[dropcap]N[/dropcap]a tragu mora, na tragu ljepote koja izvire iz topline boja umjetnikove duše, u utorak 19. travnja, u Kući jezika i kulture na Peristilu, nakon brojnih galerija, Abel Brčić, likovni umjetnik iz Žrnova, podarit će posjetiteljima carske palače Raspjevane kuće, izložbu slika, darak svoje duše i sve ono što nam njegov kist može ispričati. A priče su bajkovite i pritom dio stvarnoga života i ljepote oko nas koju počesto ne primjećujemo: ni more, ni kamene kuće u dodiru s morem, ni meje, stabla, vjetar nebo - zaokupljeni nekim drugim životom svakodnevice u nekim drugim bojama. Čini mi se, nešto više od povoda za razgovor s Abelom, pa sam umjesto prvog pitanja ustvrdio kako su;
Raspjevane kuće, dobar naziv i valjani poziv za splitsku izložbu na Peristilu. Zašto taj naziv?
-Izražavajući se u mediju kojeg umjetnik izabere i odredi za svoj medij izražavanja biramo ga prema karakteru. Na tom tragu i glazbenik bira instrumente pomoću kojih će izražavati svoj karakter. Netko bira puhačke, netko udaraljke,drugi gudačke, netko žičane instrumente, sve ovisi o svojoj sklonosti i temperamentu koji je usko povezan sa karakterom. Izražavajući se i djelujući kao slikar, nesumnjivo da karakterne osobine imaju svoj učinak na djela kojeg umjetnici stvaraju. Moj karakter je vedar, veseo i uvijek optimističan. Pokrećem se melodijom vedrog raspoloženja. Ta radost koju ja osjećam dok slikam nije umjetna, ona je istinska i to se zasigurno vidi i osjeti. Radost dolazi iz radosti života, ako svijet oko sebe vidimo i doživljavamo u boji, a ne crno - bijelo. Rekao bih da redovito slušam glazbu koja se sljubljuje sa podnebljem kojeg slikam. Prevladavaju veseliji ritmovi, mada me neke nostalgične i ponekad i pjesme sjetnog sadržaja vrate u djetinstvo. Rekao bih da spadam u umjetnike koji imaju poseban odnos prema svom mediju stvaraštva: produhovljen, filozofski i meditativan. Stvarajući i izražavajući svoj izričaj, zapravo zadirem u svoj unutrašnji mir. Protekle dvije godine bile su vrlo specifične, izolacija kojom smo bili izloženi dovelo je do zatvaranja ljudi u sebe, pomanjkanje druženja i put prema otuđenju. Nije mi teško pala samoizolacija, jer mi se čini da sam u njoj četrdeset i više godina. Stvarajući zatvorio bih se u svoj svijet, kao u neku vrstu kapsule, često posve suprotan od svakodnevice. Znao sam reći da sam na platnu i načelnik, ili gradonačelnik ili župan i uređujem svijet kojeg gledam drugačijim očima, po svojoj mjeri, bez opozicije. Svijet je šarena bajka, vesela i razigrana. Ta površina koju obrađujem iz bjeline platna pretvara se u bogat i snažan kolorit, razigran, ne štedeći na detaljima, izmaštanim, kao da gradim sliku sastavljenu od fragmenata viđenog, doživljenog ali gotovo nikada realističnog.
Sve se na slici kreće, sve igra, pleše. Plešu kuće, njišu se čempresi , ljulja se more, valovi s barkama, borovi s brdima. Sve je rekao bih raspjevano. Kako najčešće slikam kuće, uvale, barčice - naziv izložbe sam se nametnuo. Nastojim zabilježiti trenutak vremena, bljesak ljepote, zaustaviti i ovjekovječit uvijek pozitivnom energijom. Kako sam već naveo, ova izložba nastala je u protekle dvije godine, i gotovo svi radovi su iz tog vremena. Izuzetak je jedna slika, koju sam ustupio na poziv riječkih književnika kojima je moja slika poslužila kao poticaj i inspiracija za pjesme. Više njih koje su nastale uz sliku bit će izložene i na izložbi.
Ritualni ispraćaji broda
Živite i stvarate u rodnom Žrnovu, ali i Split je dio vašega života, one najlipše mladosti?
