Svjedoci smo kako danas, u ovom užurbanom svijetu, prepunom izazova, imamo sve manje vremena za vlastite hobije. A oni koji od toga mogu i egzistirati, pravi su sretnici.
Među rijetkima je i Ante Romac iz Glavica pored Sinja, koji je, spletom teških okolnosti, svoj hobi pretvorio u posao i tako ostvario svoje snove. Amputacija tri prsta lijeve ruke i duboka venska tromboza su trenuci koji su ga potresli do srži, ali su također bili prekretnica koja ga je natjerala da ponovno razmotri svoje životne prioritete.
Nakon tih teških trenutaka i neprespavanih noći, odlučio je "okrenuti ploču" i krenuti novim putem.
Tako je nastao projekt Dinaric Guides čiji je cilj spajanje hobija i posla. Riječ je o grupi koju čine najbolji vodiči (međunarodnog UIAA standarda) i avanturisti cetinskog kraja, a njen začetnik i glavni vodič je upravo naš sugovornik Ante Romac.
Osim planinarenja, Dinaric Guides organizira i različite aktivnosti u prirodi kao što su riječne kajak ture, biciklističke ture i kampiranja u prirodi. Vlasnik ovog projekta uspješno već četiri godine vodi grupe ljudi na putovanja od talijanskih Alpa do Olimpa u Grčkoj, obilazeći gotovo sve poznate planinske destinacije Balkana.
Inspirirajuću priču o upornosti ispričao je za Dalmaciju Danas.
Prije nego što je postao glavni vodič Dinaric Guides, paralelno uz studij, radio je raznorazne poslove, te kako kaže, živio život prosječnog mladog čovjeka u Hrvatskoj. Sve do 2011.godine kada je doživio tešku nesreću na radi, koja ga nije bacila u očaj, već je bila prekretnica za pokretanje fantastičnog projekata.
„Teška nesreća je bila nešto najbolje što mi se u životu dogodilo“
„2011. godine sam, studirajući i radeći u jednoj pekari, doživio tešku nesreću na radu, prilikom koje su mi amputirana tri prsta lijeve ruke. Na to se još nadovezala i duboka venska tromboza iste ruke. Nakon tog niza šokova, teških trenutaka, neprespavanih noći… odlučio sam 'okrenuti ploču', i početi živjeti svoje snove.
Putovati, uživati u životu, upoznavati razne zemlje, ljude i njihove običaje, i naravno, raditi samo one stvari koje me čine sretnim. Rezultat toga je i ovaj projekt. Iz današnje perspektive bih rekao kako mi je ta teška nesreća nešto najbolje što mi se u životu dogodilo. Upravo to je bila prekretnica“, priča nam Ante svoju životnu priču.
Zadnje četiri godine, otkako je pokrenuo Dinaric Guides, iza njega su stotine uspješnih izleta. Kako navodi, stvari se odvijaju iznad očekivanja.
„Nakon 4 godine mogu reći kako sam presretan. Iza nas je na stotine uspješnih izleta po raznim terenima i vremenskim uvjetima. Uspješno smo vodili grupe od talijanskih Alpa, pa sve do Olimpa u Grčkoj. Gotovo sve poznatije planinske destinacije Balkana smo posjetili.
Napravili niz organizacijski i tehnički izazovnih tura. Ipak, najveći ponos mi stvara činjenica kako nitko od naših klijenata nije doživio neku nesreću (ako izuzmemo klasične ogrebotine, žuljeve i slično). Ipak, smatram kako je najveće priznanje koje netko može dobiti za svoj rad, to što mu se vraćaju isti ljudi natrag. Razlog tome sigurno leži u našoj profesionalnosti, ali i prijateljskom odnosu koji gajimo prema ljudima.
Želimo se staviti u ulogu ljudi koji nam dolaze na izlete, pod parolom: ''Učini drugome, što bi volio da tebi drugi učini'“, kazuje naš sugovornik.
Korona je donijela 'šizofrenu atmosferu'
Najveći pak izazov s kojim se susreo od početka ovog pokretanja je bila pandemija koronavirusa.
