Vjerojatno ne postoji Kaštelanin koji ne poznaje doktora Ilka Tranfića, koji već 19 godina vrijedno brine o svojim pacijentima u Kaštel Novom.
Iako se već polako bliži njegov odlazak u zasluženu mirovinu, ovaj 62-godišnji liječnik je neumoran u tome da svaki od njegovih preko 2.000 pacijenata dobije odgovarajuću zdravstvenu skrb.
Do 2000. godine je svoju karijeru gradio u Južnoafričkoj Republici, gdje su mu se rodila četiri sina. Iako su tamo imali sređen život, a i supruga mu je Južnoafrikanka, Ilko se odlučio vratiti u svoja Kaštela.
- Nije bilo lako. Vratio sam se isključivo zbog krize identiteta. Našao sam se u žrvnju drugačijeg načina života. Htio sam da djeca vide odakle im je otac, da vide i drugu stranu te da sami odluče što žele za sebe. Nisu znali hrvatski, ali snašli smo se i 22 godine nakon dolaska smo dobro. Dočekalo me puno birokracije, vidio sam u kojem pravcu trebam krenuti. Oko tri godine sam bio po zamjenama u Splitu i Kaštelima te sam odlučio aplicirati za vlastitu ordinaciju. U tome sam i uspio, a da nije bilo tako, vratio bih se nazad u Južnoafričku Republiku - kaže nam na početku razgovora.
"Prema viđenom, mislim da je pandemija kraju i da sve ovo više nema smisla. Ni mjere ni potvrde"
Zanimala nas je usporedba našeg zdravstvenog sustava s onim u Južnoafričkoj Republici.
- Ne može se usporediti jer je kod njih mnogo neosiguranog stanovništva. Siromašniji sloj si ne može priuštiti osiguranje. Država im je od 1994. godine promijenila sustav te imaju minimalno zdravstveno osiguranje. Problem je što kada nekome dijagnosticiraš tuberkulozu, daš terapiju, on bude bolje i ti ga više ne vidiš. Nemaš mu fiksnu adresu i ne možeš ga pronaći. Kasnije se pojavi bolestan s rezistentnom tuberkulozom. Oni koji bolje imovinski stoje, plaćaju sebi. Ja bih rekao da mi ne znamo što imamo. Kada sam dolazio poslije rata, mislio sam da ću zateći tko zna što. Mislim da se o našem narodu dobro skrbi što se tiče zdravstvenog sustava - govori nam.
Zašto su onda u Hrvatskoj tolike liste čekanja, ako je sustav dobar, sljedeće je naše pitanje...
- Po meni je to nepotrebno čekanje. Kod mene prođe svaki dan po 100 pacijenata kroz ordinaciju. Ne može netko imati deset, a netko stotinu pacijenata dnevno. Trebalo bi reorganizirati sustav te srediti liste čekanja. Ako mogu svaki dan doći kod privatnika i napraviti nešto, a u državnoj instituciji mi treba za to godina dana, onda nešto nije u redu - upozorava dr. Tranfić.
Dotaknuli smo se nezaobilazne teme koronavirusa. Točnije, omikron varijante koja se prvi put pojavila u njegovoj drugoj domovini.
- Tamo imam dosta poznanika liječnika i s njima sam razmjenjivao iskustva. Oni imaju izvanredna iskustva s omikronom u odnosu na deltu. Prošao je bez velike štete, ako mogu tako reći. To je blaža varijanta koronavirusa. Isto takvo iskustvo imam i ja kao liječnik u Hrvatskoj. Nijedan moj pacijent koji je dobio omikron varijantu nije završio u bolnici. Puno sam proučavao radove dr. Angelique Coetzee, koja je prva izvijestila o omikron soju. Čuli smo se i razmijenit ćemo iskustva. Prema viđenom, mislim da je pandemija kraju i da sve ovo više nema smisla. Ni mjere ni potvrde. Tko se god mogao inficirati od mojih pacijenata, inficirao se. Ja bih rekao da smo završili s ovom pošasti - jasno će Ilko.
"Svojim sinovima sam savjetovao da ne upišu medicinu. Kada su vidjeli koliko ja radim, poslušali su me i makli svoje misli od ove struke"
Svi će se složiti da su liječnici i općenito medicinsko osoblje u Hrvatskoj potplaćeni.
- Mi smo podcijenjena struka u svim elementima. Ne kažem da trebam imati ogromnu plaću, ali ne bi trebali razmišljati ni o čemu, osim o boljitku pacijenta. Ne bih se trebao zamarati time hoću li pokriti neke troškove, nego samo misliti na posao i pacijente. To ovdje nije slučaj i trebalo bi drugačije vrednovati satnicu našeg rada - govori Ilko.
Priprema se za nadolazeću sezonu, kada ima povećan opseg posla. No, i to je po njemu jako loše organizirano.
- Stižu nam inozemni osiguranici i posao nam se itekako poveća. To isto nije dobro organiziramo. Kada ja dođem u Njemačku s karticom inozemnog osiguranja, nemam neka prava. Moram sve platiti, a kasnije se refundira. Nama dođu isto tako s nekim karticama i postavljaju se kao da sve mogu. Mislim da bi na tome trebalo poraditi i da nas ne opterećuju nepotrebno - kaže nam.
Na kraju smo ga upitali bi li jednom maturantu savjetovao da upiše medicinu.
- Svojim sinovima sam savjetovao da ne upišu medicinu. Kada su vidjeli koliko ja radim, poslušali su me i makli svoje misli od ove struke - zaključio je s porukom.