-Split kao grad u kojem sam studirao i diplomirao u mojim mladim godinama odigrao je vrlo pozitivnu ulogu u mom sazrijevanju. U Splitu nisam osjećao osobitu nostalgiju za domom, jer je u to vrijeme bilo dosta studenata iz Korčule i Žrnova s kojima smo se družili. Neko vrijeme kako sam još na Korčuli plesao folklor, povezali smo se s Brankom Šegovićem i odlazili na probe folklora. Bio je to lijep osjećaj kada bi odlazili na plesnjake u pravilu bih se držali skupa. Vremenom bi se društvo osipalo ali nekoliko nas ostali smo zajedno. U krugu svog društva bilo je mladih studentica iz Žrnova s kojima bih se znao naplesati do mile volje. Sjećam se zavidnih pogleda Splićana kada bi me vidili a to je bilo često sa dvije prijateljice s kojima bih rado odlazio na ples. U sastavu koji je svirao u splitskim baštama , svirao je jedan naš mještanin, i to je bio razlog našeg odlaska jer bi nam ulaz uvijek bio besplatan. A i one su se osjećale sigurnije u našem društvu. Zapravo nam je svima bio isti cilj - ne uhvatiti se lošeg društva. Nekih ludih zabava i nije bilo. Uvijek mi se provlačila misao da ne propustim priliku i da uspješno završim studij. Mada je običaj bio ispratiti brod za Velu Luku, i uvijek kada su prilike dopuštale bio bi to uobičajeni ritual. Često u vrijeme polaganja ispita, učilo se uglavnom noću, a u zoru bi prošetali rivom i Pazarom, pomagali iskrcavati voće i povrće tek da dobijemo po nekoliko jabuka. Da bih uštedio kartu za kino, znao bih preskočiti večeru u Studentskoj menzi pokraj kazališta, i kupiti štrucu kruha te je u papirnatoj vrećići unijeti u kino i tijekom kina polako štipati i pojesti.
Kročim svojim neutabanim stazama
Vratimo se slikarstvu, meni dragom čovjeku i umjetniku Anti Kaštelančiću, bio je Vaš profesor, divan čovjek, umjetnik koji je utkao svaku kap mora na svojim slikama?
-U životu ti se neke stvari jednostavno poslože. Imao sam sreću da sam na Pedagoškoj akademiji u Splitu studirao kod prof. Ante Kaštelančića slikarstvo, a kod prof. Andrije Krstulovića kiparstvo. Prof. Kaštelančić je učio slikarstvo kod Emanuela Vidovića, a diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ljube Babića, a prof. Krstulović također je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo u klasi Frana Kršinića i R. Frangeš Mihanovića, a bio je suradnik i Ivana Meštrovića. Iako sam imao bogato genetsko nasljeđe obrade kamena u obitelji, mene je više zaokupilo slikarstvo i boja. Prof. Kaštelančić bio je vrstan pedagog i mentor. Učiti od najboljih živućih kolorista tog vremena bila je čast i privilegij. Njegov snažan kolorit i čiste plohe zasigurno su imale utjecaja na svakog studenta, pa naravno i na mene. Mnogi se nikada ne odhrvaju utjecaja svojih profesora. Imao sam snage, ali i želje da krenem svojim putem. On je svoje slikarstvo temeljio na zavičajnom krajoliku njegove rodne Podstrane i motivima uspravljenih jedara trabakula iz Krila Jesenice, dinamičnim kompozicijama u apstraktno – ekspresionističkom duhu. Moji su motivi bili vezani za moje Žrnovo, uvale i lučice, za otok i grad Korčulu.
Ta nagonska moć, vječno traganje za novim izričajima nisu me zbunjivali, naprotiv kao što je Picasso znao reći „Ja ne tražim, ja sam našao“ prati me taj osjećaj i danas. Pronašao sam svoj likovni rukopis, ohrabren da ne padam pod utjecaje, već kročim svojim neutabanim stazama što često nije lako, ali je nemjerljivo zadovoljstvo. Prof. Kaštelančić na nas studente prenosio je strast za slikarstvom. Shvatio sam to doslovno kao obavezu koju niti želim, a niti smijem iznevjeriti. Čini mi se da je zapravo ta strast za slikanjem Kaštelančićeva ostavština. U tom hodočašću ljepote umjetnost zaokupi, prepoznaje te i pruža gostoprimstvo. I danas se rado sjetim velikog Kaštelančića. Znao je reći nama studentima da torbu briga i problema ako ih imamo ostavimo ispred katedre, da ih ne unosimo dok radimo već da ih uzmemo na odlasku. Nije želio da nas bilo što ometa u radu, želio je da se posvetimo slikanju i damo svoj maksimum. Bio je izvrstan čovjek, osoba i pedagog. Rekao bih da je desetke vrlo priznatih umjetnika potaknuo i dao im smjer i osobni primijer. Nedavno sam bio u Zagrebu i u Modernoj galeriji tražio sam njegov autoportret sa šeširom, znao sam da je tamo i da ću ga tamo opet iznova po tko zna koji puta sresti, na žalost nisam ga zatekao. Svjestan sam da mu se malo poklanja pažnje i da se potiskuje, meni iz nepoznatih razloga. Dok sam studirao živio sam svega stotinjak metara od njegovog ateljea. Imao sam čast i priliku često zaviriti u njegov atelje. To se nikada ne zaboravlja.