„Najveći izazov do sada je bio tokom 2020. i 2021. godine. Tek što smo krenuli s poslom stigao je koronavirus. Šizofrena atmosfera u društvu, zatvorene granice, ne može se proći niti u drugu općinu, posla nema, a računi se gomilaju… Na sreću smo to prebrodili i digli se“, kazuje nam Romac te dodaje „Očito, ima nešto u onoj staroj: 'što te ne ubije, to te ojača'“
Ante Romac je počeo planinariti sa samo četiri godine, a iza njega je sad već preko 30 godina planinarskog iskustva. Otkrio nam je koliko je posao kojim se bavi zahtjevan, iako mnogi smatraju da je to samo 'uživanje u prirodi'.
„Od 30 godina koliko planinarim, vodič sam oko 15 godina. Najprije sam vodio grupe prijatelja i poznanika, a zatim nakon položenog vodičkog ispita pri HPS-u i društvene izlete u planinarskim društvima“, govori Ante, a potom objašnjava o čemu treba sve voditi brigu na terenu.
„Posao kojim se bavim je jako zahtjevan i ozbiljan. Nije to samo hodanje i uživanje u prirodi, kao što mnogi misle. Treba voditi brigu o nizu stvari na terenu, ali i van njega. Smatram kako je dobra organizacija čak i mnogo više od pola posla. Stoga posao zahtjeva i dosta provedenog vremena na računalu i mobitelu. No, pošto radim ono što volim, onda je to puno lakše. Pravi gušt“, kazuje nam.
Vodič mora biti 'čovik iz naroda'
Zanimalo nas je kakve vještine mora posjedovati kvalitetan vodič.
„Mora posjedovati brojne vještine, kako bi se ljudi osjećali što ugodnije i sigurnije. Naime, trendovska popularizacija aktivnosti u prirodi, rezultirala je dolaskom brojnih ljudi raznih karaktera i interesa. Stoga, današnji vodiči uz sva tehnička i organizacijska znanja, neophodno trebaju posjedovati i dobre psihološke, komunikacijske, pa i kavalirske manire. Reklo bi se kod nas, biti 'čovik iz naroda'“, objašnjava Romac.
Strastveni sinjski planinar je prvi Hrvat koji je ishodio stazu Via Dinarica, od početka do kraja – od Slovenije, preko Hrvatske, BiH, Crne Gore pa sve do Albanije.
Prvi Hrvat koji je ishodio Via Dinaricu
Više o ovoj impresivnoj ekspediciji otkrio nam je u razgovoru.
„Zajedno s prijateljem Kristijanom Karlušićem (kojeg sam upoznao uoči te avanture) sam propješačio Via Dinaricu. Ideja je došla nekako spontano, u siječnju 2018. godine. Moram naglasiti kako sam prethodno već čuo za projekt ‘Via Dinarice’, ali posebni okidač za uputiti se na ovaj put je bio podatak kako je do tada ovu stazu prošlo svega 10-ak ljudi iz svijeta, ali nitko s područja naše regije (ex YU) i cijelog balkanskog poluotoka.
To mi je bio poseban izazov, jer ti podaci najbolje govore o kakvom se zahtjevnom poduhvatu radi. Inače sam ljubitelj višednevnih hodaćih tura, posebno u surovim zimskim uvjetima planina Dinare i Kamešnice, po kojima planinarim od najmlađih dana. Cijela tura trajala je 59 dana. Dnevno smo u prosjeku hodali oko 25 kilometara, imali smo 15 dana odmora. Pritom smo ukupno popeli nešto više od 52.000 visinskih metara. To je otprilike kao da se 6 puta uspinjete i spuštate od Indijskog oceana do Mt. Everesta. Pojedine dijelove puta s nama su hodali i Hana iz Slovenije, Simon iz Švicarske, te brojni prijatelji“, opisuje Romac svoj najveći pothvat te dodaje da nije bilo nekih posebnih priprema, ali zato je treme.
„Nekih posebnih priprema nije bilo, jer sam vječito u pokretu, s obzirom kako sam avanturističkog duha, a i planinarski vodič, koji godišnje u prosjeku na planinama provede preko 100 dana. Pretjeranog straha nije bilo, samo malo pozitivne treme, jer se o mom putu govorilo mahom u lokalnim medijima.
Isto tako sam se malo pribojavao mogućih ozljeda na terenu, pošto sam mislio kako ću svih 1.300 kilometara staze od Slovenije do Albanije hodati sam. No, već nakon prvih par koraka u Sloveniji sva pozitivna nervoza i trema su prestale. Nisam se brinuo, jer sam bio svjestan kako mi je uz veliko planinarsko iskustvo, mentalna stabilnost uvijek bila najjači adut u planini. Isto tako, smatrao sam kako je već veliki uspjeh što sam se odvažio uopće krenuti na ovaj put i živjeti svoje snove, pa makar i odustao negdje prije kraja puta“, smatra Romac.
