Zaroniti u svijet jednog vječnog sanjara ponekad se učini nemogućom misijom. A opet, taj sanjar se svakim susretom razotkrije do srži pri svakom susretu. I onda ti susreti bivaju obojeni nekom lijepom mističnom melodijom i stihom. Bilo je nekad više tih splitskih susreta, onako na ulici, na Prokurativama, Matošićevoj…pa i onih „službenih“ s novinarskim gardom. I opet ista priča obojana melodijom i stihom sugovornika. Ja bih rekao da sam bio (i ostao) prijatelj jednog umjetnika koji se zove Aleksandar Kabiljo, ali dovoljno je bilo reći; Ej, Saša. Pa i ovaj put na malo većoj udaljenosti, na relaciji Split-Šibenik.
-Zovi kako želiš. Kao dječaka su me već nazivali Saša . Rođen sam u Beogradu 1962. godine. S bakom i djedom početkom 1970., dakle, s nekih 7 godinica stigao sam u Split, u kojem sam proživio konstantnih 30 godina. Dakle od 1970 do 2000-e godine. A onda počinju moji nomadski dani koji traju do dana današnjega. Dakle, od grada do grada, od svjetla do tame, od plusa do minusa, od čovjeka do nečovjeka - sa svim onim iskustvima koja svatko od nas prolazi, pa eto tako sam i ja čitav svoj život, kako sam već maloprije rekao – živio te nomadske godine.
Dobro si rekao iskustva koja svatko od nas prolazi, sakuplja… A ti si uvijek nekako bio u nekom svom poetskom svijetu. I tako su se rađale pjesme. Evo, sad ima i nekih novih pjesama?
-Što se tiče novih pjesama, obično novinari postave pitanja: koje su ti nove pjesme, kakvi su ti planovi. Pa meni je i po tom pitanju nestereotipna priča. Sad ću nabrojati pet pjesama koje oni, koje eventualno zanimaju moje stvari, mogu naći na yotubeu. To su pjesme: O, da Šibeniče, zatim Jurišaj na snove, Lovac na gradove, Korona i Moćniku. Ono što je zajedničko kod tih pet pjesama je to da sam ih postavio na youtube, snimivši ih samo uz gitaru. Dakle samo gitara i vokal uz kvalitetni mobitel! i one su posve dovoljne kao informacija mog rada. A ono što je najbitnije, moj kantautorski album se zove Plavi album s petnaest autorskih pjesama, izvanredno aranžiranih s četiri instrumenta i dvoje pratećih vokala. Dakle i taj album se može naći na youtubeu. To je album na kojem se nalazi preslika mog života, dnevnik jednog kantautora, onako kako po meni treba čovjek, umjetnik i kantautor preslikati svoj život. Teme su razne i najtoplije preporučam moj Plavi album.
Zašto šansona kao izvođački, autorski izraz. Čini mi se od početka, koliko znam?
-Pa već kao dječak sam volio stajati uz gramofon i gledati kako se singlica na 45 okretaja okreče, i slušati lagane balade koje su tada bile u modi šezdesetih godina. Kantautora Arsena sam još kao dječak zavolio, a u po odrasloj dobi tu je bio naravno Balašević. I eto, ljubav prema stihovima, prema uglazbljenoj poeziji je prevladala kod mene od malih nogu i sada u ovoj zreloj dobi koja nastupa sada na kraju pedesetih godina, Ostao sam tu i do konca idem tim šansonijerskim, odnosno autorskim putem.
Dvije vrste Šibenika
Dugo te već nema u Splitu, a maloprije si spomenuo pjesmu O, da Šibeniče! Zašto Šibenik kao obitavalište?
