Doktorica znanosti kemije, znanstvena menadžerica, profesorica biologije i kemije, istraživačica, savjetnica za dojenje, planinarka, umjetnica, supruga, majka. U najkraćim crtama, to je naša svestrana sugovornica dr. sc. Ivana Carev, iako će razgovor pokazati da je i ovaj uvod poprilično skroman kad se zbroje svi znanstveni i osobni interesi i postignuća ove sjajne Splićanke s kaštelanskom adresom. S dr. Carev razgovarali smo u poticajnom okruženju MedILS instituta, a posebno nas je zanimalo kako je sve ove godine uspjela uspješno balansirati sa znanstvenim obvezama, obiteljskim životom i vremenom za hobije.
Za početak, pitanje na koje ste vjerojatno odgovorili tisuću puta – kad ste otkrili interes i ljubav prema znanosti? Jeste li među onima koji od malih nogu jasno vide svoj obrazovni i poslovni put?
- Moja priča sa znanošću vrlo je osobna. Oduvijek gajim golemu znatiželju i ljubav prema prirodi. Osim toga, nikad mi nije nedostajalo motivacije u učenju i radu. Uvijek sam željela znati što se točno događa u nekom procesu, što se događa s molekulama u stanicama i organizmu. Nakon godina ulaganja u sebe steknete veliko znanje koje vam omogućuje razumijevanje i donošenje dobrih odluka baziranih na stvarnim rezultatima. U znanosti znamo da postoji Gaussova krivulja i da ono što se dogodilo pojedincu ne mora biti opća istina te da je jako važno dobro postaviti i interpretirati znanstveno istraživanje. Važno je da u istraživanjima sudjeluju znanstvenici s različitim znanjima i pogledima koji pružaju šire uvide u prirodu stvari ili pojave koju proučavamo.
Ljubav prema znanosti i prirodnim znanostima kod mene je počela davno. Prvo sam htjela biti učiteljica, kao i mnoge djevojčice koje oduševljeno promatraju svoje učiteljice, kasnije sam se htjela okušati u prirodnim predmetima. Izbor srednje škole i faksa nije bio slučajan. Kad sam došla na fakultet, znala sam da sam ondje gdje trebam biti. Biokemija me odmah zainteresirala i sretna sam što radim ono što volim. Nakon 25 godina formalnog obrazovanja i kada dođeš do titule doktora znanosti, moraš nastaviti učiti i raditi, to ti postane osnovni posao - stalno se usavršavati, učiti i razumjeti novitete koje si saznao.
Kako je izgledala ta obrazovna vremenska crta nakon osnovnoškolske ljubavi prema prirodi i prirodnim znanostima?
- Diplomirala sam na PMF-u u Splitu, profesorica sam biologije i kemije. Dok sam studirala na PMF-u, na drugoj sam godini upisala i međunarodni studij znanosti i tehnologije okoliša. To je prije 22 godine bio prvi studij po bolonjskom procesu, ali i prvi online studij, kao i prvi studij kompletno na engleskom jeziku. Sveučilište u Splitu i PMF u projekt su uključili profesore i studente, talijansko sveučilište u Moliseu u projekt je uključilo svoje profesore, a Târgoviște u Rumunjskoj kao i mi, profesore i studente. Polagali smo ispite u Italiji, Hrvatskoj i Rumunjskoj. Znalo je biti nezgodno kad su se predavanja i vježbe poklapali s onima na PMF-u u Splitu, ali uspjela sam završiti nakon paralelnog studiranja, oba studija, iste godine, s izvrsnim uspjesima. Taj mi je period bio vjetar u leđa, izborila sam se sa strahom od studija na engleskom, što duže radiš – manje se bojiš. Danas najnormalnije radim i pišem na engleskom jer znanstvene radove treba objavljivati u međunarodnim časopisima. Znanje kemije i biologije je internacionalno – znanje naučeno u Hrvatskoj vrijedi svugdje u svijetu.
Nakon studija sam se zaposlila na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu, pod mentorstvom prof. dr. sc. Olivere Politeo, završila sam doktorat na PMF-u u Zagrebu, dio svog doktorata napravila sam i u Parizu pod mentorstvom prof. dr. sc. Sonje Šiljak-Yakovlev koja me primila u svoj laboratorij, a suradnje s brojnim kolegama u HR i van HR bile su mi od velike pomoći. Nakon doktorata radila sam još neko vrijeme na fakultetu i usavršavala se u Americi i Francuskoj. Potom sam odlučila doći na MedILS institut gdje mi se otvorila izvrsna prilika da postanem research manager i vodim laboratorij za istraživanje jedne svjetski poznate privatne francuske kozmetičke kompanije.
