"ORILO gorilo Ibro mi te volimo" bila je jedna od omiljenih hajdučkih krilatica u vrijeme dok je bijeli dres s brojem 10 nosio Senijad Ibričić. Dobitnik nagrade Hajdučko srce tijekom je tijekom tri i pol godine na Poljudu bio predvodnik generacije koja je osvojila kup.
Prije milijunskog transfera u Rusiju, osvojio je navijače izvrsnim igrama i smatran je jednim od najboljih igrača kluba u ovom stoljeću. Povodom kraja njegove igračke karijere koju je ovog vikenda okončao u slovenskim Domžalama, Index je s njim razgovarao o njegovom ratom obilježenom djetinjstvu, teškim počecima, nogometnom usponu, Hajduku, Torcidi, HNL-u, Zdravku Mamiću, usponima i padovima s bosanskohercegovačkom reprezentacijom i još mnogo toga.
Plaši li vas igračka penzija?
Ne. Planiram je već dulje vremena. Trebao sam prestati prošle godine, ali sam ipak nastavio. Dugo vremena se spremam na to tako da mi nije neki problem. Kad pogledam unazad, skoro 20 godina profesionalne karijere je prošlo baš brzo. Puno toga je iza mene i hvala Bogu donijelo mi je dobroga. Tako da sam sretan i ponosan. Nije mi žao što završava.
Kako ide školovanje za trenera?
Završio sam za A licencu, ostalo mi je još malo do Pro. Imamo predavanja, praksu, vodimo treninge, igrali smo i neke utakmice. Tu sam vidio koliko je skroz drugi posao biti trener nego igrač. Drugačije sve vidiš. Nije lako i nije slučajno da većina igrača koja direktno dođe s terena na klupu brzo izgori.
U Domžalama vas čeka posao u struci, koji?
Da, dogovorili smo se da ostajem tu. Bit ću sportski direktor.
U budućnosti se vidite uz teren ili na čelnim mjestima sportske politike?
Teško je sada to reći. Prije šest-sedam godina sam se zamišljao kao trener. Kako vrijeme odmiče i kako je prošlo 20 godina igranja, posao sportskog direktora mi više odgovara. Ali steći ću Pro licencu, pa ćemo vidjeti što će biti. Da se vidim u nogometu, to je sigurno. Treniranje i igranje mi je cijeli život.
Rođeni ste u Kotor Varošu, a odrasli u Sanskom Mostu, kako je izgledalo vaše odrastanje i kako je živjela vaša obitelj?
Odrastao sam u ratno vrijeme tako da nije bilo lako nikome pa ni nama. Od 1993. do 1996. bili smo u izbjeglištvu u Vrbovcu, mjestu kraj Zagreba. Tu sam počeo igrati nogomet. Poslije rata smo se vratili u Sanski Most gdje sam nastavio. Stariji brat je isto trenirao pa sam po cijeli dan igrao nogomet s njim.
Svi znamo da je poslije rata život u Bosni bio borba. Teško se živjelo i snalazili smo se. Otac je čitav život radio u Sloveniji na građevini, 40 godina, zaradio je penziju ovdje, a čini se da ću i ja. Djetinjstvo je bilo teško, ali pamtim uglavnom lijepe stvari. Odrastanje uz loptu i familiju. Imao sam petoricu starije braće, živjeli smo uz pokojnu mamu i braću od snahe.
Nakon Monaca išli ste u probu na Hajduk. Zašto se tada ništa nije realiziralo? Jesu li dali nedovoljno dobru ponudu?
Nije bilo ponude. Ja sam u Split došao iz Sanskog Mosta, isto kao i u Zagreb, prvo što su mi ponudili prihvatio sam. Nisam bio puno razočaran što tada nisam potpisao za Hajduk. Došao sam iz Druge bosanske lige u klub koji je bio prvak.
Jesam zabio golove u nekim pripremnim utakmicama, ali vjerojatno su se dvoumili uzeti nekoga tako mladog iz niželigaša. Bio sam skoro mjesec dana u Splitu, poslije sam otišao u Zagreb i Robert Prosinečki koji je tad bio sportski direktor me nakon tri treninga odlučio zadržati - kazao je za Index.
