U ovim ružnim, surovim vremenima kad se bespotrebno gine, kad se prijeti narodu i narodima, čovjeku i čovječanstvu, pitam se gdje potražiti utjehu, gdje smjestiti riječ? To su već opća pitanja. Ali ne bih, niti mi je namjera bila pisati o nečemu što svi znamo, što svi osjećamo-osim nekih koji bi vladali svijetom, a ne mogu vladati vlastitim poremećenim umom. Toliko o vremenu i vremenima. Ali, postoji nešto što je tu, pored nas, što je lijepo i oplemenjujuće. To je glazba! Naravno i riječ. To je ljepota, i to je nešto o čemu sam želio popričati s dr.sc. Aleksandrom Kardum. Ona radi u Centru za autizam Split kao glazbena terapeutkinja.
Koja i kakva bi glazba bila blagotvorna za djecu s autizmom, i svu ostalu – bilo je prvo pitanje, tek tako za uvod u svijet glazbe i djece?
- Prije svega, rekla bih da je to glazba koja potječe iz žive interakcije s roditeljima, drugom djecom i osobama. Naravno da ovim po tko zna koji put skrećem pažnju na mobitele i ostale elektronske naprave kojima se djeci posreduju različiti sadržaji pa i glazbeni. Živa, prisna, emotivna interakcija između dva živa bića nenadomjestiva je i nezamjenjiva od strane bilo kojeg elektronskog pomagača. Osim toga, sve je veći broj studija koje dokazuju štetan utjecaj mobitela na razvoj djeteta tijekom ranog djetinjstva te, između ostalog, i pojavu simptoma iz spektra autizma (PSA).
Kakve bi bile značajke korisne glazbe za djecu s autizmom?
- Naša prva zadaća kod djeteta s autizmom je - probuditi njegov interes za komunikacijom. Znamo kako su oštećene komunikacijske i, općenito, socijalne vještine značajan problem kod poremećaja iz spektra autizma. U tom smislu su značajne pjesmice koje će potaknuti djetetove preverbalne vještine, odnosno one vještine koje trebaju biti ostvarene da bi se mogao razviti govor: imitacija, pažnja, gruba i fina motorika, simbolička igra, čekanje na red i dr. Na temelju saznanja o nabrojanim preverbalnim vještinama i njihovoj važnosti za govor, napisala sam priručnik za roditelje (i sve one koji rade s djecom s neurorazvojnim poremećajima) pod nazivom Čekam te ovdje. U njemu se nalazi više od 40 didaktičkih pjesmica koje mogu pomoći djetetu s PSA da razvije govor, ali i mnogi korisni savjeti za roditelje.
Malo se o tome zna, mislim nismo svi educirani ili ne razmišljamo o tome. Općenito o fenomenu glazbe u roditeljstvu i pedagogiji?
- Općenito, smatram da se malo zna o dobrobitima glazbe na razvoj djeteta. Primjerice bebe, prije nego počnu razumijevati govor, prepoznaju melodiju tog govora, tzv. prozodiju. Dakle, bebama je sve samo glazba, u kojoj se usput pojavljuju neke riječi. Ovakve spoznaje koristimo u kreiranju pjesmica za poticanje govora. Ritmiziranjem teksta možemo potaknuti djecu s PSA (i ne samo njih) na upamćivanje većih količina informacija. Određenim vrstama glazbe možemo smanjivati anksioznost i poticati osjećaj sigurnosti kod djeteta. Međutim, isto tako, neprimjeren odabir glazbe može dugoročno imati i utjecaj koji ne bi željeli, osobito ukoliko govorimo o neprimjerenim tekstovima. Zasebna je priča terapijska uloga glazbe, gdje se pomno birane frekvencije posreduju u unutarnje uho i tako se blagotvorno utječe na nervni sustav. Svakako koristim i ovu priliku da apeliram na roditelje: ukoliko primijetite da se vaše dijete povlači u sebe, ne reagira na okolinu, ne odaziva se na ime i ne ostvaruje pogled u oči, reagirajte što prije. Ne osvrćite se na „narodne” savjete poput: muško je, lijen je i sl. već se obratite pedijatru koji će vas uputiti neuropedijatru zbog dijagnostike. Raniji početak rada s djetetom jamstvo je većeg uspjeha.
Mi stariji imamo svoje poglede na glazbu. Premda nisam pobornik dijeljenja glazbe na ovu il' onu. Primjerice; Schubertova Serenada, mene opušta. Ne iz razloga što ima lagani ritam. Melodija je divna. Kako bi recimo dijete moglo prihvatiti tako nešto, taj osjećaj ljepote, tu poruku?
- Kada govorimo o aktivnom slušanju, ili, kako kažete, "osjećanju" glazbe, djeca u tom kontekstu vrlo često imaju veće potencijale od odraslih. Oslobođena su predrasuda i predumišljaja, njihov doživljaj je neopterećen suvišnim podacima...stoga je doživljaj glazbe dubok i čist. Ponekad može iznenaditi da djeca, osobito ovdje naglašavam djecu s razvojnim teškoćama, nalaze glazbu prepunu disonanci i naglih kontrasta - ugodnom. Istodobno, događa se da neke opće poznate, popularne i obožavane skladbe koje vrijede kao umirujuće ili, pak, razvedravajuće, kod djece ne nailaze na takav odjek. Mislim da je to najbolji dokaz kako svi mi u glazbi ne tražimo ono što je u njoj, navodno, skriveno, već - sami sebe odnosno odraz svojih emocija, očekivanja ili osobnosti. Stoga nisam zagovornik uvriježene podjele na omiljenu, romantičnu, smirujuću ili, kakvu god, glazbu... Glazba ima one osobitosti koje joj mi dodijelimo.
Aleksandra, Vi i skladate. Je li to „primijenjena“ glazba, jeste li u tom điru?
- Što se tiče mog skladateljskog rada, nije obiman i ne bih rekla da me to određuje. Ali, sve što sam do sad napisala odnosi se na poticanje razvoja djece s teškoćama ili poboljšanje kvalitete njihova života. Mogu spomenuti pjesmu Ja mogu sve, koju su otpjevali Oliver, Vinko Coce, Zorica Kondža, Jelena Rozga i Alen Nižetić, a posvećena je svoj djeci koje se bore s teškoćama i njihovim obiteljima. Također, napisala sam i predstavu U zemlji Jajoliji, gdje su prvi puta nastupila djeca s autizmom u suradnji s profesionalnim glumcima i zabavljačima. I, naposljetku, napisala sam više od 40 didaktičkih pjesmica za poticanje preverbalnih vještina djece koje imaju poremećaj iz spektra autizma ili druge razvojne teškoće, a nalaze se u već spomenutom priručniku Čekam te ovdje.