Biologija i kemija česta su kombinacija zaljubljenika u prirodne znanosti. Niste se olako opredijelili za jednu od njih, iz biografije je vidljivo da ste uzimali najbolje od obiju struka?
- Tako je, bila sam fleksibilna jer sam uvidjela da bi bila šteta zapostaviti jednu od tih dviju ljubavi koje su usko povezane. Svoj sam doktorat napravila vezano za kemiju u području istraživanja prirodnih spojeva. Spojeve istražujemo jer su oni izvor potencijalnih lijekova, mogu se koristiti u prehrani, kozmetici i slično. Naša je povijest istraživanja kemije i prirodnih spojeva jako duga i u njoj važnu ulogu ima naš nobelovac Lavoslav Ružička koji se bavio terpenskim spojevima kojima se i ja bavim u svojim istraživanjima i rekla bih da on ima svoje nasljednike među današnjim znanstvenicima. Kemija u Hrvatskoj općenito ima dugu i snažnu tradiciju, iznjedrili smo dva nobelovca – Ružičku i Preloga. Ovom se problematikom bavio i prof. dr. sc. Mladen Miloš, voditelj projekata na kojima sam se izgradila, koji zbog svojih istraživanja spada u 2% najutjecajnijih svjetskih znanstvenika. Žao mi je što rijetko ističemo svoju izvrsnost u tom području. Terpenski spojevi posebno su zanimljivi u industriji parfema zbog svoga mirisa, a ja danas vodim laboratorij koji financira kozmetička industrija.
Čime se bavite na MedILS institutu?
- Prof. Radman osnovao je MedILS institut (Mediterranean Institute for Life Sciences) kao svojevrstan centar izvrsnosti u znanstvenim istraživanjima, a osnovna mu je tema proučavanje starenja. Tema laboratorija koji ja vodim pitanja su starenja ili pomlađivanja kože. Proučavamo kako koža funkcionira na staničnoj i biokemijskoj razini da bismo mogli razumjeti kako možemo utjecati na te procese. Mi smo u fazi ljudskog razvoja u kojoj se ljudski vijek produžio, ali još uvijek nismo došli do faze da smo produžili zdravi period života, što je jedan od ciljeva istraživanja i iz domene pomlađivanja, koja je daleko od samo estetskog pitanja. U mom laboratoriju te koncepte o kojima razgovaramo na razini instituta pokušavamo staviti u kontekst kože.
U svojim ste povremenim medijskim istupima često isticali rad sa studentima. Kakvi su današnji studenti u odnosu na studente iz, primjerice, generacije kad ste i sami studirali?
- Ovdje mogu samo opisati osobno iskustvo, koje je vrlo pozitivno. Dugo sam radila sa studentima, više od deset godina kontinuirano u nastavi na Kemijsko-tehnološkom fakultetu. Uočila sam mlade ljude koji pokazuju više znatiželje i motivacije za studiranje i dodatne aktivnosti. Danas se često organiziraju studentske konferencije, projekti vezani za društveno korisno učenje, mnogo toga čemu prije nismo imali toliko pristupa, ali posebno je bitno što takve benefite mladi rado koriste. Mislim da imamo zainteresirane generacije, ali moramo voditi računa da im ponudimo što više znanja i vještina da na tržištu rada budu što konkurentniji. Po prirodi sam pozitivna, a volim i znanstvena istraživanja koja doprinose mom pozitivnom duhu – jedan je znanstveni rad pokazao da je današnje vrijeme vrijeme s najmanje ratova i nasilja u povijesti, djeca su nam empatičnija. Mislim da idemo nabolje. Odgovornost je odraslih ljudi da odgoje dobre mlade ljude, a odgovornost je roditelja i učitelja da im ponudimo što više mogućnosti.
Na ovaj ćemo se vrlo poticajan odgovor ipak nadovezati i s jednim gorućim problemom, a to je odljev mozgova. Kako gledate na raspršivanje visokoobrazovanog kadra izvan granica države?