Kako je u početku bilo živjeti bez obitelji?
U Francuskoj mi je bilo teško, ali poslije nije. Odrastao sam malo drugačije i teže od drugih, uz stalnu borbu. Znao sam da samo nogomet može spasiti mene i familiju. Navikli smo na borbu. Bilo mi je drago ići u Hrvatsku jer sam znao da ako uspijem moći ću često kući, moći će mi moji dolaziti, nije uopće bilo razmišljanja. Dao sam najbolje što mogu i molio Boga da ostanem u nekom klubu. Uspio sam.
U Zagreba vas je zatekla dobra generacija. Mujdža, Brkljača, Lovrek, ali najveću karijeru je napravio Mandžukić.
Mandžukić je sigurno jedan od mojih najboljih suigrača u karijeri. Mislim da smo došli u Zagreb u pravom trenutku. Dogodile su se promjene u upravi i igralo je puno mladih igrača. Svi koji smo imali iole talenta smo ostajali. Bilo nam se puno lakše boriti jedni s drugima, nego da su tu bile neke zvijezde.
White Angelsi su vam dodijeli nagradu Purgerski ponos, a Torcida Hajdučko srce. Zašto ste se tako zavukli pod kožu navijačima?
Ljudi nešto vide u meni. Negdje možda možeš doći nakratko i nekoga prevariti, ali eto imao sam čast da su me kao stranca prihvatili i dali mi nagrade koji ostaju upisane u povijesti. Siguran sam da me nisu voljeli samo zbog igre, nego jer su znali da se borim za sve klubove za koje igram do zadnjeg atoma snage. Karijera je prošla, ali stvari poput Hajdučkog srca će ostati vječno upisane.
U Hajduku ste na pripremama 2010. upoznali 16-godišnjeg Marka Livaju. Sjećate li ga se?
On je bio dijete. Čim su nam ga tako mladog doveli na pripreme, znali smo da se radi o vrhunskom talentu. Ono što nas je fasciniralo je bila njegova fizička moć. Vidjelo se da ima nešto. S obzirom na sve što je napravio i što sad pokazuje, jasno je da se radi o vrhunskom igraču. Nije bilo lako otići tako mlad. Zbog njega i kluba mi je drago da se vratio i na najbolji mogući način iskoristio šansu.
Ostvarili ste milijunski transfer i iz Hajduka ste prešli u moskovski Lokomotiv.
Da se ne lažemo, u Rusiju sam otišao jer su jedini Hajduku bili spremni platiti onoliko koliko su tražili za mene. Lokomotiv je vrhunski klub i liga je bila dobra. Na stvari kao što su gostovanja u Sibiru po velikim hladnoćama se navikneš.
Ali kad sada gledam, da se mene pitalo iz Hajduka bih najradije otišao u neku od Liga petica. Vjerojatno bi i moja karijera išla u drugom smjeru. Ali ponavljam, nije mi žao i kad bih mogao, ponovio bih isto.
Kao idućeg značajnog trenera u karijeri isticali ste Simona Rožmana. Čak kažete da je on produljio vaš igrački staž.
Kad sam došao u Sloveniju, mislio sam da ću odigrati jednu, dvije, maksimalno tri sezone i to je to, vraćam se živjeti u Split. Ali nakon prve sezone u Kopru zvali su me iz Domžala. Rekao sam da mi je produžio karijeru jer sam uživao s njim. Bio je mlađi trener, radio po novom sistemu. Kad negdje dobije više vremena, opet će pokazati da je vrhunski.
Da nisam došao u Domžale, ranije bih prestao igrati. Simon kao trener je najzaslužniji, ali i ljudi u klubu. Nemoguće je naći da negdje vlada ovakva atmosfera. Zato se Domžale i zovu Rumena družina, Žuta familija. Odnosi su baš familijarni i ne možeš ne uživati u tome. Trenutni trener Đuranović je isto jedan od boljih s kojim sam radio u karijeri. Sve mi je ovdje odgovaralo.