-Ovo ljeto kao i prethodna dva, dakle zadnja tri sam u Šibeniku. Šibenik je grad s kojim postoje genetske veze. Moja pokojna baka, njena sestra, brat – svi su oni početkom prošloga stoljeća živjeli u Šibeniku, tamo negdje do Drugog svjetskog rata i nešto malo do svršetku rata. Bili su nekad poznati trgovci. I stari Šibenčani ih još uvijek pamte, pamte njihove trgovine tkanine u staroj jezgri Šibenika kod Druttera. Dakle neka genetska veza, ne znam… Neko proviđenje me dovelo ovdje. Odsvirao sam one tri ljetne sezone, one tipične gaže; gitara-vokal, i po nekoj inerciji ostao sam ovdje, zavolio sam Šibenik. Makar, moram podvući, kao i svi gradovi u Dalmaciji može se reći da postoje dvije vrste Šibenika ili bolje rečeno dva Šibenika. Naročito za čovjeka koji se bavi ovim s čime sa ja bavim. Dakle to je onaj ljetni, koji traje tri mjeseca, plus-minus 15 dana, sa šušurom, turistima, gdje su bašte pune, gdje se može svirati i zaraditi koja kinta, da se čovjek osjeća dobro. Međutim, kad dođe lagano jesen, kraj desetog, početak 11-og mjeseca, onda taj Šibenik kao i cijela Dalmacija, lagano zamre, postane uspavan… Lagana depra se uvuče, pa tako i u mene također. Zato to i govorim i onda dođe potreba za ponovnim mijenjam destinacije. Za sada još to nisam ponovno napravio, ali da mi se nešto vrti po glavi – vrti mi se.
I tako ti ostavio Split?
-Da, maloprije sam rekao, u Splitu proveo najveći dio života, gotovo tri desetljeća do 2000-e. Znao bih se vratiti na par dana, koji mjesec. Međutim, nisam ponovno zaživio da bih se vratio.
Split i ti se kao ne ljubite?
-Bio bih neiskren prema samom sebi, licemjer, ako ne bih rekao istinu da Split sva ta desetljeća hmmm…Jednostavno, nismo se nešto baš naročito našli. Imao sam želju, pokušavao sve što je u mojoj moći, međutim, nismo se baš na nekim valnim dužinama našli. I eto, nek' ostane na tome. U biti, neke ne baš lijepe stvari su se znale događati. To je bilo, to je sad ad acta. Još uvijek ću ja tu i tamo sletjeti, aterirati u Split, ali pretpostavljam do kraja života još uvijek, ne znam koje nove destinacije će se otvarati i vodit će me dalje, dale, dalje…
U očekivanju srodne duše
Festivali, to me zanima. Jesu li se i koliko promijenili i komu su oni potrebni?
-Festivali, hmmm. Jesu li potrebni kome? Mnogima su potrebni. Što se mene tiče, donedavno, ali zaista donedavno, još uvijek sam imao nekakve želje da se nađem na nekom festivalu. Ne toliko da se ja pokažem s jednom pjesmom koja će trajati tri minute i biti jedva primijećena ili zaboravljena istog trena. Jer, sve manje ljudi prati festivale. Nema kvalitete na njima već puna tri desetljeća. A zbog čega mi je ipak žao što se jednom nisam pojavio? Želja mi je bila da bih bio s ponekim izvođačem ili ponekim autorom s kojim bih imao nekih sličnih pogleda na muziku, na pjesmu, stihove, umjetnost. Eto, jedino možda iz tog ugla, jer na festivalima taj dan ili dva koliko potraju, nađe se dosta ljudi pa tu i tamo nađe se možda neka srodna duša. Ali, mene kao kantautora definitivno festivali ne zanimaju. I zašto još? Jer su oduvijek, a naročito u današnje vrijeme bili unaprijed „prodani“ , Dakle, namještaljke su bile, bit će i ostat će, namještaljki tipa tko će uletjeti na festival, onaj tko uleti tko će dobiti nagradu? I na koncu, u ovo vrijeme koje živimo, koliko će tko platiti da uleti na njega? Dakle, prljavo! Muzika i festivali su postali preslika svega onoga što živimo zadnjih desetljeća.
Nastavljam slijediti svoj put, svoju misiju koju će prepoznati oni rijetki, koji će zaviriti i osluhnuti na primjer moj Plavi album. Možda ovaj moj intervju nije u najsvjetlijem tonu, ali život nije svijetao. Ali ovo je stvarnost.
I u toj stvarnosti zahvaljujem se što si me se sjetio. Pa, ako netko iz ovog razgovora nešto osluhne - hvala mu!