- Odlaze radi boljih uvjeta, tome se nije lako othrvati. Ja sam odlučila ostati, iako na početku nisam bila sasvim sigurna da je to dobra odluka, pogotovo dok sam tražila posao. Teško je dobivati odbijenice i ostajati. To što sam se već s obitelji skrasila u svome mjestu doprinijelo je tome da ostanem i nije mi žao. Pružamo dobro znanje, a visokoobrazovani kadar nam izmiče, umjesto da ga kapitaliziramo. Kako to spriječiti? Bojim se da je to pitanje koje nema jednostavan odgovor. Mladi su sve svjesniji koliko vremena i novca ulažu u svoj studentski život, pogotovo onima koji studiraju izvan rodnog grada. Pozitivni su primjeri za ostanak razvoj IT sektora i nekih drugih grana industrije. Bila bih jako sretna kad bi i prirodne znanosti i biotehnologija postale jedna od industrija koja vuče naše gospodarstvo. Kapaciteta imamo, imamo fakultete koji obrazuju mlade ljude u tim branšama, ali trebamo to sve objediniti u jedan pozitivan trend. Studentima treba pružiti više podrške u obliku poduzetničkih inkubatora, dobivanje podrške kako napraviti tvrtku i slično. Nadam se da će nastajati sve više uspješnih tvrtki koje koriste znanje iz prirodnih znanosti, biotehnologije i medicine.
Kako ste uspjeli uskladiti mnogobrojne poslovne obveze i obiteljski život?
- Obitelj je došla prije velikih karijernih zapleta. Nije lako biti mama i imati posao, to zahtijeva odricanja, naravno, koja prolaze i očevi. Međutim, majke imaju i tu nezamjenjivu biološku funkciju poput rađanja. Obitelj mi je oduvijek bila broj jedan, zato mi je bilo važno ostati u Splitu i organizirati život oko te centralne odluke. Doktorat i usavršavanja bili su moja velika želja i imala sam podršku, prije svega supruga koji je i liječnik i doktor znanosti i razumio je moju potrebu za napredovanjem. Naše kombiniranje uloga bilo je prava umjetnost. U jednom je periodu života suprug morao biti na specijalizaciji u Zagrebu, a ja sam bila na doktoratu i upravo sam rodila. Odlučili smo moj porodiljni provesti u Zagrebu da suprug može odraditi specijalizaciju i da budemo svi zajedno. Vratili smo se iz Zagreba živi i zdravi, s mnogo položenih ispita i dvoje djece, imali smo osjećaj da smo napravili točno ono što smo trebali za našu obitelj. U jednom sam periodu morala otići i u Pariz i Ameriku pa sam odlazila sama, ali uspjeli smo i to. Odustajanje nije bilo opcija. Roditelji su nam uskakali koliko su god mogli i jako sam sretna što imam razumijevanje i podršku obitelji.
Još je jedna zanimljiva stavka koju ste dodali u biografiju „savjetnica za dojenje“. Kako ste se našli u toj ulozi?
- Rekla bih da nisam obična savjetnica za dojenje. Imam puno znanja koje volim dijeliti. Priču o dojenju pričam i kao savjetnica i kao dojilja, ali i kao biologinja i kemičarka koja zna blagodati dojenja i sa znanstvene strane. Podrška ženama u tim trenucima još uvijek je nedovoljna. Iako su informacije o dojenju dostupne, kad se nađete u situaciji da je beba tu, treba vam konkretna informacija, a najčešće je dobivate od ljudi kojima ste okruženi – i ne mora uvijek biti točna. Okolina često majci zna o dojenju reći ono što njima odgovara. Oko dojenja još imamo puno posla, iako su se u rodilištu neke stvari promijenile, opet se sve često svede na pojedinca, emocionalno i fizičko stanje žene, cijeli kontekst u kojem se ona nalazi. Jako sam blaga prema ženama, mislim da im je razumijevanje najpotrebnije. Empatija koju sam uložila u rad s tim ženama smatram jednim od svojih najvećih doprinosa društvu. Osjećam koliko mi je to dobra vratilo. Ja savjetujem ženama što i kako dalje i ako žele dojiti i ako ne žele, tu sam da ih informiram, ne da nagovaram. Moj je cilj da žena iz tog procesa, bio uspješan ili neuspješan, iziđe mirna i bez osjećaja krivnje. Majke kao da s porodom odmah dobiju i krivnju – a rade najbolje što mogu!
Koliko se danas radi na popularizaciji znanosti, jeste li zadovoljni onime što kao znanstvenica viđate „na terenu“?
