Skromno ali sa ponosom, članovi HSS-a položili su vijenac i zapalili svijeću ispred spomenika Stjepanu Radiću na Širini u Solinu.
Tim činom odali su počast Suosnivaču Hrvatske pučke seljačke stranke, Stjepanu Radiću te su se pismom osvrnuli na njegov život i djelovanje.
- Tko je bio Stjepan Radić?
Suosnivač Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić jedan je od najvažnijih političara u prvoj polovici 20. stoljeća, prosvjetitelj i organizator hrvatskog naroda. Među prvima je u hrvatsku politiku unio temu ljudskih prava, ali i govorio o pravima žena, mirotvorstvu i republikanizmu.
Inicijatora i jednog od suosnivača Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića u današnjoj se Hrvatskoj najčešće sagledava kroz prizmu njegove mučeničke smrti, koja je u drugi plan potisnula svijest da je zapravo riječ o svestranom hrvatskom političaru, jednom od najvažnijih u prvoj polovici 20. stoljeća, ali i prosvjetitelju i organizatoru hrvatskog naroda. Stjepan Radić je također među prvima u hrvatsku politiku unio temu ljudskih prava, ali i bio među prvima koji su govorili o pravima žena, mirotvorstvu i republikanizmu. Kao školovani politolog s pariškom diplomom, vjerojatno prvi iz Hrvatske, napisao je brojne radove s temama iz politike, gospodarstva, povijesti i kulture. Bio je i žestoki protivnik korupcije.
Stjepan Radić rođen je uza samu obalu rijeke Save, u selu Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871. Bansku Hrvatsku u vrijeme Radićeva gimnazijskog školovanja obilježila je vladavina bana Dragutina Khuen-Héderváryja, čija se politika očitovala nasilnim nametanjem mađarizacije u Hrvatskoj. Procesu mađarizacije Hrvatske se odlučno suprotstavio i mladi Stjepan Radić, koji je 1889. zbog izvikivanja parola protiv bana Khuena bio izbačen iz zagrebačke klasične gimnazije pa je morao privatno maturirati u Rakovcu (Karlovcu) 1891.
Na proslavi 300. obljetnice bitke kod Siska u lipnju 1893. protestirao je protiv nazdravljanja banu Khuen-Héderváryju rekavši da su se nazočni okupili slaviti junaštvo Tome Bakača (Erdődyja), zbog čega je osuđen na prvu višemjesečnu kaznu te je bio isključen sa studija u Zagrebu. Nastavio se školovati na Sveučilištu u Pragu, no i tamo su ga već 1894. isključili te mu zabranili studiranje u austrijskom dijelu Monarhije. Studirati je nastavio u ugarskom dijelu Monarhije, i to u Budimpešti (1895). U Zagrebu je 1895. bio među vođama pri spaljivanju mađarske zastave te osuđen na šest mjeseci zatvora.
Neko vrijeme boravio je u Rusiji i Pragu, gdje je 1897. pokrenuo glasilo hrvatske napredne omladine Hrvatska misao te list Novo doba. Radić se 1897. preselio u Pariz i tamo 1899. završio studij političkih znanosti na znamenitoj Slobodnoj školi političkih znanosti.
Po završetku školovanja Radić se odlučio posvetiti politici, o čemu je sam zapisao: „… kako se to u našoj kući govorilo, da ću učiti i braniti narod. Otac je na to pristao šuteći, ali majka je bila oduševljena, premda je prorekla da ću biti mnogo po zatvorima.“
Sustavna briga za prava seljaka
Trajno se nastanio u Zagrebu 1902, gdje je među pokretačima novog časopisa Hrvatska misao u kojem je iznio zamisao o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog naroda te to predstavio i u političkoj brošuri Najjača stranka u Hrvatskoj (1902). Radića smatraju idejnim vođom narodnog pokreta 1903, ali u njemu praktično nije mogao sudjelovati jer se od travnja do kolovoza 1903. nalazio u zatvoru.
Stjepan Radić je napisao i objavio više vrijednih stručnih djela u izdanju Matice hrvatske te se kandidirao i za profesora na Zagrebačkom sveučilištu.
S bratom Antunom zalagao se za uvođenje općega prava glasa te za rješavanje agrarnog, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata i Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U sklopu rješavanja tih problema potkraj 1904. osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku, kojoj je izabran za prvog predsjednika, a tu je dužnost obnašao do smrti.