Od Lumbarde pa preko cijelog otoka, kolona velikih umjetnika, od Kršinića pa do dugačkog niza umjetnika iz raznih područja stvaranja (kojima se i Vi pridružujete). Je li otok svjestan svojih veličina, je li Korčula otok na otoku? Znate na što mislim?
-Istina, više ste tema otvorili. O svakoj bi se mogle pisati knjige a mnoge su i napisane. Korčula kao otok, mislim da prednjači po umjetničkim izričajima. Neću nabrajati imena, bilo bi ih veliki broj. Ali biti otok na kojemu caruje klapska pjesma, na kojem su stasali mnogi pjevači, književnici, kipari, slikari - malo se koji otok može pohvaliti tolikom brojnosti i kvalitete u gotovo svim područjima umjetnosti. Kako je tema likovna umjetnost bilo bi nepošteno ne spomenuti da su iz Lumbarde akadeski kipari, veliki Frane Kršinić, Ivo Lozica i brat mu Lujo Lozica, akadeski slikar Stipe Nobilo i Živko Nobilo. Iz Blata akadeska slikarica Nataša Cetinić, iz Vele Luke akadeski kipar Izvor Oreb. Vratit ću se u moje rodno Žrnovo. Radi jednog kurioziteta. Naime, u Školi primijenjenih umjetnosti u Splitu, predavao je akadeski kipar Radoslav Duhović, a također i akadeski grafičar Nikica Skokandić oboje rođeni u Žrnovu, Tri likovna pedagoga koja su pokrivali gotovo cijeli otok Korčulu, svo troje su iz Žrnova, Ante Radovanović , Frano Cebalo i ja, a u Zagrebu također iz Žrnova akademski slikar Josip Batistić . Dakle nas 6 umjetnika u gotovo isto vrijeme radili smo od Korčule preko Splita do Zagreba.
Na pitanje je li otok svjestan svojih veličina, rekao bih da nije. Još se nitko nije dosjetio napisati knjige o književnicima , glazbenicima, pjevačima, likovnim umjetnicima, slikarima, kiparima, arhitektima. I ovo otok na otoku moglo bi se shvatiti na razne načine. Poslužio bih se riječima Ranka Marinkovića „Svaki čovjek je otok“ i mislim da ima istine u tome. A tek onda koliko ih ima Korčula ako bi svaki umjetnik bio svoj otok.
Korčula je i raspjevani otok, rasplesani…Plesli ste. A kantali?
-Otok je zbilja rasplesan, u pravom smislu te riječi, jer baš u svakom mjestu na otoku djeluju folklorna društva koja baštine i čuvaju tradiciju plesa, pjesme, folklora i nošnji. Na otoku djeluju viteške mačevalačke udruge i društva Kumpanije, a također i više stoljeća stara viteška igra Moreška. Prilikom nastupa folklora plešu se i stari korčulanski plesovi, manfrina i stari bal. U mladosti imao sam priliku i plestati folklor i svirati u folklornom društvu. Svirao sam bisernicu i brač prvi, a začudo i prilikom folklornih nastupa uz tamburice imali smo i točku u kojoj smo pjevali, tako da je istina i ja sam pjevao.
Zlatna jabuka
I glumio?
- Pored folklorne aktivnosti bavio sam se i dramskim amaterizmom. Na tekst akademika , književnika iz Žrnova Petra Šegedina napravili smo tri dramske predstave. Prva se zvala „ Mi kuneji“, druga „Tovar gre“ i treća „ Sparina“. Ondašnje povjerenstvo koje su ocjenjivali rad dramskih skupina: Anatolij Kudrjavcev, Jakša Fiamengo i Momčilo Popadić, našu su dramsku grupu koja je nastupala na brojnim smotrama i pozornicama bivše države i pobjeđivala, na kraju nagradili ondašnjom najvećom nagradom za dramski amaterizam. Simbolička nagrada je bila u simbolu „Zlatna jabuka“.
Abel, lipo ime. Baš za carsku palaču!?