- Popularizacija znanosti i komunikacija o znanosti vrlo je važna stavka i dio moga posla. Posebna mi je ljubav rad s mladim ljudima. Podaci kažu da je jako važno u djeci pobuditi interes za znanost što ranije, dok su u razvojnim fazama. Sudjelujem u raznim projektima, edukacijama, radionicama, izradama radnih materijala i mentoriranjima u radu s djecom. To radim više od 20 godina, od svojih studentskih dana, kroz predavanja, radionice, a trenutno i kroz HORIZON 2020 Blue Connect projekt u koji su uključeni MedILS institut i Sveučilište u Splitu, Puli i Dubrovniku. Znanstvenici dolaze u učionice i djeci govore o svom poslu da ih motiviraju na rad u znanosti, pokušavaju im biti uzori da bolje i lakše biraju svoj put, a društvo temeljeno na obrazovanju i znanosti ono je koje napreduje i poboljšava životne uvjete. Centralna aktivnost ovog projekta je „Europska noć istraživača“ koja se ove godine odvija 29. rujna 2023. u Splitu u Marmontovoj ulici, kao i u gradovima Puli, Rijeci, Zadru i Dubrovniku, pa pozivam zainteresirane da dođu posjetiti događanja jer su sve aktivnosti otvorene i besplatne za sve građane, a posebno su korisne za djecu i mlade. Godinama sam aktivna u Centru izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije u sklopu prirodoslovlja gdje radim s darovitom djecom koja vikendom dolaze na radionice. Vanjska sam suradnica u jednoj međunarodnoj privatnoj školi, također vezano za znanost. Osim toga, posebno sam strastvena oko poticanja rada žena u znanosti. Volim sudjelovati i na županijskim stručnim vijećima iz biologije i kemije i surađivati sa svojim sjajnim kolegama koji rade u školama.
Uz sve to, koliko čujemo, stignete i planinariti?
- Sve se stigne kad imate volje i podršku! Često znam reći da ne radim sve u isto vrijeme. Ovdje smo se dotakli puno toga što sam radila kroz dugi niz godina. Na planinarenje gledam kao na povratak sebi i obiteljsko druženje. Službeno sam više od 10 godina u Hrvatskom planinarskom društvu „Ante Bedalov“, ali planinarim cijeli život, živim u Kaštelima pa Kozjak od dječjih dana smatram igralištem, a danas sam i edukatorica u planinarskoj školi. Voljela sam terenska istraživanja, dok sam radila u Udruzi za prirodu, okoliš i održivi razvoj „Sunce“ bavila sam se zaštitom okoliša, a kad sam počela više raditi u laboratoriju, uhvatila sam se planinarenja da ne odustanem od tog aspekta suživota s prirodom.
Znanost i prirodnjački duh njegujete, mogli bismo reći, otkad pamtite, ali posebno je zanimljivo to što ste se počeli baviti i umjetnošću. Svatko tko je imao priliku vidjeti vaše radove reći će i da ste talentirana slikarica. Kad ste se i kako pronašli i u umjetničkim vodama?
- Kako volim biti kreativna na svim poljima, umjetnost je ušla u moj život nakon doktorata kao ogromna potreba koje prije nisam bila svjesna. Mislila sam da ne znam crtati i slikati te da nisam stvorena za to. Međutim, skriveni je talent pronašao svoj put, iako sam bila pomalo sramežljiva zbog nedostatka formalnog obrazovanja u umjetnosti – a kako mi je obrazovanje zbilja važno, poštujem taj kontekst. Međutim, uskoro sam vidjela da imam dar koji je očito vidljiv i drugima – iza mene su već i samostalne i grupne izložbe. Bila sam štreberica i na ovom području, crtanje sam učila od ljudi koji zbilja znaju što rade, brusila sam znanje pod mentorstvom Luke Radice, u Umjetničkom ateljeu Tine Jukić Banjan. Kad sam se opustila, počela sam postavljati koncepte svojih slika i u šest godina rada lijepo sam napredovala. Izložbe mi, doduše, nisu bile ni na kraj pameti, a na kraju je čitav program s mnogo umjetničkih uradaka ispao odlično. Volim gledati slike na svom zidu, volim ih dijeliti s drugima, volim emotivne procese koji prolaze kroz svaku sliku – zato sam sretna što nisam odustala od toga dragog hobija.
Pretpostavljamo da je ta ideja o neodustajanju nešto što biste preporučili i drugima?
- Apsolutno. Svi smo mi na svoj način kreativni, a prije svega svatko je od nas kao pojedinac vrijedan. Vjerujem da možemo ostvariti mnoge svoje potencijale ako marljivo radimo i ako nam se poklope bitni parametri poput zdravlja, mira i malo sreće. Svakako samo tip osobe koji bi svima rekao – pokušajte! Ako nešto i ne završi kako smo planirali, nešto ćemo na tom putu naučiti o sebi i bližnjima pa nijedna lekcija neće biti uzaludna.
Članak je objavljen u sklopu projekta koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).