IN MEMORIAM - MIŠE MARTINOVIĆ Tarta igra Brico iz Maloga mista

Možete li zamisliti ljepše mjesto od jedne uličice uz Stradun, jedno ljeto i sav taj ugođaj dubrovački. K tomu da imate ugovoren razgovor s jednim stvarnim, pravim glumcem iz Dubrovnika i mali milijun pozdrava upućenih za vrijeme razgovora sa popularnim čovikom iz Malega mista. Čini se da vrijeme običnih ljudskih kontakata ipak nije na izmaku., tako sam u svojoj glavi zaključio. Istina, u poplavi svako­jakih devalvacija, kultura op­hođenja i običan ljudski raz­govor doživljavaju svoj su­ton. Ali. treba se nadati da je suton tek naznaka nado­lazećih, boljih vremena, u kojima će ljudi ponovo zboriti jednostavno, iskreno i toplo. Iz toga razloga, silno me radovao susret s istaknutim glumcem Mišom Martinovićem, radovao me iz razloga što sam sve tražene ljudske, a i pro­fesionalne osobine — na­šao u svome sugovorniku.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

Možda ovakvi uvodi i ne bi imali podlogu, da nažalost, umjetnici poput Miše Martinovića, sve više posta­ju (neka mi bude oprošteno na izrazu) »crne ovce«, jer su u manjini. Jednostavno iz razloga Što su sasvim obič­ni.

Veliki glumac iz maloga grada, moglo bi, sasvim op­ravdano pisati u osobnoj karti gospara Miše. A, upravo taj mali grad, u povodu 40. ob­ljetnice Dubrovačkih ljetnih igara, odao je priznanje svom istaknutom po­sleniku - gosparu scene Miši Martinoviću. pa čestitke iz­ražene netom nakon uruče­nja, bijahu zgodan povod za razgovor... Bilo je to 1989., srpanj je bio (ako se ne varam?)

- Hvala vam lijepa. Baš me raduje. Dobio sam eto povelju za izuzetne zasluge na unapređenju Dubrovač­kih ljetnih igara, i u svakom slučaju zadovoljan sam što su me se sjetili. Samo da znate, ništa mi ovo ne znači za penziju, a to je jako bit­no, jer mene je strašno strah te penzije. Imam ja i godišnju nagradu Nazora, i Slobodne Dalmacije« i »Orlanda«, a što će ti sve to kad će penzija biti ona mala, umjetnička, pa će biti prava umjetnost proživjeti s njom, a Boga mi - život nije gluma!

Istina je, život nije gluma, ali je glu­ma život. U Vašoj kući svi su glumci: Perica je već poodavno afirmirana kao odlična glumica, supruga radi u kazalištu kao inspici­jent, a Maro će ovih dana zaigrati s Vama na istoj po­zornici: on kao Marko a Vi kao Maroje. Kažite, kakav je to osjećaj imati sina za partnera?

- Prvo da vam kažem o imenima moje djece. Ne­maju nikakve veze s likovi­ma iz „Dunda Maroja«. Zovu se tako jer su se tako zvali moj otac i majka. E, sada nešto o tome osjećaju na pozornici. Prvo, taj osjećaj je strogo profesionalan. Tek u drugom redu, on je i očin­ski. Osim umjetničkog, po­tenciran je dakako i taj očin­ski osjećaj, jer bih htio da on bude bolji od mene.

To je izgleda jedin­stvena prilika da jedan glu­mac na pozornici želi da onaj drugi bude bolji od njega samoga?

- Nije točno! Svaki glu­mac želi da se ostvari ta ne­ophodna simbioza bez koje nema prave predstave i pra­ve kazališne umjetnosti. Mnoge predstave propadaju zato što netko ima, a onaj drugi nema tu kvalitetu da iznese predstavu.

Životna balanca

U toj Vašoj glumač­koj kući, Vi kao pater familias, vjerojatno igrate glav­nu ulogu jer ste i najstariji glumac?

- Jeste li vi otac?

Da!

- Pa što ću onda da vam govorim tko je glavni glumac u kući. To su vam nervi u kući, sve do svršetka premijere. Poslije nastaje pražnjenje, taj osjećaj praz­nine kada svatko kaže svo­je. Možda je i dobro tako. Ja uglavnom igram epizodne uloge u kući. Možda je i do­bro što je tako. Moraju dje­ca ići svojim putem, mada su najvjerojatnije akumulirali neka moja iskustva. Sada su pak sasvim uvjereni da je posao koji obavljaju slabo plaćen, da im neće donijeti nikakve materijalne koristi, ali zato dobivaju na drugoj strani. Imaju mogućnost stvaranja.

To vam je kao jedna balanca. Na životnoj balanci s jedne strane su materijalna dobra, a s druge strane balance mogućnost stvaranja. Koliko više zado­voljstva na umjetničkoj stra­ni, toliko na drugoj strani manje materijalne dobiti. I obratno! Međutim, vrijedi raditi ovaj posao jer pruža mnogo zadovoljstva čovje­ku. Nije sve ni u materijalnoj strani iako - ona nije zane­mariva. Možda da sam radio u velikim sredinama, možda bi situacija bila drugačija, ali ja sam vam samo skromni, mali umjetnik iz provincij­skog grada.

Kako kao umjetnik gledate na pojavu Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara u Istom terminu. Što se može učiniti u umjetnič­kom, pa i drugom smislu da se igre spoje?

- Lijepa je to zamisao ali je užasno skupo krenuti s ansamblom iz jednog mjesta u drugo. Znam koli­ko to košta jer sam delegat Dalmacije u USIZ-u za kultu­ru SR Hrvatske. Bilo bi predivno da mi ovdje vidimo vašu »Elektru« ili vi naše »Feničanke«, a više vam zapada kamion koji će preves­ti ljude nego svi honorari. Svi su se počeli ponašati po nekakvim tržišnim vrijed­nostima. Benzin po svjet­skim cijenama a standard YU.

Imao sam prilike raditi u Splitu. U ono doba kada sam radio neke stvari u ta­mošnjem teatru, najidealnija je bila splitska i beogradska publika. Repliku nismo mogli izgovoriti a da ne izazovemo smijeh u gledalištu. Danas ne znam kakva je si­tuacija. U teatru se najbolje vidi kako se mijenja duhov­no lice grada i zbog toga bih veoma želio odigrati jednu predstavu u Splitu da vidim koliko se to duhovno lice iz­mijenilo.

Čovjek nije plakat

Ipak, male sredine pružaju velike mogućnosti jednom glumcu?

- Idealna je prilika za glumca igrati u malim sredi­nama. Međutim, mi imamo mogućnosti za 3-4 premije­re godišnje, i to je loše. Ta­ko dolazi do krize teatra, a kriza je negdje drugdje.

Gospar Miše, zašto su Vam režiseri uvijek nudi­li uloge negativaca kada imate posve umilno lice?

- Ja sam u životu uvi­jek išao od pretpostavke da je čovjek sazdan od dobra i zla, i u čovjeku se stalno nešto lomi. On želi biti do­bar. U Vojnovićevom »Ekvinociju« igrao sam ulogu Ni­ke Marinovića. Negativna ličnost, a mene je upravo to zaintrigiralo i pokušao sam odgonetnuti zašto je to tako kod Nike. Rezultat je bio Sterijina nagrada. U Niki sam našao čovjeka a ne pla­kat. I dobro ste pronjušili u svom pitanju to područje ljudske duše. Na tom planu se jako dobro može ekspe­rimentirati. I zašto vi mene oslovljavate s gospar?

Pa iz razloga što mi je to simpatično, a vi Dub­rovčani nekako posebno i potencirate to gosparstvo. Zar nije tako?   

- Dubrovčanin sam, ali ja sam seljak, kmet. Svi moji su bili seljaci. I gosparstvo, to se danas promijenilo. Vjerojatno što i nema više gospodara. I ja pozdravim često puta nekoga s gosparu, ali to nije u smislu gospara kao gospodara, već u smislu gospara duha. Kada ja tako pozdravim nekoga, time iskazujem jedno poštovanje.

U mediteranskom duhu

Eto vidite, iz istog razloga i ja Vas tako oslovljavam. I neka mi to bude dopušteno. I ovo pitanje koje ću Vam postaviti, mislim da Vam je puna kapa tih pitanja: Gledate li seriju »Malo misto«?

- A, ne gledam. Povirio sam malo pa sam ugasio televizor da se ne gledam tamo.

Ne sviđa Vam se više?

- Nije to razlog. Ne želim to gledati jer me uhvati tuga. Tamo su svi mrtvi. Barem oni iz moje generacije. Još je samo ostao Antun Nalis i ja. A i Asja nam je otišla...

Poznato mi je kako ste igrali velike glumačke uloge. Što Vam je u glumačkome smislu značio taj Brico?

- Ta uloga mi je donijela ono što i svima drugima: popular­nost. Vidite, mi smo svi tu seri­ju shvatili kao humorističku. Ona je na jedan lijepi način htje­la pokazati dio vremena koje je bilo grozno. Mi smo svi to igrali s htijenjem da napravimo hu­morističku seriju, trudili smo se da unesemo u sve to i malo nacionalnog timbra, hrvat­skoga. Pogotovo što su Beograđani uzeli monopol humora, a mi smo u seriji htjeli i dokazali smo da i mi možemo nešto u tom smislu napraviti.

U seriji ste govorili du­brovačkim naglaskom?

- To je bila moja ideja baš zato da se povežu svi krajevi. Namjerno smo to napravili da bi što više dalmatinske obale povezali.

Nakon svršetka serije, koliko dugo ste još bili Brico?

- Dosta dugo. Ali, meni je draga ta uloga. Jednom smo s Kazalištem Marina Držića go­stovali u Mostaru s »Tartuffeom«. Mi smo to preveli kao »Tarto«. Prolazim ja tako gra­dom kad ugledam plakat na ko­jemu lijepo piše »Tarta igra Bri­co iz Maloga mista«. Do suza sam se nasmijao.

Ako ćemo pravo govoriti, ja ne znam je li ijedna serija bila popularnija i zanimljivija od »Maloga mista«. Do dana da­našnjega! Šteta što toga više nema. Ako se sjećate talijan­skih komedija rađenih u stilu neorealizma kojima smo se i mi Mediteranci smijali. Ja mi­slim da »Malo misto« spada u taj duh Mediterana a to je, sve stvari dovesti na jednu ljudsku mjeru, pokazati i samilost među ljudima i da život done­se nešto bolje. I najteže stvari valja pokazati kroz humor. Ima puno ljudskoga u tome.

A bilo bi i puno razloga napisati još koju rečenicu, još koju lijepu riječ o ovom glumcu, gosparu glumcu. Pa i u ovo vrijeme…Ali mislim da je to nepotrebno. Miše Martinović je zapravo sve rekao, baš onako ljudski, toplo, mediteranski i na sceni i van scene.

Dobar Vam put gospar Tarto!