Seljaštvo nije imalo pravo glasa, čime su bili posve isključeni iz političkog života i mogućnosti rješavanja svojih problema. Zbog toga su se braća Radić založila za uvođenje općega prava glasa, koje bi i seljacima omogućilo glasanje i izbor zastupnika u Sabor.
Ideološki sustav seljačkog pokreta braće Radić građen je na trima temeljnim vrijednosnim postavkama: borbi za hrvatska nacionalna prava; demokratizaciji društva; socijalnoj pravdi za sve.
Stjepan Radić je s bratom Antunom 1907. osnovao posebnu tiskaru što mu olakšava objavljivanje stranačkog glasila Dom i drugih izdanja vezanih uz djelatnosti Hrvatske pučke seljačke stranke.
Nakon proširenja izbornog prava 1908. Stjepan Radić postao je zastupnikom u Hrvatskom saboru. Radić se, kao zastupnik u Hrvatskom saboru, zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavsku konfederaciju država i naroda, u kojoj bi jedna od političkih jedinica bila i Hrvatska.
Borba za hrvatsko pitanje
Pri raspadu Austro-Ugarske Monarhije 1918. Stjepan Radić bio je aktivan u osnivanju Narodnog vijeća i kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba kojoj je glavni grad bio Zagreb, no nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o budućem položaju Hrvatske. Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, kojega je bio član, održanoj u Zagrebu u noći 24. na 25.11.1918. donesena je odluka da se u Beograd odmah pošalje izaslanstvo koje bi tamo s predstavnicima Kraljevine Srbije potpisalo bezuvjetni akt o ujedinjenju južnoslavenskih naroda i stvaranju nove države, što je uskoro bilo i ostvareno. Stjepan Radić tome se odlučno usprotivio riječima koje vrijedi ponoviti: „Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!“.
Unutar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Radić se protivio unitarističko-centralističkom i monarhističkom režimu ne priznajući kraljevsku dinastiju Karađorđevića ni čin ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom u novu državu. Stjepan Radić stalno je isticao pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i potrebu stvaranja Hrvatske neutralne seljačke republike. Zbog takvih političkih pogleda i izjava da je Kraljevstvo SHS nastala bez mandata hrvatskog naroda i bez odluke Hrvatskog sabora, vlasti su ga uhitile i zatvorile.
Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila pedeset mandata u skupštini, a potkraj iste godine i u skladu s Radićevim republikanskim shvaćanjima promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Nezadovoljan tadašnjom državnom politikom vođenom iz Beograda, Stjepan Radić je 1924. odlučio otići u inozemstvo i zainteresirati međunarodnu zajednicu za hrvatsko pitanje. Boravio je u Londonu, Beču i Moskvi, zbog čega je po povratku u zemlju protiv njegove stranke primijenjen Zakon o zaštiti države, a on (Stjepan Radić) bio ponovo uhićen.
Iako je bio u zatvoru, Hrvatska republikanska seljačka stranka je na izborima 1925. osvojila 67 zastupničkih mjesta i ušla s radikalima predvođenim Nikolom Pašićem u tzv. vladu Narodnog sporazuma. Radić je bio pušten iz zatvora te je neko vrijeme bio ministar prosvjete. Stranka je priznala ustav i monarhiju te promijenila naziv u Hrvatska seljačka stranka (HSS).
Kada je 1927. HSS istupio iz vlade zbog neslaganja s politikom koju su zastupali radikali, Radić je počeo surađivati sa Samostalnom demokratskom strankom, s kojom je u studenome iste godine osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju koja se zauzimala za preustroj države u federaciju, reviziju ustava i decentralizaciju.
Stjepan Radić je za života postao najuglednija i najpopularnija osoba hrvatske političke scene. Radić je, nadovezujući se na mirotvorstvo Lava Nikolajeviča Tolstoja, koji je uz Henryja Davida Thoreaua najviše utjecao na Mahatmu Gandhija, prigrlio nenasilje kao metodu političkog djelovanja.
Nažalost, kada je Seljačko-demokratska koalicija na čelu sa Stjepanom Radićem i Svetozarom Pribićevićem ojačala do mjere da je mogla početi mijenjati državu i društvo, radikalski zastupnik Puniša Radić u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. počinio je atentat na Stjepana Radića. Radić je teško ranjen, dok su zastupnici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček ubijeni. Stjepan Radić umro je 08.08.1928. od posljedica ranjavanja. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Radićeva smrt pokolebala je vjeru u demokratske metode političke borbe. Slijedila je represija državnog režima uvođenjem krute diktature što je pak rezultiralo radikalizacijom dijela oporbe.