Poznato je vaše blisko prijateljstvo s Edinom Džekom. Kako ste se upoznali?
Upoznali smo se u mladoj reprezentaciji, tu smo odigrali par utakmica. Bilo je još dobrih igrača u generaciji, Ibišević, Salihović. Dosta nas je prešlo u A reprezentaciju. Nastavili smo se družiti i kako smo imali slične početke, nas dvojica smo se našli.
Slični smo karakteri. Više od deset godina smo dobri prijatelji. Kad završiš karijeru ostaju ti samo sjećanja i ljudi, prijateljstva. Sretan sam što sam preko nogometa upoznavao takve ljude. Džeko i ja smo povezani i familijarno. On je kum mom sinu, ja njegovoj kćeri. To je nešto posebno.
Golicali ste maštu hajdukovcima izjavama da želite s Džekom zaigrati u Hajduku. Vi se niste stigli vratiti. Ima li šanse da njega vidimo na Poljudu?
On je isto vidio kakav je to klub, sve mu se svidjelo pa je normalno da je bila takva priča. U dosta navrata dok sam igrao u Splitu dolazio je na utakmice. Poslije smo išli i na ljetovanja. Ništa nije nemoguće, evo vidite da dolaze momci poput Kalinića i Livaje.
Teško je sad očekivati Džeku ili Ivana Perišića koji su još na vrhunskom nivou, ali daj Bože da ih sve jednom vidimo u dresu Hajduka. Što se mog kuma tiče, mislim da ta šansa postoji - odgovorio je za Index.
Što mislite o Zdravku Mamiću? S njim ste komunicirali kada vas je htio dovesti u Dinamo.
Od odlaska iz Hajduka sam imao dvije ponude Dinama. Nije mi padalo na pamet da bacim niz vodu sve što sam napravio u Splitu. Ta priznanja koja sam dolje dobio su mi ostala u srcu, postao sam hajdukovac. Hvala Bogu, nisam bio u situaciji da neku ponudu apsolutno moram prihvatiti.
Što se tiče stvari vezanih uz Mamića izvan nogometa, glupo mi je pričati o tome, svi sve znamo, sudilo mu se. Što se tiče nogometa, kamo sreće da smo mi u Hajduku imali takvog čovjeka koji bi sve to donio na pošten način. Takav bi imao spomenik na Marjanu.
Imate li i dalje plan živjeti u Splitu jednog dana?
Sigurno. Dolje sam se udomaćio. Imam stan. Svako ljeto i Novu godinu sam tamo. Nastavljam raditi u Domžalama i još sam neko vrijeme tu, ali tko zna što će biti. Split je moj grad, Hajduk moj klub.
Što biste učinili kada bi vam Hajduk poslao ponudu za neki posao?
Ne mogu sad o tome pričati. Svaku priliku koristim da dođem pogledati utakmicu. Bio sam na derbiju, dolazim i na finale Kupa. Kad dođe vrijeme, ako bude ponude i ako sve ostalo bude dobro sa zadovoljstvom ću je prihvatiti.
Sadašnji Hajduk dosta je drugačiji nego u vaše vrijeme. Navijači su involviraniji, biraju Nadzorni odbor na izborima. Kako vidite njihovu ulogu u demokratskom Hajduku i cijeli klub?
Navijači su spasili Hajduk, to znamo svi. Kad je bilo stani-pani, oni su spasili stvar. To znate vi, ja i svi. Sada rade i na otkupu dionica i vidi se da pomažu klubu. S druge strane, normalno je da nije dobro da 100 ljudi upravlja, ali sada je tu predsjednik koji ima velike ovlasti.
Mislim da radi vrhunske stvari, napokon je došao čovjek koji zna što znači biti predsjednik Hajduka. Prati ga armija navijača, mislim da pokazuje da je Hajduk na pravom putu. Nadam se da će ovo potrajati što duže. Da nećemo dugo opet čekati na ovakvu euforiju, nego da smo svake godine u ovakvoj situaciji, da svi uživamo dolaziti na utakmice.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje.