Filmski počeci Veljka Bulajića sežu u daleku 1952. godinu. Film „U oluji“ Vatroslava Mimice u kojem je Bulajić asistent redatelja, koscenarist i glumac. Nedvojbeno je da su Mimica i Bulajić vrlo značajna imena hrvatske i jugoslavenske kinematografije, takoreći neraskidivo ih veže početak u svijetu filma, ali i životni kraj, naime obojica su umrla u 97. godini života.
Kao redatelj debitira 1959. s filmom „Vlak bez voznog reda“, sagom o poslijeratnim migracijama iz najzabitijih krajeva krševite Dalmatinske Zagore u plodnu i ravničarsku, od Švaba napuštenu, Vojvodinu. Putovanje „kolonizatora“ i njihove teške, a i ponekad smiješne osobne drame, prouzročene odlaskom iz starog i poznatog, a dolaskom u novi i nepoznati svijet.
Film je igrao u glavnoj konkurenciji festivala u Cannesu, osvojio Zlatne arene za najbolji film, scenarij i sporednu mušku ulogu te nagradu jugoslavenskog žirija filmske kritike i nagradu publike Jelen.
Forte filma, kao i cjelokupnog Bulajićevog opusa su sjajno režirane masovne scene i gibanja te prikazivanje kolektivnog zanosa karakterističnog za poraće.
U sljedećem, pomalo futurističkom filmu „Rat“ (1960) u svojoj umjetničkoj punini afirmira se i glumac Antun Vrdoljak - koji osvaja pulsku Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu. Bulajića i Vrdoljaka osim suradnje na tom filmu, veže i višedesetljetno „neprijateljstvo“ koje je trajalo do duboke starosti oba aktera. „Rat“ je bio nominiran za nagradu Zlatni lav u Veneciji.
"Uzavreli grad"
Već sljedeće 1961. godine snima „Uzavreli grad“ koji prikazuje Zenicu pedesetih godina prošlog stoljeća, u zanosu „visoke peći potpaljujem ja“. Pokušaj ubrzane transformacije bosanske zabiti u novi industrijski grad. Prikazivanje ženskog lika koji tumači vrsna Olivera Marković, svakako donosi novum u tadašnji film.
Obiteljski odnosi, teško opismenjavanje, teme koje su našle veliko razumijevanje kod filmske kritike. Mnogi ovaj film smatraju najsuvremenijim Bulajevićevim ostvarenjem, čak i ranim prethodnikom crnog vala u jugoslavenskoj kinematografiji. I „Uzavreli grad“ je primjereno nagrađen u Puli.
Opće je mjesto, da je Veljko Bulajić percipiran kao sinonim za režisera partizanskih filmova i epopeja. Od 1959. do 1989. snimio je 13 cjelovečernjih filmova. U kategoriju partizanski film ulaze Kozara (1962), Pogled u zjenicu sunca (1966), Bitka na Neretvi (1969) i Veliki transport ( 1983).
„Kozara“ je rodonačelnik tzv. partizanske epopeje u jugoslavenskoj kinemetografiji.
Zasigurno do tada najambiciozniji film o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima.
Masovne scene i velike intimne drame, stradanja stanovništva Potkozarja .U preplitanju masovnih i emocionalnih scena kao da je drama stradanja odnijela prevagu nad akcijom bitke. Film je prepoznat i u inozemstvu, Velika nagrada u Moskvi i priznanje u New Delhiju.Izlišno je govoriti i o pulskim Arenama kojima je ovjenčan i ovaj Bulajićev film. Zanimljivo je reći, da je vođa snimanja filma i epizodni glumac bio Branko Lustig, kasniji Oskarovac i svjetski ugledni producent.
„Pogled u zjenicu sunca“ veliki je odmak u njegovoj dotadašnjoj filmografiji. Iako sniman u eksterijeru, ima komorne i intimističke karakteristike koje korespondiraju s tada recentnim europskim art filmom. Upečatljiva je uloga Antuna Nalisa, nagrađena Zlatnom Arenom.
"Bitka na Neretvi"
Životni projekt Veljka Bulajića je, bez ikakve sumnje, film Bitka na Neretvi.
Sniman skoro dvije godine, neviđene produkcije, sudjelovanje svih mogućih vojnih resursa i mnogobrojnih statista, zvjezdane glumačke ekipe i nesumnjivog svjetskog odjeka. U užem je izboru za Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Glumačke veličine, Orson Wells, Yul Brynner, Franco Nero, Sylvia Koscina, Hardy Kruger, Curd Jurgens te prva glumačka liga tadašnje YU kinematografije, svjedočile su o posvemašnjoj ozbiljnosti cijelog poduhvata. Premijera u Sarajevu (Skenderija), uz nazočnost predsjednika Tita i pred više tisuća uzvanika, odisala je spektakularnošću.
Prevladava mišljenje da je s „Neretvom“ nastupio simbolički kraj njegove karijere vrhunskog sineasta.
Sljedeći partizanski mega projekt, film „Sutjeska“ (1973.) prepustio je dotadašnjem asistentu Stipi Deliću. Pravdajući se da je stvarna Bitka na Sutjesci u biti poraz kojim se on nije želio baviti. Dok najcijenjeniji direktor fotografije - jugoslavenskog i hrvatskog filma, Tomislav Pinter, procjenjuje da je Bulajićevo odustajanje od „Sutjeske“ plod njegovih nerealnih ambicija za rad s velikim filmskim studijima na svjetski relevantnim filmskim projektima.
Neretva je igrala širom svijeta, kroz kino i televizijsku distribuciju.
Plakat za film je izradio, i to bez bogatog honorara, najslavniji svjetski likovni umjetnik Pablo Picasso (1881-1973).
Nakon sudbonosne Neretve, Bulajić snima nekoliko žanrovski različitih filmova.
Atentat u Sarajevu iz 1975. je međunarodna koprodukcija u kojoj se pojavljuje i velika zvijezda Christopher Plummer pa Maximillian Shell i sijaset čehoslovačkih i jugoslavenskih glumaca. Iako je skoro desetljeće prije njega, Fadil Hadžić snimio film „Sarajevski atentat“, Bulajić se odlučio okušati s jednom temom „svjetsko, a naše“, ali bez odjeka koji je postigao prethodni film.
S filmom „Čovjek koga treba ubiti“ (1979.) se tematikom o Šćepanu Malom vraća u zavičajnu Crnu Goru. Film je dobio neke manje nagrade, ali i kontroverzne reakcije publike i kritike.
Visoki napon (1981.) se bavi industrijalizacijom poslijeratnog Zagreba i izgradnjom velikog generatora i transformatora, zanimljiv i dinamičan film koji nije polučio osobiti uspjeh, kako kod publike, tako i kritike.
Veliki transport (1983.) je među zadnjim velikim projektima jugoslavenske kinematografije i Bulajića samog. Prebacivanje vojske i stanovništva iz Vojvodine u Bosnu tijekom 1943. Internacionalna glumačka ekipa koju su između ostalih činili Helmut Berger, Robert Vaughn, James Franciscus i drugi.
Njegov posljednji film prije raspada države je Obećana zemlja (1986.) kao svojevrsni nastavak Vlaka bez voznog reda. Kolektivizacija, pripadnici nove klase i veliki problemi poratnog sela u središtu su ovog filma koji nije ni izbliza imao prijem kao većina Bulajićevih filmova.
Njegovi radovi u novom vijeku, nastali nakon duže stvaralačke pauze nisu vrijedni naročite pozornosti. Libertas iz 2006., kao kuriozitet spomenut ćemo da je jedinu nagradu filmu priskrbila njegova kćer Ana Bulajić-Črček za najbolju masku.
Posljednji film nikada nije prikazan
Njegov posljednji film „Bijeg do mora“, iako dovršen, nikada nije prikazan.
Bulajić je snimio i nekoliko značajnih dokumentaraca, među kojima se apsolutno uzdiže „Skopje 63“.Snimljen neposredno nakon razornog potresa u Skoplju. Ovaj film se izdvojio od velikog broja dokumentaraca o tom potresu. Sniman je pet mjeseci, veliku je pomoć imao od Krste Papića, zasigurno ponajboljeg dokumentariste među značajnim režiserima igranih filmova kod nas.Film je proglašen za najbolji dokumentarni film na Mostri u Veneciji i dobio je nagradu UNESCO-a.
Dokumentarni film „Titovi memoari“(1980.) sniman je početkom sedamdesetih. Bulajić je namjeravao snimiti dokumentarac od više sati Titovih sjećanja, ali uspio je tek sastaviti jedan film od oko 80 minuta, emitiran neposredno nakon Brozove smrti.
Mjesto sjećanje: Vukovar iz 2015. dokumentarni film je o gradu heroju i njegovoj tragičnoj sudbini 1991. godine.
Bulajić, kako smo rekli, je surađivao s mnogobrojnim znanim glumcima iz svjetske kinematografije.
Što se tiče glumaca iz nekadašnje države najprisnije je surađivao s Velimirom Batom Živojinovićem, zatim je tu nezaobilazna Olivera Marković te Milena Dravić, Ljubiša Samardžić, Stole Aranđelović, Bert Sotlar, Ilija Džuvalekovski, Charles Millot. A među hrvatskim glumacima tu su Antun Nalis, Antun Vrdoljak, Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Božidarka Frajt, Relja Bašić, Zvonimir Lepetić, Sven Medvešek i drugi.
Kao što je prije više od sedam desetljeća Vatroslav Mimica pružio šansu mladom Bulajiću, tako su i njemu asistirali mnogi budući znani režiseri kao Krsto Papić, Radenko Ostojić, Bato Čengić, Vlatko Filipović, Dragan Kresoja, Stipe Delić i Vinko Brešan.
Veljko Bulajić je većinu svoga vijeka proveo u Zagrebu, bio je posebno angažiran kao košarkaški zanesenjak u košarkaškom klubu Lokomotiva (Cibona), ali je i djelovanjem kroz Savez Crnogoraca Hrvatske ostao u trajnoj vezi sa zavičajem.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća je bio i europski priznati režiser, uostalom 1980. je predsjedao žirijem festivala u Cannesu.
Njegov biljeg u hrvatskoj kinematografiji je snažan, dugotrajan i nezaobilazan.