-Da složio bih se da je ime Abel rijetko ime. Dobio sam ga od svog djeda koji se također tako zvao. Jednom kada sam za vrijeme studija polagao ispit sociologije kod prof.dr Cvjetka Mike, vidijevši moje ime na prijavnici postavio mi je pitanje, zašto je Kain ubio Abela. Znao sam da je Kain bio ljubomorni brat, koji je ubio svog brata Abela, koji je bio dobar i plemenit. Od samog početka svjestan sam svog imena da je rijetko, i ne potpisujem se prezimenom nego samo imenom. Čak ponekad i zbunim organizatore izložbi kada sugeriram da istaknu moje ime po kojem me poznaju a zanemare ili nenaglase moje prezime Brčić. Ne zato da imam bilo što protiv prezimena, nego jednostavno ime mi se čini prepoznatljivo, zvučno i pamtljivo.
Carska palača, zanimljiva poveznica. Osobito se počašćeno osjećam što 44 godine nakon završenog studija vraćam se u Split. Bilo je više izložbi na kojima sam izlagao skupno, sa brojnim poznatim likovnim umjetnicima ali ovo je sada po prvi put da izlažem samostalno. A u carskoj palači zvuči baš zgodno a i osjećaj je osobit.
Pa imajte to na umu i vratite nam se opet?
-Već neko vrijeme planiram napraviti retrospekivnu izložbu. Želio sam sve napisano o mom likovnom izričaju objediniti u monografiju. Dogovaram se već dvije godine s Igorom Brešanom da zamišljeno i pretvorimo u djelo. Izložba bi bila u Splitu, a dalje sigurno još negdje. Za tu sam svrhu radio i veće formate slika, često veće od metra ili dva. Osobito je zadovoljstvo razmahati se na velikoj površini, a slike izgledaju impresivnije u svojoj veličini. Ova vrlo specifična situacija sa pandemijom omela je izložbu i prošle godine jer nije bilo dopušteno društveno okupljanje. Intezivno sam slikao, jer već treću godinu sam u mirovini. Samo ne mirujem, naprotiv radim po pitanju slikanja više nego ikada. I ova izložba na koju se predstavljam sa slikama većeg formata rezultat su te aktivnosti. Veseli me prilika da na okupu vidim njih dvadesetak, makar težim za još većom izložbom gdje bi mogao izložiti dvostruko ili trostruko više slika. Vjerujem da će se splitskoj likovnoj publici svidijeti moj likovni izričaj, kolorit i način kako gledam na svijet oko mene. Vjerojatno će zamijetiti da ljudi nema, bilo ih je na nekim slikama koje nisam uvrstio za izložbu, a simbolika ove pandemije kada su ulice bile puste, bez ljudi, bez druženja i susreta neka ostane kao trajni zapis vremena koje se ne ponovilo više. Ja samo slikam, imam veliki izbor naslikanih slika i zasigurno nešto će se dogoditi po pitanju izložbi, nadam se uskoro, a ova splitska izložba neka bude početak.
Kako gledate, tumačite trenutnu likovnu scenu u Hrvatskoj, osobito u Splitu?
-Žao mi je što do ovog pitanja uopće dolazi. Naime, dugo već kako sam član HULU iz Splita, redovito primam pozive za aktualne izložbe. Tako bih rado da me potakne neki mladi umjetnik da poželim doći u Split i pogledati izložbu. Na žalost to nije slučaj. Često se pitam kuda ide likovna scena u nas? Pod navalom globalizacije, mladi likovnjaci posežu za apstrakcijom. Nisam protiv apstrakcije, ali ona dolazi kao produkt dugogodišnjeg likovnog iskustva, kada se stilizacijom odručemo svjesno onog manje bitnog. Jedino virtuoz plesa može plesati na stolu, ne početnik. Na žalost globalizacija melje sve tradicionalno, prepoznatljivo, temeljeno na kulturi kraja i podneblja autora. Imam brojne prijatelje, kojih je zahvatio baš val globalizacije i slikaju na način „žali bože boja i platna“ jer niti znaš odakle je autor, niti što slika predstavlja, a možeš je okrenuti kako god želiš. Nedavno sam čitao u novinama kako je profesor Umjetničke akademije u Splitu izjavio kako studenti nemaju razvijene motoričke sposobnosti. I kako dalje? Baviti će se performansima i nazivati se umjetnikom? Sretan sam, zapravo presretan kada u moju galeriju u Korčuli svrate ili se po tko zna koji put se vrate moji stalni posjetioci s novim oduševljenjem što su se napojili toline i ljepote sa mojih slika, koje u svojim sredinama nisu sreli. A dolaze najčešće iz velikih svjetskih metropola.
