja godinama akumuliranog deponija usred „najlipšeg grada na svitu“.
Photo: Facebook
Foto: Miroslav Lelas
Ljuljaju li se Dubrovnik i Split na trusnom seizmičkom tlu dobre turističke sezone bez ijedne vježbe spašavanja pod stol u slučaju ozbiljnog potresa ili upitnika hoće li turisti uopće dolaziti u gradove iz kojih najsvježija slika šalje ozbiljna zdravstvena upozorenja? UNESCO već balansira s Plitvičkim jezerima, pa je samo pitanje trenutka kad ćemo ozbiljno dovesti u pitanje sve što je priroda tisućljećima stvarala, a generacije prije nas tek ne dirajući baštinile.
Zagađena riba
Sjećamo li se netaknutih uvala, bezbrižnosti u pitkoj vodi na svakom izvoru i svježe hrane koju smo mogli konzumirati u svakom vrtu, polju, domaćinstvu? Sjećamo li se da je garancija za kvalitetu ribe bila „friško ulovljena“? Danas to više nije tako. U želucima većih riba, morskih životinja i ptica naći ćete čepove boca ili igračke, a najlon vrećice ubijaju sve na što naiđu. Ono što ne vidimo, svakodnevno unosimo u sebe, a mikroplastika i nakupine industrijskih otrova gotovo neprimjetno već ulaze u naš prehrambeni sustav. Foto: Pixabay
Brine li to uopće koga?
Išamaramo li se gore navedenim podacima i pustimo li prema svijetu najnoviji turistički slogan: „Hrvatska – puna života“, odgovor će se nama samima, kao i sav talog nametnuti – negdje na dnu.