A je li bilo kriznih trenutaka na ovom putu?
„Prvotni plan je bio ići sam, jer teško je bilo naći nekoga tko može izdvojiti 2 do 3 mjeseca za taj poduhvat. Ipak, nekoliko dana prije kontaktirao me je Kristijan Karlušić iz Pule. Zamolio me da idemo skupa, na što sam pristao.
Što se stiče samoće, nikada mi nije predstavljala probleme, naviknut sam na višednevne samačke ture po hrvatskim i europskim planinama. Nekih većih kriza nije bilo, osim što mi je povremeno falilo baš te samoće“, govori nam sinjski planinar.
Ekspedicija života – popeo se na najudaljeniji vrh od središta Zemlje
Nakon što je pokorio balkanske planine, mladi Cetinjanin zaputio se u još jednu ozbiljniju životnu avanturu – popeo se na najudaljeniji vrh od središta Zemlje. Naime, ove godine u veljači , s prijateljima Zoranom Azinovićem i Antom Gugićem posjetio je najviši vrh Ekvadora, andski ugasli vulkan Chimborazo (6.268 m. n. v.).
„S obzirom na činjenicu kako je Zemlja elipsastog oblika, a najšira je na ekvatorima, onda je sam vrh i najispupčenija točka zemaljske kugle, dakle točka najbliža suncu. Čak se do prije stotinjak godina i smatrao najvišim vrhom svijeta. Unatoč lošem vremenu, nedostatku kisika i još nekim problemima, osjećaj je bio izvanredan, kao i sama država i narod Ekvadora.
Tropsko voće i povrće, ukusni morski plodovi, drevna civilizacija, ljubazni domaćini, egzotične prašumske destinacije, vulkanski vrhovi pod snjegovima… su dovoljni razlozi za vratiti se ponovno u taj mali raj na Zemlji“, prepričava nam Romac.
Zanimljivo je kako naš sugovornik kaže da ne voli koristiti termin 'osvajanje vrhova', naprotiv tome, smatra da upravo priroda i vrhovi osvajaju nas i naša srca, a ne mi njih.
Od značajnijih vrhova uz već spomenuti Chimborazo i još neke andske visoke vrhove, posjetio je brojne europske (Italija, Slovenija), balkanske (Bugarska, Grčka, BiH, Crna Gora, Srbija, Albanija, Makedonija…).
„Teško mi je sada neki vrh ili planinu istaknuti, ali ako bih već neke isticao to su zasigurno vrhovi surovog masiva Prokletija, od kojih nisam još ništa ljepše vidio i doživio u svojoj dugoj planinarskoj karijeri“, navodi Ante.
Njegove prve planine koje je pohodio s ocem, stricem i kumom, bile su Medvednica i Žumberačko gorje, jer je dio djetinjstva proveo u Zagrebu.
No, planine kojima će se sigurno vratiti su Ande. Otkrio nam je i zašto.
„Planiram se definitivno vratiti u Ande, jer sam se u Južnu Ameriku zaljubio na prvi pogled. Vjerojatno će sljedeća ekspedicija ići u tom pravcu, iako mi je dugogodišnji san posjetiti Pamir u Kirgistanu“, kaže nam.
Planinarenje u Hrvatskoj
Upitali smo ga što misli o Hrvatskoj kao destinaciji za aktivni odmor i planinarenje, te Balkanu općenito?
„U smislu aktivnog turizma, Hrvatska je poprilično neotkriven raj. Uz studioznu viziju i provedbu ruralnog razvoja, možemo očekivati pravi boom kroz nekih 10 godina.
Po mom viđenju, najveći problem Hrvatske i Balkana, uz katastrofalno lošu ruralnu infrastrukturu i oskudne sadržaje (u odnosu na Sloveniju, Austriju, Italiju…), je i loše reklamiranje. Ipak, vjerujem kako se stvari mijenjaju na bolje, jer da ne vjerujem ne bih se niti bavio ovim poslom“, zaključio je Romac.
Za kraj je s čitateljima Dalmacije Danas, iz svojeg iskustva, podijelio vrijedni planinarski savjet.
„Trudite se živjeti i raditi ono što volite. Putujte, širite vidike, usrećujte sebe, kako biste i druge činili sretnima“
